Život Nikole Bijankovića – Sažetak

Nikola Bijanković rođen je u imućnijoj obitelji u Splitu god. 1645. U Splitu je pohađao gramatikalnu biskupsku školu i primio četiri niža reda. Filozofsko-teološke studije završio je u Loretu u Italiji od 1663. do 1669. godine. Za svećenika je zaređen u Loretu 15. lipnja 1669. i 28. lipnja te godine napustio Loreto te se vratio u Split. Prva svećenička služba bila mu je župnikovanje u Kaštel-Sućurcu od 1669. do 1672. god.

Godine 1672. dolazi u Split i postaje kanonik pokorničar splitskog metropolitanskog kaptola. Istodobno obnaša službe: sinodalnog ispitivača, ispovjednika dvaju ženskih benediktinskih samostana i profesora gramatike i moralne teologije splitskim klericima. Godine 1673. imenovan je od Sv.Stolice za apostolskog misionara u krajevima splitske nadbiskupije, koji su se nalazili pod turskom vlašću.

Tu je službu obavljao sve do god. 1695. uz prekid između godine 1676. do god. 1680. U tom prekidu obavljao je misije u ninskoj biskupiji i u isto vrijeme vršio službu generalnog vikara ninske biskupije. Godine 1676. u očevoj kući u Splitu osnovao je Kongregaciju oratorija sv.Filipa Nerija i o svom trošku sagradio crkvu u čast sv.Filipa Nerija za potrebe svoje Kongregacije. Godine 1686. Sv. Stolica ga je imenovala apostolskim vikarom makarske i skradinske biskupije. A za vrijeme morejskog rata (1684. do 1699.) vršio je službu vojnog dušobrižnika i s vojskom sudjelovao u svim većim borbama protiv Turaka, koje su se vodile na području Dalmacije.

U crkvi sv.Filipa Nerija god. 1690. osnovao je Bratovštinu dobre smrti, koja je osim vjerskoga imala i društveni značaj. Od godine 1684. do god. 1695. vršio je službu generalnog vikara splitske nadbiskupije. Godine 1695. Bijanković je od Venecije imenovan, a god. 1698. od Sv.Stolice potvrđen za makarskog biskupa. Kao makarski biskup razvio je veoma živu i suvremenu pastoralnu djelatnost. Pokazivao je izvanrednu brigu i nastojanje za poboljšanje vjerskog života naroda. Tome cilju Bijanković je sve podredio. Za ostvarenje pastoralnih ciljeva potrebni su svećenici.

Zato od samog početka preuzimanja uprave makarske biskupije pokazuje naročitu brigu za odgoj svjetovnog klera. On je, također, bio ne samo duhovni pastir svoga naroda, nego i kulturno-prosvjetni i karitativno-socijalni radnik. Svojim požrtvovnim radom te neporočnim i svetim životom zadivio je svoje suvremenike, kršćanske vjernike i muslimane, crkvene prelate i ljude od vlasti. Umro je na glasu svetosti u Makarskoj god. 1730.

Iako je veći dio podataka iz Bijankovićeva života bio dobrim dijelom već poznat u dosadašnjoj literaturi, ipak novootkriveni dokumenti, na temelju kojih sam napisao ovaj rad, više dosadašnjih tvrdnja ispravljaju ili ih, kao netočne, posve odbacuju. Novija, poslijeratna literatura pokušala je jednostranim prikazivanjem događaja, koje se temeljilo na nedovoljno istraženoj arhivskoj građi, umanjiti obujam djelovanja i vrline značaja Nikole Bijankovića.

Dokumenti nam prikazuju Bijankovića u novom svjetlu. Novija literatura neke njegove službe nije uopće obrađivala ili ih je samo nuzgredno spomenula. Nije posvetila potrebnu pažnju Bijankovićevu karitativno-socijalnom i kulturno-prosvjetnom radu, kao ni brizi oko reformiranja dotadašnje pastorizacije, vođenja župa te materijalnog i duhovnog stanja svećenika. Povijesna nam vrela govore, da je Bijanković sve svoje službe vršio na opće zadovoljstvo svojih poglavara i naroda, te da je njegovo svećeničko i biskupsko djelovanje bilo mnogo šire, raznovrsnije i sadržajnije od onoga, koje nam je do sada bilo poznato. Istraženi dokumenti ne dopuštaju nam da Bijankovićevu značaju pripišemo ozbiljnije nedostatke.

Iako se natjecao za biskupa, ne znači, da je to učinio zbog častohleplja, jer je natječaj u životu ondašnje Crkve bio ustaljena praksa. Za prosuđivanje častohleplja jedne osobe nije dovoljan razlog samo natječaj, nego treba promotriti sav kasniji život. Upravo Bijankovićev život, koji je. bio ispunjen trajnim radom, žrtvom i odricanjem, govori nam, da nije želio postati biskup zato, da uživa u časti visokog crkvenog prelata, nego da učini što više dobra svome narodu. Bijanković je često tražio novčanu pomoć od Sv.Stolice i mletačke vlade zbog neprilika, koje su ga snalazile, te velikih potreba biskupije i siromaštva naroda. On je pomoć rijetko primao, pa je od svojih skromnih prihoda nesebično dijelio potrebnima i promicao opće dobro.

Biskup Bijanković bio je veliki evangelizator. Poduzimao je sve ono, što je smatrao korisnim za unapređenje vjerskog života naroda i širenje katoličke vjere. Iako je Tridentinski sabor bio već davno završen, ipak pokoncilska tridentinska obnova u našim krajevima, koji su bili pod turskom vladavinom, još se nije mogla razviti. To je bilo moguće tek poslije oslobođenja od Turaka. Bijanković je za vrijeme školovanja u Loretu bio od svojih poglavara isusovaca, koji su bili glavni nositelji tridentinske obnove, bio zadojen koncilskim obnoviteljskim duhom. I upravo u vrijeme, kada je imenovan za makarskog biskupa, nestalo je Turaka u primorskom dijelu makarske biskupije, a nešto poslije nestalo ih je i iz Imotske krajine. Dakle, nastupile su povoljnije političke prilike i pružila se mogućnost nove, uspješnije pastorizacije. Trebalo je, iako s opravdanim zakašnjenjem, provoditi tridentinske smjernice. Na prostranom polju makarske biskupije ima mjesta za sve. Poput mnogih drugih biskupa u dalmatinskoj pokrajini želi uposliti što više raznih pastoralnih radnika. U biskupiju dovodi isusovačke pučke misionare, koje svi veoma cijene. Posebnu važnost daje i svojim oratorijancima, koje je doveo iz Splita i stalno ih nastanio u makarskoj biskupiji. Njima nije povjeravao župničku, nego samo odgojno-prosvjetnu i misionarsku službu. Tridentinski sabor pravno je uredio župe.

Župa je zaokružena cjelina sa župnikom na čelu, koji u njoj treba da rezidira. Zato Bijanković uporno nastoji, da i franjevački župnici stalno rezidiraju u svojim župama. Od dotadašnjih prevelikih župa želi stvoriti manje i svrsishodnije župske zajednice i zato ih cijepa i stvara manje, zaokružene cjeline, kako su to činili i drugi biskupi. Sve to uznemirilo je franjevce naviknute na veoma prostrane župe, koje su za turskih vremena pastorizirali iz svojih samostana. Razumljivo je, da je to dovodilo do raznih napetosti u odnosima između biskupa i franjevaca, koje treba da shvatimo više kao sukob dviju struktura negoli kao sukob pojedinih osoba.

Naime, radilo se o sukobu starog i novog, do tada postojećeg izvanrednog stanja, koje je bilo prilagođeno teškim uvjetima pastoralnog rada pod turskom vladavinom, i novog redovitog stanja u novim prilikama u kršćanskoj državi. Bijanković, poput ostalih biskupa, traži, da se odmah prijeđe na novo. A navike je uvijek teško na brzinu mijenjati, pa je nova praksa izazivala stanoviti otpor. U svojoj biskupskoj revnosti Bijanković je katkad Sv.Stolici uputio oštrije riječi na račun franjevaca, ali uza sve to ne može mu se zanijekati opravdanost pastoralnih smjernica, koje je u makarskoj biskupiji poduzimao za duhovno dobro svojih vjernika. Svi dokumenti jednoglasno ističu neporočnost Bijankovićeva života. Oni nam također govore, da se već za vrijeme života raširio glas o njegovoj svetosti i da je njegovo štovanje nastalo odmah poslije smrti te s vremenom poprimalo sve veće razmjere.