APOSTOLSKE SLUŽBE IZVAN MAKARSKE BISKUPIJE

Godine 1688. Venecija je oslobodila od Turaka Donju Neretvu, a šest godina poslije i Gornju Neretvu s Čitlukom. Tako je u posjed Venecije došao i dio trebinjske biskupije s lijeve strane rijeke Neretve s mjestima; Klek, Raba, Slivno, Vidonje, Dobranje, Metković, Doljane i Dračevo. Budući da Venecija nije dopuštala trebinjskom biskupu vršenje biskupske službe na spomenutom oslobođenom području iz političkih motiva, jer je on bio podanik Dubrovačke Republike, s kojom Venecija nije bila u dobrim odnosima, nastao je problem za vjernike toga kraja, koji su zbog nastalih političkih prilika ostali bez svoga biskupa i potrebnih svećenika. Bijanković kao apostolski vikar makarske biskupije nije mogao ravnodušno promatrati takvo stanje vjernika jednog dijela područja susjedne biskupije. Želio im je pomoći u duhovnim potrebama i zato se 5. studenoga 1692. pismeno obratio Propagandi. Pita Propagandu, da li može dopušteno i valjano na oslobođeno područje trebinjske biskupije u Neretvi poslati svoje svećenike,

Ako on ne pošalje svoje svećenike, mnogi će vjernici umrijeti bez sakramenata, kako se to već događalo, piše on. Nije nam poznato, da li je Propaganda odgovorila Bijankoviću na gornje pitanje. Kongregacija je vjerojatno željela pričekati do svršetka rata, pa onda, kad se vidi, kako će rat svršiti, riješiti i to pitanje. Svakako, g. 1696. trebinjski biskup Anton Primi, koji već duže vremena boravi u Dubrovniku, želio je pohoditi svoje vjernike u području Neretve, koji su dospjeli pod vlast Venecije, pa je zbog toga molio Propagandu, da mu preko nuncija u Veneciji isposluje potrebnu dozvolu. Međutim, Propaganda je 7. svibnja iste godine odredila, da se o tom pitanju zatraži informacija od splitskoga nadbiskupa.

Pismom od 1. srpnja 1696. splitski nadbiskup Stjepan Cosmi informirao je Propagandu o spomenutom pitanju. On izvješćuje, da će vizitacija dijela trebinjske biskupije u Neretvi, koji se nalazi pod upravom Venecije, biti izvrsno obavljena od Bijankovića, koji je Propagandi već dobro poznat zbog svoje misionarske službe. On je, kaže Cosmi, svježe dobi i veoma izdržljiv. A što je posebno važno, on posjeduje izvanredni dar za izmirivanje pravoslavnih s Katoličkom crkvom, kako je to već pokazao prigodom oslobođenja Herceg-Novog i Skradina. Za vjernike će najkorisnije biti, zaključuje nadbiskup Cosmi, da se vizitacija spomenutog područja povjeri Bijankoviću, Trebinjski biskup Primi ima 74 godine i stalno živi u rodnom Dubrovniku,

Posljednju vizitaciju tih krajeva on je obavio g. 1685. Nakon takva izvješća nadbiskupa Cosmija Propaganda je 15. lipnja 1697. odredila, da se zbog slaba zdravlja trebinjskog biskupa vizitacija spomenutog područja povjeri Bijankoviću, ako to odobri papa. Papa je prihvatio mišljenje Kongregacije i svojim breveom od 11. svibnja 1697. Bijankovića imenovao vizitatorom oslobođenog teritorija trebinjske biskupije u Neretvi. Kako se Bijanković u to vrijeme nalazio u Veneciji, gdje je očekivao odobrenje Sv. Stolice za svoje biskupsko imenovanje, pa zbog toga vizitaciju nije mogao obaviti, trebinjski je biskup Primi 4. srpnja 1699. ponovno molio Propagandu, da mu dozvoli vizitaciju dijela biskupije, koji se nalazi pod Venecijom. Međutim Propaganda je ostala pri gornjem rješenju iz g. 1697.

Trebinjski biskup Primi nije bio zadovoljan takvim rješenjem, pa je istu molbu ponovio i 24. rujna g. 1702. Kongregacija je ponovno ostala pri rješenju iz g. 1697, i naredila Bijankoviću, sada već makarskom biskupu, da obavi vizitaciju dijela trebinjske biskupije u Neretvi. Bijanković je to i učinio u lipnju i srpnju g. 1703. Te godine za trebinjskog biskupa imenovan je, poslije smrti Antuna Primija, Antun Righi. Iste godine on je učinio vizitaciju svoje biskupije. Došao je i u Čitluk u Neretvi, Međutim, mletački providur Čitluka nije mu dozvolio vizitaciju onih mjesta, koja su se nalazila pod vlašću Venecije. Zbog toga se biskup Righi 24. listopada 1703. požalio Propagandi. Kongregacija mu je 14. travnja 1704. odgovorila, da u toj stvari postupa oprezno, kako ne bi prouzrokovao još veće poteškoće.

Biskup Righi bio je uporan u svome traženju, pa je 27. lipnja 1704. ponovno zatražio od Propagande dozvolu za vizitaciju mjesta svoje biskupije, koja su se našla pod upravom Venecije. O tome je Propaganda raspravljala 1. rujna iste godine i odredila, da biskup Righi dostavi Propagandi dokaze o svojim pravima, a u međuvremenu da se ne uvodi nikakva novost. U isto vrijeme Propaganda je o toj stvari zatražila i mišljenje splitskoga nadbiskupa. Sada se nadbiskup Cosmi još više izjavio u prilog biskupa Bijankovića, istaknuvši, da je u Neretvi već obavio veoma uspješnu vizitaciju i da je Bijanković od Venecije tamo dobio posjede za svoju Biskupsku menzu.

Konačno rješenje toga pitanja Propaganda je donijela 3. ožujka 1705. Oslobođeno područje trebinjske biskupije u Neretvi Kongregacija je pripojila makarskoj biskupiji. Tako je područje s lijeve strane rijeke Neretve postalo sastavni dio makarske biskupije, a Bijanković se od tada naziva i potpisuje kao biskup Makarske i Neretve.

Venecija je u ratu s Turcima od 1684. do 1699. proširila svoje Posjede i u Boki Kotorskoj. Dne 1. listopada 1687. osvojila je Herceg-Novi. Na temelju prava patronata Venecija je g. 1695. Bijankovića imenovala uz odobrenje Sv. Stolice administratorom Herceg-Novoga. Tako je trebinjski biskup zbog političkih prilika ostao i bez jednog dijela teritorija na jugu Svoje biskupije. Bijanković je, kao administrator Herceg-Novog, više puta tražio od Propagande potrebne ovlasti za svoju administraturu. Kongregacija mu je ovlasti podjeljivala redovito na pet godina. Na temelju odluka Propagande znamo, da je Bijanković takve ovlasti tražio i dobio 1699. , 1704. i 1715. godine. Nije nam poznato, da je Bijanković, za vrijeme vršenja službe administratora Herceg-Novog, pohodio svoju administraturu.