BISKUP MAKARSKI

Imenovanje

Već smo vidjeli, da se poslije smrti makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića Bijanković natjecao za biskupa ispražnjene makarske biskupske stolice pismom od 10. ožujka 1686. Iako tada nije bio imenovan makarskim biskupom, on je ipak postao upravitelj makarske biskupije. Naime, 3. rujna bio je od Sv. Stolice imenovan za apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije.

Dok je Bijanković obnosio službu apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije, ostala je ispražnjena trogirska biskupija smrću biskupa Ivana Cupparea g. 1694. Pismom od 16. kolovoza te godine Bijanković se obraća tajniku Propagande s molbom, da ga preporuči papi i kongregaciji Propagande za biskupa trogirske biskupije.

I taj Bijankovićev pokušaj ostao je bez uspjeha. Za trogirskog biskupa imenovan je splitski kanonik Šimun Kavanjin. Već se nazirao rezultat rata s Turcima, pa je Venecija odlučila popuniti ispražnjene biskupije u Dalmaciji: makarsku i skradinsku. Na osnovi prava patronata, koji je g. 1690. dobila od Sv. Stolice, Venecija je 5. ožujka 1695. za makarskog biskupa imenovala Nikolu Bijankovića.

Na početku veljače g. 1696. mletački je senat pozvao Bijankovića u Veneciju odredivši, da tu čeka odobrenje Sv. Stolice za svoje biskupsko imenovanje i posvećenje. Došavši u Veneciju Bijanković je uočio, da će proći još mnogo vremena, dok Sv. Stolica odobri njegovo imenovanje za makarskog biskupa, zbog toga,što je Venecija otezala s prihvaćanjem i ispunjenjem svih uvjeta, pod kojima je dobila pravo patronata od Sv. Stolice.

Da bi sa svoje strane stvar pospješio, Bijanković je 23. veljače 1696. , dakle samo nekoliko dana poslije dolaska u Veneciju, uputio pismo Propagandi, u kojem je iznio svoje teško materijalno stanje u Veneciji i teško stanje makarske biskupije, koja je sada ostala bez svoga upravitelja. Njegova odsutnost iz biskupije nanosi veliku vjersku i moralnu štetu vjernicima. Napominje, da u biskupiji nema dovoljno župnika i da su župnici uglavnom franjevci, koji ne rezidiraju u župama nego u svojim samostanima, pa zbog takve prakse bolesnici umiru bez sakramenata. Ne održava se ni vjerska pouka. Kaže, da su se, otkako je on otišao u Veneciju, 22 obitelji povratile na područje pod Turcima i da su dvije crkve oskvrnuli Turci te župnici mise u privatnim kućama. Ističe, da su mnogi vjernici upali u crkvene kazne i sada ih od njih nema tko odriješiti.

Dne 11. ožujka 1696. Propaganda je raspravljala o tom Bijankovićevu pismu i nakon rasprave odredila, da se zatraži informacija od nuncija u Veneciji. Poslije polugodišnjeg Bijankovićeva boravka u Veneciji franjevci su uputili Propagandi neke prigovore protiv njega.

U listopadu g. 1696. Kongregaciji je uputio predstavku provincijal Bosne Srebrene fra Frane Budalić. On piše, da je Bijanković još otprije uznemirivao franjevce uvodeći novotarije po župama, kojima su oni više stoljeća upravljali. Budalić piše, da Bijanković od župa traži uskrsno janje, te onim župama, koje mu to uskraćuju, ne daje sveto ulje. On traži, kaže Budalić, i druge neuobičajene namete za svoje uzdržavanje. Provincijal napominje, da je takve novotarije Propaganda zabranila i drugim biskupima, kada su ih pokušali uvesti u svojim biskupijama. To je bio slučaj s bosanskim biskupom g. 1673. Zbog svega toga Budalić u svojoj predstavci postavlja Propagandi četiri pitanja, moleći od nje odgovor za ravnanje franjevaca:

1. Može li Bijanković zahtijevati od župnika novac i ostalo prigodom dijeljenja svetog ulja župama?
2. Može li Bijanković obligirati samostane i župnike, da u vrijeme žetve za njega skupljaju žito, iako je on za svoje uzdržavanje opskrbljen od Venecije s 1000 dukata godišnje, dok samostani i župnici zbog ratnih prilika i ne mogu živjeti?
3. Mora li svaki samostan dati Bijankoviću jednu župu za njegovo uzdržavanje? Neki samostani i nemaju više od jedne župe te će, ako im se ona oduzme, redovnici zbog siromaštva kraja morati napustiti samostane.
4. Može li Bijanković tražiti dio milostinje od samostana u svojoj biskupiji, koju neke obitelji daju redovnicima kao priznanje za molitve i žrtve, koje oni prikazuju za njihove pokojnike?

Na kraju provincijal Budalić moli, da se Bijanković ostavi sličnih pokušaja, ili pak da se pronađe način, na koji će se uzdržavati siromašna braća, koja se uz pogibelj života brinu za očuvanje vjere pod Turcima.

Dne 10. studenog 1696. tajnik Propagande Fabroni poslao je Bijankoviću u Veneciju prijepis gore spomenute Budalićeve predstavke i zamolio ga da na nju odgovori. Svoj odgovor Propagandi Bijanković je poslao dne 28. ožujka 1697. U svom odgovoru Bijanković se veoma opširno osvrnuo na Budalićevu predstavku. Najprije iznosi, kako je od mletačke vlade izabran za makarskog biskupa i pozvan u Veneciju, da tu čeka odobrenje od Sv. Stolice za svoje biskupsko imenovanje. Kaže, da biskupsku službu nije nikada tražio ni želio (mai ricercato, ne desiderato). Već smo vidjeli, da se Bijanković dva puta do tada natjecao za biskupa, o čemu nam govore dva njegova vlastoručna pisma. Prvi put to je bilo za makarsku biskupiju g. 1686. , a drugi put g. 1694. za trogirsku biskupiju. Ovdje on donosi obrazloženje toga svoga postupka, naime, da je to učinio kao mletački podanik iz poslušnosti (mi sono humiliato all’ obbedienza) prema mletačkoj vladi i želji naroda, koji je bio sasvim naklonjen njegovoj osobi (anco per adherire alle voci di quei Popoli ripieni di buongenio verso la mia persona). U svom odgovoru Propagandi Bijanković dalje ističe, da nikada nije tražio uskrsno janje od franjevačkih župnika prigodom dijeljenja svetog ulja. Ako mu je prigodom dijeljenja sv. ulja netko donio i dar, on ga je primio, ali ne kao obvezu za sakramenat, nego na ime dužnog podavanja desetine.

Takav običaj, kaže on, postoji i u drugim dalmatinskim biskupijama. Dok je 12 godina, kao apostolski vikar, upravljao biskupijom, nikada mu se to nije predbacivalo. Dapače, otac Grgo od Imotskoga, koji je dva puta bio provincijal, naredio je župnicima i narodu, da budu točni u davanju biskupu uskrsnog janjeta. Zato taj prigovor Budalića Bijanković smatra lažnim.

Bijanković također kaže, da on nikada nije tražio nijednu župu radi svoga uzdržavanja, nego zbog toga, što su neke župe mnogo udaljene od samostana, pa zbog udaljenosti ljudi umiru bez sakramenata i župnici ne drže vjersku pouku. Želio je doskočiti tolikom neredu, pa je tražio one župe, u kojima je najveća potreba, kako bi ih providio dobrim svjetovnim svećenicima.

Bijanković smatra, da se time franjevci ne bi opteretili nego rasteretili, i da mu se zbog brige za duše ne može predbacivati, da stavlja namete na samostane. Također kaže, da nikada nije tražio od župnika skupljanje žita za biskupa. On ističe dužnost župnika i naroda da daju dio desetine, koji pripada biskupu. Franjevci ne bi smjeli odvraćati narod od toga dužnog davanja. Kaže, da su franjevački samostani bogati i posjeduju najbolja zemljišta, pa ne bi osiromašili, kada bi im se oduzela koja župa. I ne treba se bojati, da bi oni zbog toga napustili svoje samostane.

Bijanković nadalje ističe, da bi se pokazao veoma nerazborit, kada bi za sebe tražio dio milostinje, koju narod daje franjevcima za molitve i mise svojih pokojnika. o bi bilo ludo, kaže on. Ali, Bijanković se boji, da se pod tim skriva nešto drugo. Naime, svake godine održava se svečanost kod crkve sv. Petra u Makarskoj. Ta je crkva već duže vremena pretvorena u štalu. Na dan sv. Petra dođe mnogo svijeta iz okolnih mjesta i franjevci toga dana drže misu pod šatorom i za taj blagdan skupe mnogo milostinje.

Ali, tvrdi Bijanković, od te milostinje oni još nisu potrošili ni jedan novčić za popravak crkvenog krova, vrata i ogradnog zida. Bijanković ističe, da je naredio skupljanje milostinje za popravak te crkve. Sve se to skupljalo kod fra Pavla Petričevića. Bijanković se sada boji, da franjevci misle, da je to narod davao za njihove potrebe, a ne za popravak spomenute crkve.

Ovaj svoj odgovor na Budalićevu predstavku Bijanković završava u nadi, da će Propaganda uvidjeti, koliko su opravdana i poštena njegova traženja. Još jedno pismo uputio je Bijanković Propagandi, 12. travnja 1697. U njemu ističe, kako već 14 mjeseci boravi u Veneciji o svome trošku. Njegova duga odsutnost iz biskupije nanosi i znatnu štetu povjerenim mu dušama.

I franjevci su se ponovno javili Propagandi pismom od 20. svibnja 1697. Pismo je upućeno od definitorija franjevačke provincije Bosne Srebrene. U pismu uprava provincije ističe, da su franjevci uznemirivani od biskupa u Dalmaciji i drugim pokrajinama. A što se pak tiče samoga Bijankovića, oni mole Propagandu, da mu zabrani uvođenje novotarija u makarskoj biskupiji.

Kroz to vrijeme Propaganda je primila i zatraženu informaciju od nuncija iz Venecije. Nuncij Cusani u pismu od 13. travnja 1697. piše, da makarska biskupija nije lišena župnika, kako je to izvijestio Bijanković, i da župama upravljaju franjevci zbog nedostatka sposobnih svjetovnih svećenika.

Iako franjevački župnici stanuju u samostanima, to ne znači, kaže nuncij, da oni, ako ih tko pozove, ne odlaze na župe radi bolesnika. Možda netko umre bez sakramenata, ali se to dogodi i u gradu. Vjersku pouku neki svećenici održavaju, a što svećenici mise po kućama, to nije nikakva novost, jer se to prakticira od vremena dolaska Turaka. Nuncij priznaje, da su mnogi upali u crkvene kazne i dolaze čak u Veneciju tražiti odrješenje od kazna. Na kraju nuncij smatra, da je Bijanković u svom pismu od 23. veljače 1696. iznio takvo stanje u makarskoj biskupiji, kako bi se domogao biskupske časti prije nego možda iskrsne kakva zapreka.

Nakon toga Propaganda je 6. svibnja 1697. odredila, da se Bijankoviću dodijeli za uzdržavanje 100 škuda, te mu se savjetuje, da se povrati u svoju biskupiju. Iako je Propaganda savjetovala Bijankoviću, da se vrati u svoju biskupiju, znamo, da to nije ovisilo o njegovoj volji. U pismu Propagandi od 6. veljače 1698. on piše, da je više puta želio napustiti Veneciju i vratiti se u domovinu, ali od mletačke vlade nikada nije mogao dobiti željenu dozvolu, a i nuncij mu je savjetovao, da se zadrži u Veneciji. U istom pismu ponovno upozorava Propagandu na svoje teško materijalno stanje, u koje je dospio mimo svoje volje. Kaže, da će mu svaka pomoć dobro doći, jer je on uvijek bio ljubitelj siromaštva. U pismu Propagandi od 5. travnja 1698. Bijanković iznosi, kako mu nuncij savjetuje, da se još zadrži u Veneciji (Nuntio Apostolico me consiglia di trattenersi ancora in questa Dominante).

Ponovno traži pomoć za uzdržavanje. Također moli, da mu se pribavi željena dozvola za povratak u domovinu, kako bi ostatak svoga života mogao darovati Bogu, šireći svetu vjeru. Bijanković se odriče časti. Ne želi u Veneciji gubiti vrijeme. Ne traži nikakvu službu. Želi se povratiti u domovinu i djelovati u vinogradu Gospodinovu, kako to odgovara njegovu zvanju. Čezne samo za spasenjem duša, želeći svim svojim srcem služiti samo Bogu i dušama.

O teškom stanju u makarskoj biskupiji Propagandu su obavijestili i svjetovni svećenici, koji su se 20. studenoga 1697. sastali u Makarskoj i uputili zajedničko pismo. Sedam svećenika potpisalo se bosančicom, a pet latinicom. Pišu, da su na pisanje potaknuti crkvenim žarom, te plačući iznose, kako poslije smrti biskupa Lišnjića još nemaju svoga biskupa. Mnoge duše lutaju bez svoga pastira. Ima ljudi starih i 40 godina, koji nisu primili sakramenat potvrde. Ima i slučajeva, koje oni sami ne mogu rješavati, a budući da je u blizini turska granica, mnogi pogibaju u nesređenom stanju. Mole i zaklinju Propagandu, da se udostoji poslati im već imenovanoga biskupa (Bijankovića). Kad je primila spomenuta pisma, Propaganda je 28. travnja 1698. odredila, da se s tajnikom Konzistorijalne kongregacije poradi na ubrzanju rješenja Bijankovićeva slučaja. Konačno je stigao pristanak Sv. Stolice, koja je 29. prosinca 1698, potvrdila Nikolu Bijankovića za. makarskog biskupa, kojega je mletačka vlada imenovala još prije tri i po godine.

Zbog čega je Bijanković morao čekati tako dugo pristanak Sv. Stolice za svoje biskupsko imenovanje?

Farlati misli, da je do toga došlo zbog nesporazuma između Sv. Stolice i Venecije zbog mjesta Bijankovićeva biskupskog posvećenja. Mletačka je. vlada željela, da to bude u Veneciji, a Sv. Stolica u Rimu. Don Rade Jerković govori samo o nesporazumu, koji je u to vrijeme izbio između Sv. Stolice i Venecije, a ne razlaže, u čemu se taj nesporazum sastojao. Mi prihvaćamo Mikulićevo mišljenje u ovoj stvari, naime, da pravi razlog tolikom čekanju jesu uvjeti, pod kojima je Sv. Stolica dala Veneciji pravo patronata nad onim krajevima u Dalmaciji, koje je ona osvojila od. Turaka. A uvjeti, pod kojima je Sv. Stolica obećala pravo patronata Veneciji godine 1690. , bili su: osnivanje biskupija na teritoriju oslobođenom od Turaka, imenovanje biskupa i njihovo uzdržavanje, gradnja katedralnih crkava, osnivanje kaptola te uzdržavanje kanonika i prebendara.

Kada je Venecija prihvatila ispunjenje svih tih uvjeta, papa Inocent XII. 29. prosinca 1698. potvrdio je Bijankovića za makarskog biskupa.

BISKUPSKO POSVEĆENJE

Papa Inocent XII. svojim apostolskim pismom od 14. siječnja g. 1699. odredio je, da biskupsko posvećenje Nikole Bijankovića obavi u Veneciji mletački patrijarha Ivan Baduaro. Pošto je primio bulu imenovanja, Bijanković je 17. siječnja g. 1699. uputio pismo tajniku Propagande s molbom, da ga preporuči papi za oslobođenje od određene takse, koju je trebalo platiti za bulu imenovanja. Ako ne bi mogao biti oslobođen od plaćanja takse, moli, da mu isplata bude a, dok od Venecije ne primi plaću. Taksu nije u stanju odmah platiti teškog materijalnog stanja, u kojem se sada nalazi.  Propaganda je spomenutu Bijankovićevu molbu 26. siječnja 1699. proijedila Sv. Kolegiju.

Mletački patrijarha obavio je biskupsko posvećenje Nikole Bijankovića svibnja 1699. u bazilici sv. Marka u Veneciji. Patrijarhi Baduaru asistirali su: Leonardo Baltarino, korintski nadbiskup, i Vincencije de Philippis, biskup Zacynthija i Kefalenije. Prije posvećenja Bijanković je položio proisanu zakletvu. Poslije posvete Bijanković se još neko vrijeme zadržao u Veneciji, da kod vlade sredi potrebne poslove za svoju biskupiju. Dne 1. rujna 1699. ukrcao se, zajedno sa splitskim nadbiskupom Stjepanom Cosmijem, na brod i otplovio u svoju domovinu.

DOLAZAK U MAKARSKU

Kad se je vratio iz Venecije, Bijanković se neko vrijeme zadržao u Splitu. U Makarsku je došao, kako to sam navodi, 21. prosinca 1699. , uz veliko veselje naroda, koji ga je dočekao.

Došavši u Makarsku zamolio je franjevačkog gvardijana, da mu dopusti obaviti obred preuzimanja biskupije u samostanskoj crkvi Gospina uznesenja. Franjevci su to rado dozvolili.

Budući da u Makarskoj nije bilo katedrale, a u gradu se nalazila samo franjevačka crkva Gospina uznesenja, papa Inocent XII. u buli imenovanja Bijankovića za makarskog biskupa crkvu sv. Ivana Krstitelja u susjednom selu Makru proglasio je katedralnom crkvom. Tako je seoska crkva u Makru služila Bijankoviću za katedralu.

Odlukom mletačkog dužda Lazara Valiera od 14. svibnja g. 1699. Bijanković je bio opskrbljen svim potrepštinama za vršenje biskupske službe, a za stanovanje u Makarskoj dodijeljena mu je kuća u blizini gradske kule.

MAKARSKA BISKUPIJA U 17. STOLJEĆU

Da bismo imali jasniju sliku o makarskoj biskupiji u koju je Bijanković došao za biskupa na svršetku: g. 1699. , donosimo pregled političkih i crkvenih rilika, u kojima se biskupija nalazila u 17. stoljeću. To će nam pomoći, da bolje shvatimo djelovanje samoga Bijankovića, kao i neke poteze, koje ie on kao biskup poduzimao, i stanoviti otpor, koji se zbog promjena i uvođenja raznih novosti u načinu pastorizacije katkad javljao kod crkvenih ljudi.

Granice makarske biskupije

Glavni izvor za poznavanje granica makarske biskupije jesu izvještaji makarskih biskupa Sv. Stolici. Budući da je biskup fra Bartul Kačić bio prvi biskup obnovljene makarske biskupije u 17, st. , njegovi su izvještaji i najvažniji u tom pitanju. Orijentaciona točka za određivanje granica biskupije biskupu fra Bartulu Kačiću jesu četiri franjevačka samostana. Prema tome, dokle je sezalo područje župa, koje su bile podložne tim samostanima, dotle se protezalo i područje makarske biskupije. A župe samostana u Makarskoj, Živogošću, Zaostrogu i Imotskom obuhvaćale su područje od Vrulje do ušća Neretve, rijekom Neretvom do Mostara i planine Čabulje, od Čabulje na Rakitno, Vir, Aržano, Studence i Zadvarje.

Biskup fra Bartul Kačić bio je upravitelj i duvanjske biskupije, koja je ostala bez svoga biskupa. župe duvanjske biskupije povjerene makarskom biskupu bile su: Lipa, Brišnik, Livno i Rama, koje su imale oko 500 kuća. Biskup Lišnjić imao je pod svojom upravom čitavo područje duvanjske biskupije, a bio je i administrator skradinske biskupije.

Zbog toga on je u svojim izvještajima Sv. Stolici javljao, da granice makarske biskupije obuhvaćaju mnogo veće područje. Tako on piše, da je samostan sv. Petra u Rami u središtu makarske biskupije, koja se proteže između rijeka Cetine i Neretve, te Neretvom ide na Ivan planinu, Zec planinu, Gigantov grob, Bilaj i Lisac na Velebitu. lako je biskup Lišnjić duvanjsku i skradinsku biskupiju smatrao proširenjem makarske biskupije, ipak one nisu nikada bile od Sv. Stolice pravno sjedinjene s makarskom biskupijom.

Najveći grad u makarskoj biskupiji bio je Mostar, koji je u drugoj polovici XVII. st. imao 48 džamija. Katolika je u gradu bilo malo. Oni su živjeli u okolnim selima. Sjedište je biskupije Makarska, koja u XVII. stoljeću ima oko 1.009 stanovnika, a u kandijskom ratu još i manje. Makarska je bila turska luka, a u gradu je boravio turski emin sa svojom posadom. U zagorskom dijelu biskupije značajnije središte jest Imotski sa svojom tvrđavom. Tvrđava je mogla primiti od 400 do 500 ljudi.

Političke prilike

Makarska biskupija s cijelim svojim područjem dočekala je XVII. st. pod turskom vlašću. U to vrijeme turska sila sve više slabi, a u narodu sve više jača svijest za oslobođenjem od turskog jarma. Godine 1620. stvoren je i plan za ustanak protiv Turaka, koji je ostao neostvaren.

Godine 1645. buknuo je rat između Venecije i Turske, koji je poznat pod nazivom kandijski rat (1645. -1669. ). Tada je u narodu ovoga kraja oživjela nada u oslobođenje od Turaka i zato se dragovoljno priključio Veneciji. Dne 1. veljače 1646. posebno poslanstvo od osam ljudi, s makarskim biskupom fra Petrom Kačićem na čelu, pošlo je u Veneciju s uvjetima dobrovoljnog priključenja pod mletačku vlast.

Venecija je uvjete prihvatila i rezultat toga bilo je oslobođenje Zadvarja 4. kolovoza 1646. Samo dan poslije oslobođena je Makarska i cijelo primorje od Omiša do Neretve. Sav taj kraj postao je mletački posjed, koji je poslije nazvan »acquisto vecchio«(stara stečevina). Oslobođenje je bilo kratka vijeka. Turci su na 22. studenoga iste godine ponovno osvojili Zadvarje i zatim osvetnički napali i osvojili Makarsku i cijelo Makarsko primorje.

Kandijski rat završio se mirom 6. rujna g. 1669. Mirovnim ugovorom područje makarske biskupije i nadalje je ostalo pod turskom vlašću. Spomenuti mir nije bio duga vijeka, jer je već g. 1683. buknuo novi rat između Austrije i Turske, u koji je slijedeće godine ušla i Venecija.

Već 13. siječnja g. 1684. bila je oslobođena Makarska, a u travnju iste godine i Zadvarje. Pomoću domaćeg stanovništva Mlečani su nastavili nova osvajanja. Tako je 19. studenoga 1684. u Neretvi oslobođena turska kula Norin, koja je nakon zauzeća srušena, a podignuta je nova utvrda u Opuzenu. Tako je od Turaka bila oslobođena Donja Neretva. Na 26. studenoga g. 1690. oslobođen je Vrgorac i g. 1694. Čitluk(Gabela) na Neretvi.

Rat je završen mirom u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja g. 1699. Mirovnim ugovorom Venecija je dobila sav primorski dio makarske biskupije. Granica između Venecije i Turske išla je od Zadvarja na Vrgorac i Čitluk na Neretvi. Zagvozd i ostala mjesta u Imotskoj krajini i dalje su. ostali pod Turcima. Ta će mjesta biti oslobođena od Turaka tek g. 1717. sve više jača svijest za oslobođenjem od turskog jarma. Godine 1620. stvoren. je i plan za ustanak protiv Turaka, koji je ostao neostvaren.

CRKVENE PRILIKE

Biskupi

Makarska biskupija veoma je stara. Postojala je i prije dolaska Hrvata u ove krajeve. Makarski biskup Stjepan spominje se u spisima pokrajinskog sabora, koji je godine 533. održan u Saloni. Oko polovice 6. stoljeća, za vrijeme seobe naroda, biskupija je propala. Do g. 1185. makarska je biskupija potpadala pod splitsku nadbiskupiju. Te godine odlukom splitskoga sabora pripojena je hvarskoj biskupiji i tako ostala do g. 1192. , kada je ponovno potpala pod splitsku nadbiskupiju. Svakako, na početku 14. st. splitski nadbiskup Petar obnavlja staru makarsku biskupiju radi uspješnijeg suzbijanja patarenske hereze, koja je u to vrijeme već bila zahvatila ovo područje.

Prvi poznati nam biskup jest Valentin, koji preuzima biskupiju oko g. 1320. Nakon obnavljanja biskupije Sv. Stolica nije redovito popunjala biskupsku stolicu, nego je upravu biskupije povjeravala upraviteljima, koji su najčešće bili duvanjski biskupi. Takvo stanje potrajalo je sve do 17. st. , kada dolazi do ponovnog obnavljanja rezidencijalnog makarskog biskupa. Biskupska stolica u Makarskoj popunjena je g. 1615. Za biskupa je imenovan franjevac fra Bartul Kačić Žarković, koji je bio rodom iz Brista. Biskupijom je upravljao do g. 1645. Umro je u Sućurju na Hvaru, gdje je i pokopan.

Svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio je ponajviše franjevačkom samostanu u Zaostrogu. Biskupa fra Bartula naslijedio je drugi franjevac, fra Petar Kačić, koji je za biskupa imenovan 25. lipnja g. 1646. od pape Inocenta X321 On je upravljao biskupijom u teškim prilikama kandijskog rata. O njemu, kao ni o njegovu prethodniku nemamo mnogo podataka, jer su Turci, prema tvrdnji njegova nasljednika biskupa Lišnjića, uništili njegov arhiv, a njega otrovali. U teškim ratnim prilikama bio je ne samo duhovni, nego i poliitički vođa svoga naroda. Umro je pri svršetku g. 1660. ili pak na početku g. 1661.

Treći biskup iz ovoga vremena jest fra Marijan Lišnjić, također franjevac, rodom iz Gorice kod Imotskoga. On je za biskupa bio imenovan 11. veljače g. 1664. od pape Aleksandra VII. Umro je 3. ožujka g. 1686. u Makarskoj. Čini nam se, da biskup Lišnjić nije bio osobito snalažljiv u svojim susretima s Turcima prigodom pastirskih pohoda, pa je dva puta bio od njih zatvoren. Prvi put Turci su ga uhvatili i zatvorili u Mostaru g. 1669. Tada su ga na mrtvo istukli, tako da je jedva ostao živ, kako to sam kaže. Iz zatvora ga izvukla rodbina, koja je Turcima isplatila otkupninu od 300 škuda. Kada je izašao iz zatvora od svojih pokretnih i nepokretnih stvari nije ništa našao.

Tuži se na franjevce, da mu u toj skrajnoj potrebi nisu pružili nikakvu pomoć. Drugi put Lišnjića su uhvatili Turci g. 1670. kog Ljubuškog. Ponovno su ga istukli i bacili u tamnicu, iz koje ga je oslobodila rodbina plativši ovoga puta Turcima otkupninu od 130 škuda. Iz tamnice je pušten 27. prosinca 1670. S franjevcima je živio u veoma napetim odnosima. U svom izvještaju Sv. Stolici. iz g. 1672. predlaže, da se iz makarskog samostana uklone franjevci i da u njemu bude biskupska rezidencija, što Sv. Stolica nije. prihvatila. A dvije godine prije izvješćuje Sv. Stolicu, da su u Makarskoj. i okolnim selima: Makru, Kotišini, Velikom Brdu i Bastu župnici bili svjetovni svećenici, ali zbog njihove nestašice, franjevci su uz pomoć Turaka sagradili samostan i zaposjeli spomenuta sela

Lišnjić se posebno žalio Sv. Stolici na franjevce u Rami koji ne slušaju i ne priznaju biskupa. Ne traže ni oprost od pridržanih slučajeva, opravdavajući se, da oni to imaju od Apostolske Stolice. Od biskupa ne traže dozvolu kada odlaze na župe. Za ređenje ne traže od biskupa otpusna pisma. Lišnjić još navodi, da su veoma povezani s Turcima i priječe, da biskup posjećuje župe. Također navodi da su oni s oltara propovijedali narodu da Biskupa (Lišnjića) ne priznaju zakonitim biskupom i od njega da ne primaju sakramente. Lišnjić im čak predbacuje, da je na njihov poticaj paša odredio ucjenu od 100 škuda onome, koji mu ga dovede. Kada je Lišnjić umro, makarska je biskupska stolica ostala ispražnjena sve do svršetka XVII. st. , t. j. do dolaska biskupa Nikole Bijankovića. Od g. 1686. biskupijom upravlja apostolski vikar, kojega je imenovala Sv, Stolica.

To je bio, kako smo to već rekli, Nikola Bijanković. Makarska biskupija nije imala svoje biskupske kuće pa spomenuta trojica makarskih biskupa ponajviše borave u franjevačkim samostanima, Tako je biskup fra Bartul Kačić najviše boravio u franjevačkom samostanu. u Zaostrogu. Katkad je stanovao i u svojoj očinskoj kući Biskup fra Petar najviše je stanovao u samostanu u Makarskoj, ali je zbog ratnih neprilika katkad boravio i izvan granica biskupije, i to na susjednim otocima Hvaru.

Godine 1658. boravio je u Jelsi na otoku Hvaru. Biskup ajviše je stanovao u samostanu u Makarskoj. Na početku svoga najviše je stanovao u samostanu u Makarskoj. Na početku svoga biskupovanja neko je vrijeme boravio u Podgori. Kadšto je boravio i kod svoje rodbine u Gorici. Tu se nalazio ig. 1670. pošto je izišao iz turske tamnice u Mostaru. Pod kraj svoga života bio je neko vrijeme i u Omišu.

Iako su spomenuti biskupi bili franjevci i živjeli u franjevačkim samostanima, oni su za svoje uzdržavanje pridonosili samostanima za pokriće svojih troškova. Tako je biskup fra Bartul Kačić ustupio franjevcima u Zaostrogu svoje zemlje na obrađivanje, a oni su mu davali polovicu prihoda. Makarskoj.

A franjevcima je ostavio i najveći dio svojih posjeda poslije svoje smrti. Biskup fra Petar Kačić primao je za svoje uzdržavanje godišnje 100 dukata od Venecije i 300 forinti od Austrije. Ponekad mu je i Propaganda davala pomoć. I biskupu Lišnjiću ponekad je Propaganda slala pomoć. Tako mu god. 1685. poslala 50 škuda. Kada je biskup Lišnjić umro, svi posjedi, koje je makarska Biskupska menza imala, pripali su franjevcima.

Makarska biskupija nije imala ni katedrale. Katedralu sv. Petra Turci su prigodom zauzeća Makarske pri svršetku 15. st. sravnili sa zemljom. Tako je samostanska crkva sv. Marije u Makarskoj silom prilika postala katedralnom crkvom, jer je bila jedina crkva u gradu. Već biskupu Lišnjiću seoska crkva u Makru iznad Makarske bila je od Sv. Stolice proglašena za katedralnu crkvu.

Svećenstvo

Glavninu svećenstva u makarskoj biskupiji čine franjevci. Oni su došli iz Bosne te se oko g. 1300 nastanili u Imotskom, a g. 1468 u Zaostrogu. Prvi sigurni spomen o stalnom boravku franjevaca u Makarskoj susrećemo god. 1502. Četvrti franjevački samostan na području makarske biskupije jest onaj u Živogošću, koji je utemeljen oko god. 1615. U spomenuta četiri samostana boravila su g. 1626. 33 svećenika redovnika. Poslije, njihov je broj porastao, pa ih g. 1644. u spomenutim samostanima nalazimo 65. Za vrijeme kandijskog rata taj broj bio je nešto opao, da bi desetak godina poslije rata porastao na 71.

Osim franjevaca u makarskoj biskupiji djelovali su i svjetovni svećenici, glagoljaši. Oni su se uspjeli održati samo u trima župama makarske biskupije: Zagvozdu, Brelima i Podgori. 354 Teško je odrediti njihovo brojno stanje. Biskup fra Bartul Kačić g. 1644. izvješćuje Sv. Stolicu, da su u biskupiji četiri svećenika glagoljaša, koji upravljaju župama. Svakako, za vrijeme biskupa fra Marijana Lišnjića njihov je broj porastao. U jednom dokumentu iz g. 1686. spominje se 20 svjetovnih svećenika. Na jednom sastanku u Podgori g. 1688. nalazimo 10 svećenika, a g. 1697. na sastanku u Makarskoj nalazimo ih 12.

ŽUPE

U izvještaju biskupa fra Bartula Kačića iz g. 1626. spominju se četiri franjevačka samostana na području biskupije, koji imaju 14 župa. Tako su samostanu sv. Marije u Makarskoj pripadale župe: Vardo, Cetina i Primorje. U njima je bilo 470 kuća. Neke kuće imale su 20, 30, pa čak 40 i 50 članova. Prema istom izvještaju i samostan u Živogošću imao je tri župe: Blato, Broćno i Primorje. Blato i Broćno imale su oko 300 kuća, a Primorje oko 60 kuća.

Samostan u Zaostrogu imao je četiri župe: Čitluk oko 100 kuća, Zajezerje 120, a Vrgorac 100 kuća. četvrta župa bila je Ljubuški, za koju kaže da je imala mnogo kuća, ali ne kaže koliko. Četiri župe imao je i samostan u Imotskome. To su bile: Podbila, Sovići, Drinovci i Kamen Most. One su imale oko 400 kuća.

Franjevački župnici nisu stanovali u svojim župama, nego u spomenutim samostanima, a u župe su odlazili prigodom svetkovina ili pak u određena vremena. Zbog takva načina pastorizacije nisu se brinuli, da u župama naprave kuću ili crkvu ili pak, gdje je kuća ili crkva postojala, da je snabdiju potrebnim stvarima za Službu ili stanovanje. što bi im trebalo za službu uzeli bi iz samostana i to bi onda u samostan vraćali kada bi obavili posao na župi.

Samo takav način djelovanja nekada je bio moguć u krajevima pod turskom vlašću. Međutim, već u doba biskupa Lišnjića osjećala su se nova vremena, koja su tražila stalnu prisutnost svećenika u župi radi uspješnijeg načina pastoriziranja. Zbog toga se biskup Lišnjić g. 1571. žali Sv. Stolici da je narod veoma slabo posluživan od franjevaca župnika. Tri župe držali su svjetovni svećenici: Zagvozd, Brela i Podgoru.

Svjetovni svećenici imali su u svojim župama kuću, crkvu i sve potrebno za svećeničku službu. Oni su stanovali u svojim župama, pa su zbog toga mogli biti lakše na raspolaganju svojim vjernicima.

STANOVNIŠTVO

Na području makarske biskupije od starine žive samo Hrvati, kojih su pređi, krajem IX. st. primili kršćansku vjeru od zapadnih svećenika preko splitskog metropolite. Kraj je bio siromašan, a u porječju rijeke Neretve i močvaran, pa su se stanovnici ovog kraja od davnine bavili gusarenjem. To je bio i jedan od uzroka, da je kršćanstvo u ovaj kraj sporije prodiralo.

Kad su Turci osvojili ovo područje, naselili su se u plodnijim predjelima i tvrđavama, koje su podigli. I poslije dolaska Turaka hrvatsko je starosjedilačko stanovništvo ostalo posve homogeno u nacionalnom i vjerskom pogledu. Neki su zbog turskog zuluma napuštali rodni kraj. Oni iz zagorskog dijela bježali su u primorje, a oni iz primorja na otoke ili pak preko mora u Italiju, gdje se sve do danas održala hrvatska jezična skupina u pokrajini Molise.

U vrijeme kandijskog rata vladala je velika glad, pa su zbog toga mnogi odlazili u hajduke, robili Turke, odgonili stoku i zarobljenike prodavali Mlečanima. Hajduci su katkad znali plijeniti i svoje sunarodnjake.

U to doba susjedna Hercegovina bila je veoma dobro napučena. Prema izvještaju biskupa fra Bartula Kačića biskupija je pred početak kandijskog rata imala 60. 000 katolika. Toliki broj katolika spominje i njegov nasljednik biskup fra Petar Kačić g. 1658.

Osim starosjedilačkog hrvatskog katoličkog stanovništva i muslimana, koji su pod svojom vlašću držali ovaj kraj, sredinom XVII. st. u biskupiji se susreću i pravoslavci, koje prvi put spominje biskup fra Petar Kačić u u župama: izvještaju Sv. Stolici g. 1654. U drugoj polovici toga stoljeća pravoslavci se doseljuju u većim grupama, pa oni formiraju i svoja naselja u Neretvi i okolici Imotskoga, koja su se sve do danas održala. Pod mletačkom upravom muslimana je posve nestalo iz makarske biskupije.

U drugoj polovici XVII. stoljeća, kada je ovaj kraj osvojila Venecija, doselile su se malobrojne mletačke činovničke obitelji.

Budući da se Bijankovićevo biskupsko djelovanje odvijalo i izvan granica makarske biskupije i imalo utjecaja na susjedne dalmatinske i potrebno bosanske biskupije, smatramo potrebnim s nekoliko riječi osvrnuti se i na zbog toga vjerske i političke prilike u Dalmaciji i Bosni na svršetku XVII. i na početku XVIII. stoljeća, da bismo tako mogli stvoriti zaokruženiju sliku vremena, u kojem je Bijanković kao biskup živio, i donijeti što objektivniju ocjenu njegova biskupskog djelovanja.

U XVII. st. uski primorski pojas Dalmacije bio je pod vlašću Venecije. Tek u ratu s Turcima od 1684. do 1699. godine Dalmacija je većinom bila oslobođena. Mirom u Srijemskim Karlovcima g. 1699. granica između Venecije i Turske išla je od Obrovca na Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac i Čitluk u Neretvi.

Stanovništvo u pograničnim krajevima osjećalo se nesigurnim, pa su mnogi iz unutrašnjosti bježali pod vlast Venecije. U ratnom vihoru u naše se krajeve doseliše iz Bosne i mnoge pravoslavne obitelji. Najviše pravoslavnih doselilo se potkraj XVII. st. na područje ninske, skradinske i kninske biskupije. U manjem broju doseliše se i u zagorski dio splitske nadbiskupije.

U mirnim i sređenim dalmatinskim biskupijama biskupi su uglavnom Talijani, koji za vrijeme svoga biskupovanja ne bi naučili ni hrvatski jezik. Turci su ih smatrali špijunima i mletačkim saveznicima, pa im je to otežavalo pristup u krajeve biskupija, koji su se nalazili pod Turcima. Ipak, da bi udovoljili najosnovnijim potrebama svojih vjernika pod turskom vlašću, oni bi predlagali Propagandi revne svećenike za misionarsku službu. Predložene svećenike Propaganda bi imenovala za misionare, odredila im područje djelovanja i godišnju plaću, a bili su dužni jedan ili dva puta godišnje pohoditi vjernike povjerene im misije.

Na otocima i u primorskom dijelu duhovnu pastvu uglavnom vodi svjetovni kler. U Zagori, koja se nalazila pod Turcima, pastorizaciju vrše, uz nekoliko glagoljaša, franjevci.

U mletačkoj Dalmaciji župe su pravno uređene i tvore zaokružene cjeline. Takav tip župa u turskom dijelu nije bilo moguće ostvariti, pa one zauzimaju velike prostore. Mise se održavaju prigodno, sad u jednom, sad u drugom selu. Mnoge crkve Turci su u ratu porušili ili pak pretvorili u džamije, pa svećenici uglavnom mise pod otvorenim nebom na grobljima.

lako je Turska u bečkom ratu izgubila mnogo osvojenog teritorija, ipak je cijela Bosna i nadalje ostala pod njezinom vlašću. Granica Bosanskog pašaluka išla je, uglavnom, današnjom granicom Bosne. Za vrijeme spomenutog rata mnoge katoličke i pravoslavne obitelji napustile su Bosnu i naselile se u Dalmaciji i Slavoniji. Svu pastorizaciju u Bosni vode franjevci uz vrlo malo glagoljaša. Zbog siromaštva katoličkog stanovništva i čestih progona od Turaka crkava je u Bosni veoma malo.

Cijelo područje Bosne potpadalo je pod dvije biskupije: bosansku i duvanjsku. Bosanski biskup rezidirao je izvan Bosne, preko Save. God. 1692. biskup fra Nikola Ogramić obnovio je biskupsku rezidenciju u Đakovu. Osim bosanskog teritorija biskupiji je pripadalo i nekoliko župa s druge strane Save, koje su se nalazile u okolici Đakova.

Poslije mira u Srijemskim Karlovcima bosanski biskup našao se u drugoj državi, Austriji, koja je osvojila Slavoniju. Duvanjska biskupija bila je bez svoga rezidencijalnog biskupa Biskupiju vizitira makarski biskup, koji živi u mletačkoj Dalmaciji. Tako, silom političkih prilika, vjernike u turskoj Bosni tada proviđaju biskupi, koji borave u drugim državama. Zbog toga položaja biskupima je bilo otežano obavljanje duhovne službe među vjernicima pod Turcima. Svakako, i to je jedan od uzroka, zbog kojih su bosanski biskupi iz Đakova, Bijankovićevi suvremenici, vrlo rijetko zalazili u Bosnu i vizitirali svoje vjernike. A kako je to činio Bijanković u duvanjskoj biskupiji, kao i u onom dijelu makarske biskupije, koji je bio pod Turcima, vidjet će se u našem daljnjem izlaganju.

PASTIRSKI POHODI

Kad je došao u Makarsku, Bijanković je želio što bolje upoznati duhovne potrebe svojih vjernika. Zato je odmah započeo pohađati biskupiju, i to ne samo one krajeve, koji su se nalazili pod upravom Venecije, nego i one pod Turcima.

Prvi poznati nam Bijankovićev pastirski pohod bio je onaj Imotskome, koji je obavio u ljetu g. 1700. U Imotski je bio pozvan od samih Turaka, a zadržao se 10 dana. Bijanković piše, da su poslije rata Turci skloni kršćanima te im dopuštaju nesmetano obavljanje vjerskih dužnosti. U Imotskome su ga dočekali čak i Turci s bubnjevima i trubljama, moleći ga, da blagoslovi njihova polja. Turci su mu doveli i dva bolesna dječaka, da se za njih pomoli. Bijanković kaže, da se za njih pomolio i da su poslije tri dana ozdravili na radost svoje rodbine i na slavu kršćanske vjere.

On se također nada, da će mnogi Turci primiti sveto krštenje. U svibnju g. 1701. Bijanković je pohodio neretvansko područje. Dne 10. svibnja nalazio se u Čitluku (Gabela). Tu je doznao, da bosanski paša stavlja nove namete na kršćane, koji bježe u planine, a neki su prebjegli u mletačku Dalmaciju. Turci su počeli vršiti kontrolu na cestama.

U rujnu g. 1701. Bijanković je pohodio Zagvozd i okolna sela, koja su se nalazila pod turskom vlašću. Za blagdan Male Gospe, bio je u samom Zagvozdu i tom prigodom poklonio siromašnom, ali u vjerskom pogledu uzornom selu Zagvozdu 100 škuda, što ih je poslala Propaganda. Na tom daru narod je veoma zahvaljivao papi i ljudi su uz zakletvu izjavljivali, da će istog časa, kada to papa zatraži, stupiti pod kršćansku zastavu i boriti se za oslobođenje od Turaka, te da su svi spremni svoju krv proliti za svetu vjeru katoličku. U Zagvozdu i okolnim selima: Vrdolu Gornjem, Župi, Studencima i Grabovcu živi više od 6.000 duša. Većina njih posti tri dana u sedmici o samom kruhu i vodi. A da bi sačuvali svoju vjeru, spremni su, piše Bijanković, napustiti svoja ognjišta, nastaniti se i utvrditi u vrletima Biokova, i tako u vjeri nasljedovati primjer Albanaca. Tom prigodom narod je izjavio, da na sve blagdane Gospe i apostola želi primiti u svojim crkvama potpuni oprost, jer su stalno u smrtnoj opasnosti od Turaka. Istog mjeseca Bijanković je pohodio i primorska mjesta biskupije te se razbolio od malarije, pa je u listopadu otišao u Split na liječenje, jer mu liječenje u Makarskoj nije donijelo nikakve koristi.

U lipnju i srpnju g. 1703. Bijanković je posjetio Neretvu. Tom prilikom krizmao je više od 1. 000 osoba, koje su došle od Mostara, Goranaca, Blata i Broćnog. On izvješćuje, da je tom prigodom izmirio s Katoličkom crkvom mnogo pravoslavnih i krstio dvije turske obitelji. Razbolio se od malarije i zato se prije vremena morao vratiti u Makarsku. Zbog bolesti nije mogao poći u Mostar, Duvno i Ramu. Ipak je u te krajeve poslao u svoje ime jednog franjevca, koji je bio rodom od Rame.

Svršetkom te godine Bijanković je pohodio dio svoje biskupije pod turskom vlašću, kao i dio bosanske biskupije. Bio je u Fojnici, Kreševu i Jajcu. U ovom pohodu krizmao je mnogo kršćanskih vjernika i više pravoslavnih izmirio s Katoličkom crkvom. Od 20. svibnja pa do 6. rujna g. 1704. Bijanković se nalazio u Veneciji radi gradnje katedrale i ostalih potreba biskupije.

U svibnju i lipnju g. 1705. Bijanković je pohodio sela Zažablja u Neretvi: Klek, Slivno, Vidonje, Dobranje, Glušce, Kolojan i ostala sela, koja su prije pripadala trebinjskoj biskupiji. U ovom pohodu zadržao se 40 dana. Tom prigodom Bijanković je bio i u Čitluku, gdje je za vrijeme svoga boravka odredio, da vjernike Jasenja i Čapljine poslužuje čitlučki župnik zbog blizine, a ne kapelan iz Kreševa.

Ljeti g. 1705. Bijanković je namjeravao pohoditi i Imotsku krajinu. Kod turskih vlasti sve je bilo uređeno za njegov dolazak, ali je pohod spriječio fra Mate Juranović s ostalim frarijevcima.

U svibnju i srpnju g. 1706. Bijanković je pohodio Neretvu i Duvanjsku krajinu. O tim pohodima biskupov kancelar Fridrik Maruli, koji je Bijankovića na spomenutim pohodima pratio, napisao je dnevnik.

Dne 1. svibnja Bijanković je otputovao iz Makarske i došao u Čitluk na Neretvi, gdje se zadržao 15 dana, Krizmao je mnogo osoba, koje su došle iz krajeva pod turskom vlašću, propovijedao je, ispovijedao, posjećivao bolesnike u bolnici i držao djeci vjersku pouku. Obavio je i procesiju, u kojoj je sam, bosonog, nosio križ od crkve sv. Marka do crkve sv. Stjepana, moleći Boga za jedinstvo kršćanskih vladara i obraćenje grešnika i Turaka.

Svake večeri poslije anđeoskog pozdrava biskup je držao jedan sat vjerske pouke o načinu dobrog ispovijedanja, pričešćivanja i potrebi svakog dana učiniti djelo ljubavi i pokajanja. Ovom prigodom biskup je pohodio i okolna sela pod vlašću Venecije: Metković, Doljane, Dračevo i Norin. U njima je krizmao 604 osobe. Ovog puta Bijanković se susreo s Magdalenom Maleseka, koja je bila veoma pobožna Gospi. i sv. Franji Ksaverskom. Bila je žena neobične dobrote i pobožnosti i uspjela je oko 60 osoba s muslimanske vjere privesti na katoličku. Zalazila je u turske krajeve i nosila razne darove. Katkad se oblačila kao prosjakinja, da bi mogla lakše djelovati među muslimanima.

U srpnju iste godine Bijanković je otišao u Duvanjsku krajinu. Da bi primili sakramenat krizme, mnogi su vjernici došli od Livna, Županca, Donjeg Vakufa, Rame i Mostara. Bijanković je bio edificiran pobožnošću toga naroda. Turčin Ibrahim-beg, zapovjednik Duvna, s ostala tri svoja brata Bijankovića je veoma prijazno primio te mu dopustio da slobodno obavlja svete čine. Biskup je posjećivao i bolesnu muslimansku djecu. Roditelji su znali donositi svoju bolesnu djecu i na putove, kojima je Bijanković prolazio, i mnogi su u Isusovo ime ozdravljali. Mnogi Turci, navlastito žene, tražili su od biskupa zapise sv. Ante i sv. Franje, ljubeći njegovu odjeću i ruke i preporučujući se u njegove molitve. Svi su ga molili, da dođe svake godine blagosloviti njihovu djecu i polja.

U Duvnu se nekada nalazila biskupska katedrala, a sada su tu samo ruševine i ostaci 640 katoličkih i 100 pravoslavnih kuća. Duvno je smješteno u pitomom i prostranom polju, u kojem uspijevaju razne žitarice. Sela se nalaze u bijednom stanju. Bila su opustjela i sada se naseljavaju novim doseljenicima, koji dolaze iz Bosne. Među doseljenicima nalaze se muslimani i kršćani.

Svi žele, da se održi mir i dobri odnosi s Venecijom. Turci i njihove žene dolazili su sa svojom djecom na biskupove propovijedi i svi su bili pažljivi za vrijeme vjerske pouke, koju je on držao djeci. Govorili su, da je prošlo 26 godina da nisu vidjeli biskupa. U Bukovici je Bijanković našao ljude od Županca i Rame, koji su na krizmu doveli 250 djece. Bili su skupljeni u jednoj velikoj špilji, u kojoj su podigli oltar sa slikom sv. Franje Ksaverskog. Tu se biskup zadržao tri dana i krizmao 640 osoba, koje su došle sa svojim seoskim glavarima iz Lipe, Seonice, Mandina Sela, Kola, Županca, Čerjenice i od Rame. Svi su željeli primiti biskupov blagoslov govoreći s povišenim glasom na hrvatskom jeziku sa Zaharijom prorokom: »Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, koji je pohodio i otkupio narod svoj. «

Odatle je Bijanković u pratnji dvojice Turaka i četiriju kršćana stigao u Rakitno, veliko selo, gdje se zadržao četiri dana. Tu je biskup propovijedao, krizmavao, posjećivao bolesnike i pastire po brdima i ispovijedao sve do četiri sata noći. U jednoj kući u šumi našao je Vuku Piponića, koji je imao 130 godina. Po brdima je našao više staraca od 80 i 90 godina, koji strogo obdržavaju Kristov zakon. Poste o samom kruhu i vodi tri dana sedmično, na sve vigilije apostola, bl. Djevice Marije i čitavu korizmu. Spavaju na golim daskama. Po svom žaru izgledaju kao kršćani prve Crkve i kao anđeli, koji su došli s neba. U planini se nalazi jedna. špilja u kojoj se skupljaju svakog blagdana obavljajući ujutro i navečer svoje molitve, jer u tom kraju nema crkve. Sa suzama u očima traže od Boga oproštenje i mole ga za milost da umru za katoličku vjeru i ustraju u svom kršćanskom pozivu. Tu su podigli drveni oltarić s križem. Biskup, videći njihovu svetost, darovao im je sliku sv. Ignacija Lojolskog s Gospom. O tom svecu prije više godina propovijedao im je isusovac Luka Kordić. I u ovom selu biskup je bio veoma lijepo primljen od Turaka i pravoslavnih, koji su ga molili, da se kod njih zadrži još četiri dana i blagoslovi njihove kuće i djecu. Toj im želji biskup nije mogao udovoljiti.

Iz Rakitna Bijanković se ponovno vratio u Duvno i Bukovicu, jer je bio pozvan od Abrama Vidića, glavara sela, koji ga je dočekao s 400 osoba za krizmu s ostalim narodom, koji je želio da se u biskupa ispovijedi. Tu se zadržao četiri dana na molbu četiriju Turčina — braće Kopčić: Ibrahim-bega, Derviš-bega, Džafer-bega i Mehmet-bega. Njima je podijelio uobičajene darove i poklone, jer bez njihova pismenog dopuštenja biskup ne bi mogao posjećivati svoje vjernike u Duvanjskoj krajini.

Iz Bukovice je Bijanković u jedan sat noći pošao u Roškopolje u pratnji osmorice ljudi na konjima i dvaju Turčina, kamo je stigao u pola noći i smjestio se u Jure Marasovića, glavara sela, koji ga je primio s velikom ljubavlju i prijaznošću i dao mu jedan kućerak od slame, u kojem su spavali pastiri, koji su čuvali životinje. Biskup je vrata zatvorio svojom odjećom i prespavao na jednom snopu. sijena. Ljudi su zahvaljivali Bogu, da su poslije 26 godina vidjeli svoga biskupa.

U svakom mjestu, u koje bi Bijanković došao, pozivao je narod na molitvu i duhovni nagovor, poučavajući ih kako se moraju dobro ispovijedati i dostojno primati svetu pričest i biti pobožni prema Gospi i svetom Marku evanđelistu. Slijedećeg jutra biskup je ispovijedao one, koji su bili za krizmu, potičući ih da ustrpljivo podnose tursko progonstvo. Skupilo se 1. 200 osoba, od kojih se 400 krizmalo. Poslije mise i propovijedi o Božjoj ljubavi, kojoj je prisustvovalo 12 Turaka, biskup je od Turaka bio prisiljen uzjahati konja i posjetiti njihovu bolesnu djecu, blagosloviti ih i dati im zapis sv. Ante.

Poslije večernje biskup se popeo na jedno strmo brdo, kamo konj nije mogao ići, do Nikole Ljubašovića, Tu je u jednoj kući našao šest braće. Svi su bili oženjeni. To je bila jedna velika obitelj od 46 članova, od kojih je četrdesetero krizmao. U tom mjestu Bijanković se zadržao šest dana. Svakog dana dolazio je narod od Imotskog, Runovića, Svetigore, Buškog Blata, Livna, Županca, Brotnja, kao i Blata kod Mostara. Tu je krizmao više od 1600 osoba.

Mnoge zavađene biskup je tom prigodom izmirio i od onih, koji su nasilno oteli imovinu siromašnima, tražio da je povrate. Uklonio je mnoga praznovjerja, koja su postojala pri pokapanju mrtvaca i pri sklapanju ženidbe. Bilo je slučajeva, da je muž zbog nekih čarolija bio odvojen od žene i po šest godina. Neki su pokojnicima rezali žile ili probadali trbuh, da ne bi ustali iz groba i usmrtili njihovu djecu. Biskup je tom prigodom otkrio i mnoge nevaljane brakove, koji su sklopljeni na silu i u prisutnosti turskog kadije. Na tako teški nered Bijanković je upozorio ne samo vjernike, nego je molio i Turke, da ubuduće takve nepravde ne čine, jer će biti kažnjeni od Boga i zemlja im neće davati željeni plod, pa će umrijeti od glada kako zli kršćani, tako i Turci.

U svim selima, u kojima stanuju Turci, zapovjednici, kapetani, suci, hodže i drugi glavari žele, da im biskup donese darove. Iako su Turci prema Bijankoviću veoma ljubazni, oni su ipak veoma pohlepni, vole nagrade i darove, pa su mu na rastanku napomenuli, da se sjeti običajnih podavanja prigodom ponovnog dolaska, Biskup zna, da bez tih poklona ne bi mogao posjećivati 20.000 svojih vjernika, koji se nalaze pod turskom vlašću.

U nabrojenim mjestima nalaze se tragovi mnogih porušenih crkava, dok su druge pretvorene u džamije. Sačuvana su samo groblja, na kojima se govore mise na dane titulara. Nema nade, da bi se crkve mogle obnoviti zbog turskog protivljenja kršćanskom imenu.

Samo u Zagvozdu, veoma napučenom selu iza brda, nalaze se tri crkve: sv. Križa, Gospina i Svih svetih, koje poslužuju četiri svjetovna svećenika uzorna života. Oni zaslužuju svaku pohvalu, jer su u prošlo vrijeme branili vjeru rukama koljući neprijatelja, a sada to čine svojom riječi poučavajući vjernike. Njih je biskup već više puta posjetio, potičući ih da ustraju u dobrom djelovanju i svome naumu da žive i umru za Kristovu vjeru.

Duvno i okolna sela nemaju crkava ni kapela. Biskup se molio Bogu, ocu svjetla, da ga prosvijetli u spoznaji pravog duhovnog napretka onih duša, za koje se on već kao misionar brinuo 20 godina, a sada kao biskup sa svom očinskom ljubavlju njima upravlja, želeći njihovo spasenje. Razgovarajući s glavarima gore spomenutih sela, došao je na ideju, da se naprave male drvene kapelice s oltarom, na kojem bi se nalazila Isusova i Gospina slika. Ispod oltara držala bi se misna odjeća i ostale stvari potrebne za misu. Kapelica bi bila zaključana, a četiri čovjeka donijela bi je na zapovjedni blagdan na groblje, da bi se mogla reći misa. Poslije mise opet bi je ljudi na odnijeli u privatnu kuću, da bi tako bila na sigurnom mjestu. U toj kući svakog jutra narod bi se skupljao i molio se Bogu, da ga sačuva u katoličkoj vjeri. Uvečer bi molili Gospine litanije na hrvatskom jeziku, govoreći tri puta: Pokaži se majkom s ostalim molitvama. Svake bi večeri izmolili i Djelo pokajanja.

Odatle je biskup pošao u Vinicu, gdje je obavio vizitu i narodu podijelio blagoslov. Slijedećega dana bila je nedjelja i Bijanković je u dva sata noći stigao u Studence smjestivši se u Petra Trogrlića u jednoj pojati za životinje, koja je bila napola otkrivena. Kada je obavio uobičajene molitve s nekoliko osoba iz blizine, došla su dva Turčina od Imotskog, koji su od njega tražili darove i poklone. Tu su ostali cijelu noć i sutradan prisustvovali svim biskupovim funkcijama.

Skupilo se oko 600 osoba, od kojih se 400 krizmalo. Iz Studenaca biskup je stigao u Opanke, selo udaljeno šest milja. Tu je biskup iste večeri ispovjedio mnogo vjernika, pohodio nekoliko bolesnika i krizmao 20 pastira, koji su sišli s planine. Ujutro je ispovijedao neprekidno četiri sata, rekao misu s uobičajenom propovijedi, u kojoj je govorio, da se samo u Bogu nalazi pravo zadovoljstvo, a ne u stvorenjima. Tu je krizmao 200 osoba i pričestio 60.

U selu nema crkve. Nema ni pravoslavaca, nego su svi katolici. Selo je samo četiri milje udaljeno od mletačke granice. Vrativši se s tog pastirskog pohoda u Makarsku, Bijanković se razbolio od malarije, te je mjesec kolovoz proboravio u Splitu na liječenju.

Bijankovićevi troškovi za putovanja i darove Turcima u dva pastirska pohoda g. 1706. iznosili su 146 škuda. Kada je Bijanković 26. ožujka 1707. završio jubilej u Makarskoj, ponovno je pošao u turske krajeve iza Biokova, da potraži 12 pohajdučenih kršćana, koji su činili mnoga zla putnicima i turskim trgovcima. Oni su bili podijeljeni u dvije grupe, a rodom su bili iz Župe i Zagvozda. Neki od njih bili su i mletački podanici. Vođa im je bio Augustin Čigelj od Zadvarja.

Bijanković ih je želio odvratiti od zla puta. Budući da u tome ovog puta nije uspio, ponovno se radi njih penjao u Biokovo 10. , 15. i 26. travnja iste godine. U svojoj namjeri biskup je uspio tek u listopadu, pošto je pohodio Brela, Zadvarje i Žeževicu. Pronašao ih je u jednoj špilji i s njima je ostao tri dana. Trećeg dana, poslije mise i propovijedi, uspio ih je nagovoriti, da se povrate svojim kućama. Od generalnog providura Rive Bijanković im je bio isposlovao pomilovanje. Ipak, naknadno su bili kažnjeni. Kazna se sastojala u dvomjesečnom radu na gradnji katedrale sv. Marka. u Makarskoj.

Već smo spomenuli, da je Bijanković u listopadu g. 1707. pohodio Zadvarje, Brela i Žeževicu. U tim selima on je narodu preporučio davanje desetine od zemalja Biskupske menze i preporučio uzdržavanje župnika. Tom prigodom biskup je posjetio Zagvozd i Župu. U Zagvozdu su bila četiri svjetovna svećenika. Bijanković hvali njihov rad i krepostan život. U ovoj vizitaciji zadržao se osam dana.

Dok se Bijanković nalazio u vizitaciji Zagvozda, primio je pismo od Ahmeta Izakagića, turskog zapovjednika Roškopolja. Izakagić u svom pismu moli Bijankovića, da primi mladića Grgu Kardunovića i odgoji ga za svećenika, da bi onda kršćanski vjernici u tom selu mogli imati svetu misu svakog blagdana. Izakagić je još molio, da bi biskup svake godine došao u njihov kraj i blagoslovio njihova polja. A da bi Bijankovića na to obligirao, poslao mu je na dar jednoga konja, koji će mu, piše Izakagić, dobro poslužiti pri gradnji katedrale u Makarskoj. Na to pismo Bijanković je odmah odgovorio i obećao, da će nastojati udovoljiti toj želji i učiniti sve, da bi narod bio utješen.

U svibnju g. 1709. Bijanković je pohodio Neretvu i sa sobom poveo dvojicu isusovačkih misionara: o. Riceputija i o. Cezara, zadržavši se mjesec i pol dana. Ovoga puta biskup je najviše boravio u Čitluku, gdje je među vojnicima našao mnogo luterana i kalvinista. Ovaj pohod donio je velike duhovne plodove. 70 vojnika javno se odreklo svoje zablude. Želio je pohoditi i krajeve, koji su se nalazili pod turskom vlašću, ali ga je u tome spriječila malarija, od koje je bolovao gotovo tri mjeseca. Epidemija je zahvatila i sav narod, te od straha, da se ne razbole, svi su svjetovni svećenici napustili Makarsku. Ostao je samo biskup s jednim klerikom. Tada je Bijanković vršio sve župničke poslove u Makarskoj: pohađao bolesnike, sprovodio mrtve i pomagao siromasima.

Godine 1710. Bijanković je učinio pastirski pohod Duvnu i ostalim okolnim mjestima. I o tom pohodu biskupov kancelar Maroli napisao je dnevnik. Prije nego je Bijanković krenuo na put rasporedio je isusovačke misionare, koji su mu bili dodijeljeni za pomoć. U trogirsku biskupiju poslao je Filipa Riceputija, da na taj način udovolji želji trogirskog biskupa, a Ardelija della Bellu poslao je, da održava misije u župama Neretvanske krajine. Trećeg isusovca, Adama Spingarolija, poveo je sa sobom.

Osim spomenutog isusovca biskup je sa sobom poveo i don Matu Piplicu, don Fridrika Marolija, jednog klerika i dva momka, pratioca i tumača turskog jezika. Prije odlaska biskup ih je sve ohrabrio, da se dragovoljno podvrgnu svim trpljenjima i pogiblima pa, ako ustreba, i samoj smrti za Isusa Krista.

Ponio je raznovrsne darove turskim poglavicama i zapovjednicima. Ovog puta Bijanković se obukao po tursku. Pohod je započeo 3. srpnja. Uvečer su stigli u Brela i tu prenoćili na ležajima od slame. Ujutro su stigli u Zadvarje, tvrđavu pod upravom Venecije. Odatle su bez ikakva uznemirivanja stigli u Lovreć, gdje se nalaze ostaci nekog grada i grobovi s raznim natpisima. Tu su malo počinuli, ali u strahu jer je jedan momak iz pratnje bio napadnut nekim čudnim riječima od jednog drumskog razbojnika. Zbog toga su bez većeg zadržavanja proslijedin u Studence, selo nastanjeno kršćanima. Putem su sreli jednog turskog zapovjednika sa šest vojnika na konjima, koje su obdarili uobičajenim poklonima.

U Studencima su prenoćili na zemlji, pokriveni, pokrivačem, što ga je svatko od-njih sa sobom nosio. O ponoći je udarila velika i spasonosna kiša; koja nije pala već tri mjeseca. Narod je govorio, da je duhovni liječnik donio sa sobom i kišu potrebnu za njihovo uzdržavanje. Zbog nedostatka crkava podignut je oltar na otvorenu, pa je, pošto se ispovjedio dobar dio naroda, biskup s ostalim svećenicima rekao misu. U propovijedi, koju je Bijanković rekao preko mise, poticao je vjernike da ustraju u svetoj vjeri, izbjegavaju grijeh i tako se uščuvaju u Božjoj milosti. Krizmano je 30 osoba. U ovom mjestu bile su dvije trećoredice sv. Franje, Uršula Marinović i Ana Trogrlić. One su kao dva ogledala poniznosti i revnosti. . Žive u postu i molitvi. Zbog nedostatka župnika franjevaca, koji rijetko tamo dolaze i godišnje reknu tri ili četiri puta svetu misu, one narodu održavaju vjersku pouku.

Poslije objeda proslijedili su u Vinicu, gdje su prespavali na slami. Ujutro su na groblju podigli oltar. Skupilo se mnoštvo svijeta. Narod je veoma pobožan. Ako je netko bolestan ili nema poroda, ili je uznemirivan od raznih neprilika, sa živom se vjerom i pobožnošću utječe svećeniku tražeći pomoć. Tolika je vjera i pobožnost toga naroda, da za vrijeme mise među tisuću osoba nitko ni okom ne trepne, niti se čuje i najmanji razgovor, nego su im oči stalno uprte u svećenika, slušajući svete riječi i načela evanđelja. Takva je njihova vjera i pobožnost, da za vrijeme svećeničkog pranja ruku u misi svi žele uhvatiti onu vodu i sretnim se smatra svaki onaj, koji je dobije, i onda je čuva za svoje potrebe, osobito bolesti. Katkad se događaju i očita čudesa kao zasluga za. njihovu veliku vjeru i pobožnost. U ovom mjestu svi su svećenici bili zaposleni. Jedni su ispovijedali, a drugi držali vjersku pouku. Biskup je krizmao 64 osobe, od kojih su neke bile u starijoj dobi. Drugu propovijed održao je isusovac Spingaroli. Kancelar Maroli videći, da u to mjesto župnici rijetko dolaze, poučavao je narod u moljenju krunice od 33 Djela pokajanja na uspomenu 33 godine Isusova života na zemlji.

Odatle su pošli u Roškopolje. To je mala pokrajina, kojom upravlja turski kapetan Zelilaga Sutliašević i dizdar Ahmet Izakagić. Biskup je najprije posjetio kapetana i obdario ga poklonima, da bi s njegovim dopuštenjem mogao obaviti svete čine. lako je kapetan Sutliašević bio teško bolestan, ipak je Bijankovića veoma srdačno primio i zadržao ga uz svoj krevet u dugom razgovoru, časteći ga raznim pićima. Na svršetku razgovora biskup ga je blagoslovio, uzeo dozvolu i otišao, a kapetanu se poslije malo dana zdravlje poboljšalo. I dizdar Izakagić biskupa je primio. S izvanrednim poštovanjem i srdačnošću. On je pred dvije u Makarsku poslao mladića Grgu Kardunovića, sina jednog svog kršćanskog kmeta, da uči za svećenika. I ovom prigodom Izakagić je preporučio Bijankovići spomenutog mladića, a Bijanković mu je obećao, da će ga za Uskrs zarediti, ako bude imao dovoljan patrimonij. Na tome je dizdar biskupu mnogo zahvaljivao.

Odatle su se uputili u selo Vojkoviće, u kojem stanuju muslimani i kršćani. Već je bio kasni sat, pa su odmah poslije večere pošli na spavanje. Ležaj im je bio od, slame. Ujutro su napravili oltar na otvorenu. Biskup je rekao misu sa dvije propovijedi i krizmao 64 osobe. Za vrijeme objeda posjetio ga je dizdar Izakagić sa svojim bratom i tom prigodom pismeno pred biskupom dodijelio kleriku Kardunoviću patrimonij od 30 kanapa zemlje. Takvim postupkom jednog muslimana bili su zadivljeni, smatrajući to jedinstvenim slučajem na svijetu.

Zatim su krenuli u Buško Blato. Zbog straha od kakva napadaja putovali su nepoznatim šumskim putem, pa su zalutali i prepustili se vodstvu svojih konja. U selo su stigli tek poslije ponoći. Ujutro se skupio sav narod toga i okolnih sela, da poljubi noge svom biskupu, kojega u tom kraju nisu nikada vidjeli. Tek što je biskup s ostalim svećenicima počeo ispovijedati, stigao je jedan kršćanin s viješću, da je u taj kraj stigao turski kadija s Turcima dijeliti zemlje. Zato se biskup sa svojom pratnjom povukao u jednu kuću i u njoj obavljao svoje obrede. Pošto se narod skupljao oko kuće, u kojoj je biskup vršio svete čine, Turcima je to postalo sumnjivo, pa su dvojica došla stvar provjeriti. Ljudi su im rekli, da su došla dva fratra reći misu, pa se zato narod skuplja. Tim odgovorom Turci su se zadovoljili, jer su fratri zbog poreza, koji su plaćali katolički podanici, imali od Turaka dozvolu misiti u privatnim mjestima. Trećega dana ujutro biskup je završio obrede, pošto je krizmao 82 osobe, i videći, da se kadija sa svojom pratnjom uputio na jednu stranu, on se uputio na drugu.

Odatle je Bijanković stigao u Bukovicu. Putovali su u strahu, da im se što ne dogodi od razbojnika, koji su u tom kraju prolaznicima činili mnogo zla. Bio je dan i narod se brzo skupio, pa su odmah počeli ispovijedati, propovijedati i držati pouke. Tu je biskup krizmao 35 osoba. Bez ikakve neprilike stigli su u Kongoru. Putem su susreli 22 Turčina na konjima i darovali ih uobičajenim poklonima. U Kongori se skupilo veliko mnoštvo naroda iz okolnih krajeva. Zbog mnoštva naroda podigli su oltar na jednom brežuljku, da bi ga svi mogli vidjeti. Neki su došli pješice, a neki na konjima iz mjesta udaljenih i do 30 milja. Bilo je krasno vidjeti i diviti se velikoj pobožnosti onoga naroda. Lijepo je bilo vidjeti 500 osoba na konjima i isto toliko na nogama, te osobito majke s dvoje ili troje djece u rukama kako obilaze oltar. I sami Turci donosili su svoju bolesnu djecu, da ih biskup blagoslovi. Ovdje su obredi trajali od zore pa do 23 sata. Biskup je krizmao 240 osoba i obrede završio propovijeđu o vjeri. Na kraju je svim vjernicima i prisutnim Turcima podijelio svoj biskupski blagoslov. Ovom prigodom Bijanković je posjetio braću Kopčić: Ibrahim-bega, Džafer-bega, Muho-bega i Derviš-bega, kao i njihova rođaka Sulihar-bega, koji su zapovjednici i gospodari Duvanjske krajine. Biskup ih je obdario raznim poklonima. Oni su veoma plemeniti i ljubazni. Kršćanstvu su veoma naklonjeni i veoma su odani našim svećenicima. Ibrahim-beg je tom prigodom izričito rekao, da bi najveći dio turskih mjesta bio porušen i bez spomena, kad ih ne bi molitve i žrtve svećenika Isusa Krista uzdržavali ublaživanjem srdžbe Božje. Tim ljudima nedostaje samo krštenje, da bi postali savršeni kršćani. U ovom selu ponestalo im je hrane, koju su sa sobom nosili, pa su pili vodu i jeli kruh od ječma i sijerka, koji su im vjernici donosili. U okolnim planinama borave mnogi pastiri, koji čuvaju svoja stada, pa je biskup, gonjen pastirskom revnošću, odlučio i njih posjetiti.

Tako je došao do siromašnih koliba tih pastira u mjestu zvanom Ljubuša. Sa svojom pratnjom biskup je prenoćio pod stablima. Noću je udarila velika kiša s grmljavinom. Bijanković se sklonio u jednu malu špilju. Nedaleko od njih udario je grom i usmrtio 50 glava sitne stoke, pa se skupilo mnoštvo orlova. Ujutro se vrijeme smirilo i pastiri su se skupili. Mnogi su se ispovjedili i pričestili, a 50 ih se krizmalo. Svi su zahvaljivali Bogu što su vidjeli svoga biskupa.

Odatle se biskup uputio prema Svinjači. U pustom kraju su se zaustavili, odmorili i okrijepili kruhom i vodom od komada leda, koji su našli u jednom otvoru one planine. Zatim su legli po zemlji, na onom svježem zraku, bez ikakve zaštite, i tu prespavali noć. Ujutro je kancelar Maroli dobio temperaturu. Kad su neki vjernici doznali, da je biskup došao u taj kraj, počeli su se skupljati, pa je biskup tu rekao misu i propovijed i krizmao 15 osoba, a dvoje djece krstio.

Odatle su stigli u mjesto zvano Slani Doci, gdje je opet Bijanković rekao misu i propovijed, te na kraju krizmao 77 osoba. Konačno je Bijanković sa svojim pratiocima stigao u Svinjaču. Tu ga je dočekalo mnoštvo naroda. Tu se zadržao tri dana i prenoćio dvije noći, da bi mogao udovoljiti duhovnim potrebama onih vjernika. Biskup je narod odvraćao od nekih slabih navika i grešnih skrupula, u kojima su ih pogrešno poučavali njihovi župnici franjevci. Ljudi su smatrali grešnim od petka i subote jesti mliječna jela, pa su se zbog toga ispovijedali. Biskup ih je odvraćao i od praznovjerja, koje zbog nedostatka župnika vlada u tim krajevima. Na kraju je krizmao 250 osoba i krstio petero djece. Otišavši iz Svinjače, Bijanković je stigao u Rakitno, prostrano i napučeno mjesto. U jednoj kući su odsjeli i prespavali. U selu se nalaze ostaci velike stare crkve. Vjernici su je pokušavali obnoviti, ali za to nisu dobili od Turaka dozvolu. Na groblju je podignut oltar i za vrijeme od 2 sata skupilo se 600 osoba, koje su se većim dijelom ispovjedile i pričestile, a 210 ih se krizmalo. Tek što je biskup započeo svoju propovijed, u kojoj je govorio o Sv. Stolici, došlo je 10 Turaka na konjima, koji su ostali pod obližnjim stablom i slušali biskupa. Videći Turke, Bijanković je odmah prešao na drugi dio propovijedi, u kojem je govorio, da vjeru treba da prate dobra djela, te je poticao kršćanske vjernike, da budu dobri podanici turskog carstva, da s dužnom poslušnošću i pravednim porezom priznaju svoga vladara. Tim biskupovim riječima Turci su bili smireni, ako su prije namjeravali učiniti koje nasilje. Tada je jedan od njih pristupio i rekao, da biskup i njegovi pratioci moraju odmah odatle poći. Nisu dopustili, da se biskup s pratiocima malo odmori i nešto pojede. Iako su i darove pokušali dati, sve je bilo uzalud. Tako su odmah uzjahali na konje i uputili se u Miljacku, selo udaljeno šest milja. Sav narod iz Rakitna pratio je biskupa do Miljacke, gdje su našli drugih 600 osoba, od kojih se 300 krizmalo.

Bojeći se kakvih neprilika, biskup je odlučio vratiti se u rezidenciju, pošto je već proputovao 175 milja. Ponovno se vratio u Roškopolje i posjetio kapetana i dizdara mjesta, koji ga je veoma srdačno primio. Za osiguranje od kakvih neprilika dizdar mu je dao za pratioca svog brata Bajrama, koji ga je dopratio do krajnje granice Roškopolja. Tu su se sklonili u Nikole Ljubašovića i u njega prenoćili. Oko tri sata noći čuo se oko kuće neki žamor. Otac obitelji i onaj Turčin Bajram, koji ih je dopratio, izašli su naoružani iz kuće da potraže napadače, koji su u šumi i noćnoj tami ostali neprimijećeni. Zbog toga su naši putnici probdjeli cijelu noć, iako su padali od sna i umora. Razbojnici su mislili, da Bijanković nosi sa sobom svote zlata i srebra, kao bosanski biskupi, pa su ga željeli opljačkati, ali Bog je htio, da u tome nisu uspjeli.

Ujutro su se na svojim konjima uputili u selo Studence. Putovali su kroz gustu šumu. Razbojnici ih nisu opazili, ili su se pak bojali Turčina Bajrama, koji ih je i dalje pratio. Tako su stigli u Studence bez ikakva napadaja od razbojnika. Tu je biskup na utjehu onom pobožnom narodu rekao misu i krizmao 15 djece, koja su preostala od pohoda što ga je tu već obavio. Tada je stigao jedan kršćanin, poslan od jednog Turčina, koji se zvao Spaija, s porukom, da su se 22 Turčina od Imotskoga zaputila, da ih napadnu i opljačkaju. Zbog toga su odmah krenuli prema granici. I netom su prešli granicu, ona 22 Turčina stigla su u Studence. Tako ih je Bog oslobodio svih neprilika i sretno su stigli u Brela, selo 8 milja udaljeno od Makarske. U Brelima je Bijanković ostao 6 dana, da udovolji potrebama onih vjernika i da se tu odmori. Tu je biskup ispjevao i himan Tebe Boga hvalimo u zahvalu Bogu za uspješno obavljen pastirski pohod.

Poslije ovog napornog pohoda klerik iz Bijankovićeve pratnje razbolio se i umro. Razbolio se i biskup Bijanković, pa je morao poći u Split na liječenje. U spomenutom pastirskom pohodu Bijanković je potrošio ili darovao Turcima 100 kruha dvopeka, veću količinu sapuna, ogledala, 10 lakata finog sukna, 8 barila vina, 2000 medaljica, 2000 križića, 2000 sličica, veću količinu krunica od drva, 6 vijenaca smokava, 30 kg riže. Spomenute devocionalije biskup je dijelio prigodom krizme. Turskim stražama plaćao je posebne novčane takse. Tako su ukupni Bijankovićevi troškovi u ovom pastirskom pohodu iznosili 1533 lire.

U srpnju g. 1712. Bijanković je pohodio Kozicu i ostala sela iza Biokova, a pratio ga je don Vid Glavašević. Te godine Bijanković je posjetio i Neretvu. Ovom prigodom bio je u pravoslavnoj crkvi sv. Petra u Dobranjama, koja je bila uz samu tursku granicu. Na tom području nalazilo se 800 pravoslavnih i 400 katolika. Spomenutu crkvu sagradio je pravoslavni kaluđer bez Bijankovićeva znanja i odobrenja, a g. 1709. posvetu je obavio pravoslavni biskup iz Herceg Novog, također bez Bijankovićeve dozvole. Tada je biskup Bijanković zatražio od Rive, mletačkog providura Dalmacije, da spomenuta crkva sv. Petra bude pod njegovom upravom, te je u njoj podigao oltar Gospe od milosti. Sada je Bijanković u toj crkvi krizmao 600 osoba, koje su uglavnom došle iz turskih krajeva.

Dne 3. kolovoza iste godine u crkvi sv. Stjepana u Čitluku Bijanković je posvetio oltar tome svecu. Toj svečanosti prisustvovalo je oko 6. 000 ljudi. Mnogi su došli iz turskih krajeva. Tom zgodom Bijanković je javno ukorio Vulu Nonkovića, koji je sa 16 svojih ljudi oteo jednu djevojku, kojom se želio oženiti. Bijankovićevim zauzimanjem skandal je bio popravljen i djevojka je bila vraćena svojim roditeljima.

I poslije ove vizitacije Neretve Bijanković se razbolio od malarije.

Dne 23. rujna 1713. Bijanković je obavijestio Propagandu, da mu je veliki kapetan Duvna, Roškopolja i Bukovice poslao tri pisma, kojima ga je pozvao, da dođe na njegovu svadbu i da mu blagoslovi novu kuću i polja. Bijanković je taj poziv prihvatio i s dva klerika i druga dva pratioca pošao u Duvanjsku krajinu. Turski kapetan poslao je pred njega svoja četiri čovjeka. Bijanković je s darovima i pratnjom došao u Roškopolje, gdje je veliki kapetan stanovao. Prije nego su doveli zaručnicu Bijanković je blagoslovio kuću. Od kapetana je dobio dozvolu, da može pohoditi okolna sela, pa se ovom prigodom Bijanković u Duvanjskoj krajini zadržao 12 dana, krizmajući po okolnim mjestima i propovijedajući u prisutnosti samih Turaka, koji su iz znatiželje došli vidjeti biskupa. Ovaj čin biskupa Bijankovića bio je na veliko zadovoljstvo kršćanskih vjernika i samih Turaka.

Godine 1715. buknuo je rat. Zbog turskih progona hrvatskog življa, koji se nalazio pod njihovom vlašću, došlo je do velikog zbjega našega naroda iz turskih krajeva na oslobođeno područje. Tako je na oslobođeni teritorij makarske biskupije došlo, kako Bijanković izvješćuje Propagandu, više od 12.000 ljudi, koji su se nastanili po brdima, šumama i špiljama Biokova. Na treći dan Duhova g. 1715. u Zagvozd je došlo 6.000 Turaka. Sav je narod pobjegao, a Turci su tada opljačkali selo, crkve, odveli stoku i oskvrnuli grobove. I narod Imotske krajine napustio je tada svoja sela i naselio se na oslobođenom području oko Zadvarja. O bijegu Imoćana izvješćuje nas Bijankovićev vikar i franjevački gvardijan u imotskom samostanu fra Stijepan Vrlić, koji je i sam bio među bjeguncima. On je u svojoj »Kronici« zapisao, da od Gorice do Kamenmosta nije tada ostalo žive duše. 30. lipnja 1715. Bijanković je s dvojicom svećenika pohodio spomenute bjegunce, koji su se smjestili po padinama Biokova. Kod njih se zadržao osam dana. Mnoge je od njih ispovjedio, pričestio, krizmao, te ih sve pozvao da ostanu jaki u vjeri. Budući da su bjegunci živjeli u skrajnjoj bijedi, Bijanković je za njih tražio od Propagande pomoć, kao i dvojicu misionara, koji bi među bjeguncima stalno djelovali, ali ni u jednom ni u drugom nije uspio.

Godine 1717. Bijanković je na molbu splitskoga nadbiskupa Cupillija pošao obavio pastirski pohod otoka Šolte.

1. lipnja g. 1718. Bijanković je pošao u vizitaciju oslobođene Imotske krajine. U vizitaciji se zadržao mjesec dana. U izvještaju Propagandi Bijanković piše, da se je u Imotsku krajinu poslije rata doselilo 4.500 novih doseljenika. Biskup bi po noći odlazio u šume u blizini turske granice i tako krizmavao vjernike, koji bi potajno dolazili iz pograničnih mjesta, koja su se nalazila pod turskom vlašću. U ovom pohodu Bijanković je izmirio s Katoličkom crkvom 12 pravoslavnih obitelji, koje su se naselile u četiri sela,a ukupno su imale 90 članova. Kada je bio oslobođen Imotski, došlo je i osam turskih obitelji, koje je on krstio za vrijeme svoga boravka u Imotskome. Za vrijeme ove vizitacije obratio se i jedan kalvinist i šest luterana, koji su, kao vojnici, boravili u imotskoj tvrđavi. U ovom pastirskom pohodu Bijanković je krizmao ukupno 2.600 osoba. Kad se vratio u Makarsku razbolio se i ležao mjesec dana.

Ljeti g. 1718. Bijanković je pohodio Opuzen u Neretvi, gdje je s Katoličkom crkvom izmirio dvije pravoslavne obitelji, koje su imale 36 članova. Tom prigodom krstio je i šestero njihove djece. Dne 1. listopada g. 1718. Bijanković je pošao u vizitaciju Duvanjske krajine, i to na poziv braće Kopčić, turskih zapovjednika. U vizitaciji se ovog puta zadržao 16 dana i krizmao 1.600 osoba. S Katoličkom crkvom izmirio je 24 pravoslavne osobe. U ovom pohodu Bijanković je pronašao šest dobrih i nadarenih mladića, koji su mu izrazili želju, da bi postali svećenici. Mladiće je biskup smjestio u oratorij sv. Filipa Nerija u Splitu. Braća Kopčić ovog puta ustupila su Bijankoviću svoje veliko dvorište za obavljanje svetih obreda. Za obavljene pastirske pohode u g. 1718. Bijanković je 13. ožujka 1719. pohvaljen od Propagande.

U korizmi g. 1719. biskup Bijanković pohodio je Neretvu. Dvanaest dana bio je s generalom Mocenigom radi uređenja nove granice prema Turcima, a zatim se 15 dana zadržao u Opuzenu, gdje je među vojnicima našao više od 100 bolesnika. Među bolesnim vojnicima bilo je 8 luterana i 4 kalvinista. Sve luterane biskup je uspio obratiti, dok su kalvinisti ostali uporni.

Tom zgodom u Opuzenu je krizmao 200 osoba, koje su uglavnom došle iz krajeva pastirskom od Turcima, a 34 pravoslavne osobe priveo je u Katoličku crkvu. Pred samu Cvjetnicu Bijanković se povratio u Makarsku.

Dok je biskup Bijanković boravio u Neretvi, došlo je u Makarsku oko 1.000 pravoslavnih iz Carina, Popova i Crne Gore. Oni su poslije uskrsne osmine otišli u Imotski i nastanili se u napuštenim turskim kućama. Neki od tih pravoslavnih došljaka, koji su bili stari i iznemogli, nisu otišli u Imotski, nego su ostali u špiljama podno Biokova. Bijanković ih je posjećivao, sam im donosio hranu i preporučivao ih dobrim ljudima za pomoć. Videći biskupovu ljubav i požrtvovnost, izmirili su se s Katoličkom crkvom. Za one pak, koji su se nastanili u Imotskom i okolici, Bijanković u svom izvještaju o stanju biskupije, koji je 1. kolovoza 1720. uputio Koncilskoj kongregaciji, piše, da su veoma slab narod, rulja pravoslavaca i veoma okrutni neprijatelji naše vjere. Nagovaraju pravoslavne i Turke protiv katolika i naše crkve noću oskrvnjuju. Putnike i došljake pljačkaju i ubijaju. Oni su uistinu bič kršćana.

Godine 1720. harala je u Makarskoj i Makarskom primorju neka opasna epidemija, od koje je bolovalo 1.600 osoba. Budući da nije bilo uspješnog lijeka protiv epidemije, većina je oboljelih umrla. I biskup Bijanković razbolio se od te epidemije, pa zbog duge bolesti, koja ga je iscrpla, nije mogao ove godine vizitirati biskupiju.

God. 1721. Bijanković se nalazi u pastirskom pohodu zagorskog dijela svoje biskupije. Sa sobom je poveo don Lovru Suskovića i don Damjana Damjanovića, te još dvojicu klerika. U Imotski je stigao na vigiliju Duhova. Na blagdan Duhova pjevao je misu u crkvi sv. Marka evanđelista u imotskoj tvrđavi. Propovijedao je ne samo hrvatski, nego i talijanski radi talijanskih vojnika. Do petka je obilazio okolna sela, ispovijedao i dijelio ostale sakramente. U petak navečer vratio se u Imotski, te u subotu ujutro obavio svećeničko ređenje svećenika i redovnika u crkvi sv. Marka.

U nedjelju ujutro otputovao je u Posušje, Mostarsko Blato i Broćno. Ta mjesta nalazila su se pod turskom vlašću. Po ovim mjestima, osim spomenutih pratilaca, još su ga pratila i tri franjevca. Turci su k biskupu donosili svoje bolesnike, da se nad njima moli, tražili od njega zapise i donosili vodu, da im je blagoslovi protiv poljskih štetočina. Svakog dana biskup je imao velik broj krizmanika. Mnogi su se željeli ispovjediti, pa su biskup, dvojica svjetovnih svećenika i trojica franjevaca jedva odoljeli tolikom mnoštvu. U tim krajevima, piše Bijanković, biskupa nije bilo punih 40 godina, pa su se krizmavali i starci od 60 godina.

Ovom zgodom Bijanković je želio pohoditi i Mostar, ali od turskih vlasti nije uspio dobiti dopuštenje. Na povratku u Makarsku biskup je obavio pastirski pohod u Vitini, Vrgorcu, Zavojanima i Kozici. Ovaj Bijankovićev pastirski pohod trajao je 32 dana.

Bijanković je bio veoma zadovoljan ovom svojom vizitacijom po krajevima pod turskom vlašću. Piše, da su se događali i čudesni događaji,U ime Isusovo ozdravljali su mnogi bolesnici i bjesomučni. Bili su oslobođeni i neki Turci, koji su bili puni čarolija.

I za ovaj pastirski pohod Bijanković je 13. travnja 1722. bio od Propagande pohvaljen. U svibnju g. 1722. Bijanković je iz Makarske otputovao u Neretvu. Na ovom putovanju zaustavio se u Zaostrogu i u tri dana obavio vizitaciju ga je don Lovre Susković.

Godine 1723. Bijanković je učinio jedan od najdužih pastirskih pohoda u svome životu. Sam Bijanković piše, da do tada nije imao slične vizitacije ni po dužini trajanja, ni po udaljenosti mjesta, koja je ovoga puta pohodio.

Dne 6. kolovoza biskup je krenuo iz Makarske i preko Zadvarja stigao u Vinicu, prvo selo pod turskom vlašću, a odatle proslijedio u Roškopolje i Duvno. U svim tim mjestima obavio je svete obrede i zadržao se koliko je to bilo potrebno. Iz Duvna je Bijanković krenuo prema istoku i stigao u Rakitino, a odatle je zbog straha od Turaka i razbojnika brdskim putem, na konju i pješice, stigao u Gorance. I u svim tim mjestima obavio je sve svoje biskupske obrede.

Na vigiliju sv. Bartula apostola, poslije 23 godine biskupovanja, stigao je u Mostar, Prije za to nije mogao od turskih zapovjednika dobiti dozvolu. Sada je biskup u Mostar slobodno ušao, uz prethodno odobrenje Mehmed-age Vucijakovića, turskog kapetana i zapovjednika Mostara. Bijanković piše, da se u tome gradu njegovim prethodnicima, prijetilo ponorima i kolcima, a on, zahvaljujući Bogu, nije doživio nikakve neprilike. U gradu je našao više od 2.000 bolesnika od groznice i boginja. Kršćani i Turci pozivali su biskupa, da pohodi bolesnike, da im moli Boga i blagoslovi njihove kuće. Sam je kapetan Vucijaković rekao Bijankoviću, da bi bilo dobro, kad bi jedan svećenik došao u Mostar i držao školu za talijanski jezik.

Mostar je trgovačko napučeno mjesto s 18.000 duša. Iako je grad bogat, Bijanković u njemu nalazi dvije stvari u veoma bijednom stanju. Jedna je, da se o svemu može govoriti samo ne o vjeri, a druga je, da u gradu ima 12 vjerskih škola, 45 džamija, a nijedna crkva. Ipak jedan siromašni kapelan redovnik rekne misu pod jednom strehom. Dok misi, objesi jednu sliku, koju poslije toga ukloni. U Mostaru se Bijanković zadržao 8 dana. Na biskupove obrede dolazili su i Turci sa svojim ženama, iznoseći mu svoje potrebe i moleći ga, da još ostane u njih. Dok je Bijanković bio u Mostaru, primio je pismo od splitskoga nadbiskupa Laghija, koji ga je molio, da prigodom ovog pohoda posjeti i neke župe splitske nadbiskupije u okolici Livna. Biskup je odlučio udovoljiti želji splitskoga nadbiskupa Laghija, iako mu je to bilo veoma nezgodno, jer od Mostara do Livna ima čitava dva dana putovanja ravnim putem.

Iz Mostara Bijanković je pošao u Dobroselo, a odatle proslijedio u Mostarsko Blato i Čerin, te Amziće, Ružiće, Drinovce i Goricu. Sva ta sela bila su dobro napučena i nalazila su se pod turskom vlašću. U svakom od tih sela biskup je ispovijedao, pričešćivao, krizmavao i držao vjersku pouku, zadržavši se manje ili više dana, prema posjećenosti naroda.

Slijedeća postaja Bijankovićeva bila je Imotski. Tu ga je dočekao providur Foscolo s velikom ljubavlju i dobrotom, te ga obligirao, da se u Imotskome zadrži 10 dana. Kroz to vrijeme, iako je biskup bio umoran od napornog pastirskog pohoda, u kojem se nalazio, nije se samo odmarao, nego je redovito obavljao pastoralnu službu, kako u crkvi sv. Marka u imotskoj tvrđavi, tako i u Kamenmostu i Glavini, gdje je posjetio pravoslavnu crkvu i u njoj propovijedao,

Dne 20. rujna otputovao je Bijanković iz Imotskoga s dva klerika i dva čovjeka na konjima prema Studencima, da bi odatle proslijedio u Livanjsku krajinu i tako ispunio želju splitskoga nadbiskupa. U Studence su stigli navečer i smjestili se u jednog siromašnog, ali milostivog seljaka, koji im je spremio siromašnu večeru i još siromašniji ležaj od snopa sijena. Dva sata prije zore krenuli su prema Livnu i stigli u veliko selo Misi malo prije podne, gdje su našli narod okupljen na župskoj misi, koju je don Grgo Zarnić na jednoj poljani. Bilo je to 21. rujna, na blagdan Sv, Mateja apostola. Narod je odmah bio obaviješten, da je splitski nadbiskup poslao makarskog biskupa da pohodi ta sela, da podijeli krizmu i udovolji ostalim duhovnim potrebama tih vjernika.

Svećenici su se odmah povukli pod jedno stablo, gdje su ispovijedali i poučavali mladež, da dostojno primi svetu pričest i krizmu. Zatim je biskup rekao misu narodu, koji je došao iz okolnih sela: Podhuma, Sardjevića, Lipe, Vražerala, Čivelića i Tribića. Dok je za vrijeme mise biskup propovijedao, bili su prisutni i mnogi Turci, koji su rado slušali biskupovo izlaganje. Preko mise pričestilo se 120 osoba, koje su na svršetku mise bile i krizmane. Poslije toga biskup je blagoslovio narod i seosko polje. Tada je Bijanković s kapelanima fra Petrom od Fojnice, fra Martinom i don Grgom Zarnićem pošao ručati. Kada su ručali, došlo je novih 60 osoba za krizmu iz sela: Grgurića, Blata i Vukića. Biskup ih je s ostalim redovnicima ispovjedio i onda pola sata držao vjersku pouku.

Obredi su trajali sve do zalaza sunca. Kada se je sve to svršilo, pošli su u kuću don Grge Zarnića, gdje je biskup, umoran, bez večere pošao na spavanje. Prije polaska na počinak dan je znak za molitvu zvonom, koje su nosili sa sobom i kojim su pozivali vjernike na obrede. Glas zvona razlijegao se po cijelom selu Misi, pa se na veliko zadovoljstvo skupilo mnogo naroda na molitvu Bogu i Gospi. Odmah ujutro započelo je ispovijedanje. Kod kuće don Grge Zarnića ispovjedili su oko 440 osoba, koje su došle iz okolnih sela: Bile, Gubera, Žabljaka, Radinčića, Dobrog, Zagorićana, Buškog Blata i Grabovice. Odatle su pred podne svi pošli na groblje. Na sredini groblja podignut je oltar, koji su natkrili granama. Tu su trojica svećenika rekli tri mise, preko kojih se pričestilo 200 osoba. Poslije toga svi su ispovijedali dva sata i tada je biskup rekao posljednju misu i preko nje propovijedao u prisutnosti Turaka, o Božjoj ljubavi. Preko mise pričestilo se 120 osoba, a dva pravoslavna vojnika biskup je izmirio s Katoličkom crkvom, pošto su javno učinili zakletvu.

Bilo je i 120 krizmanika, koji su došli iz spomenutih sela. Tek u dva sata poslije podne vratili su se u kuću svećenika Zarnića, da bi objedovali. Poslije objeda Bijanković je ponovno posjetio groblje i naredio, da se na groblju napravi jedna kućica i pokrije slamom, kako bi se tu mogla govoriti misa od blagdana i običnoga dana, jer u selu stalno boravi svjetovni svećenik Zarnić. Biskup je tom zgodom također naredio, da se u sredini groblja postavi jedan veliki hrastovi križ i da se groblje ogradi zidom i plotom, da ne mogu ulaziti životinje. Pred večer se vratio u kuću i pošto je obavio uobičajenu molitvu, pošao je na spavanje bez večere, a ostali su svećenici večerali i zatim legli.

Dne 23. rujna Bijanković je pošao u selo Vukiće, gdje ga je dočekalo više od 400 osoba, koje su se željele ispovjediti i krizmati. Biskup je s ostalim svećenicima odmah počeo ispovijedati. Preko mise pričestilo se 230, a krizmalo 350 osoba. Tu se Bijanković smjestio u Pavla Mihaljevića, ljubazna čovjeka, koji je spremio objed za 12 ljudi. Poslije objeda stigao je novi narod iz Prisoja, Buškog Blata, Grabovice, Korita, Kablića, Priluke, Žirovića i Ljubunčića s mnogo djece, koju su doveli na krizmu.

Dne 24. rujna pošao je Bijanković u Grabovicu, selo u duvanjskom kraju, u kojem je bilo 60 kuća s 800 duša. Tu se zadržao tri dana i krizmao 340 osoba. Jednog je pravoslavca sa ženom javno priveo u Katoličku crkvu. Propovijedao je o Božjem strahu u prisutnosti mnogih Turaka. Kada je Bijanković stigao u Grabovicu, Mustafa Pošić iz Podhuma otišao je Livno i prijavio Bijankovića turskom zapovjedniku, da je bez njegova odobrenja javno propovijedao i obavio procesije. Kad se Pošić vratio kući, naglo mu je pozlilo i umro je. Taj događaj izazvao je veliki strah među Turcima u Livnu i okolici, pa su izjavljivali, da se oni ne protive biskupu i kršćanima.

Bijanković piše, da narod u tom kraju nije vidio biskupa već 46 godina. U ovom pastirskom pohodu Bijanković se zadržao 72 dana, a tada je već bio u 78. godini života. Za darove Turcima ovog puta je potrošio 60 reala.

Za spomenuti pastirski pohod Bijanković je od Propagande 3. rujna 1725. bio pohvaljen.

Godine 1725. Bijanković je pohodio Neretvu. U Opuzen je stigao 2. listopada i zadržao se 6 dana. Tu je ispovijedao, propovijedao i krizmao 30 osoba. Iz Opuzena je proslijedio u Glušce, Dobranje, Goračiće i Vidonje, sela koja se nalaze uz samu granicu. U njima je krizmao 42 djece. Zatim je Bijanković došao u veliko selo Metković i krizmao 56 djece. Među krizmanicima u Metkoviću bila je i kćerka Turčina Ase, koja je bila zaručena za jednog katoličkog mladića u Počitelju. Ovom prigodom Bijanković je još pohodio Klek, Slivno i Rabu. U tim mjestima krizmao je 62 djece. U ovom pastirskom pohodu biskupa je pratio don Stjepan Lučić. Biskup se iz Neretve povratio u Makarsku, a don Stjepana Lučića poslao je u svoje ime da propovijeda u župi Podjezerje, koja se nalazila u blizini turske granice.

I za ovaj pohod Bijanković je bio 28. siječnja 1726. od Propagande pohvaljen.

Godine 1727. Bijanković je ponovno bio u Neretvi s dvojicom svećenika Kongregacije sv. Filipa Nerija. Na poziv katolika i Turaka pohodio je mjesta uz rijeku Neretvu prema Mostaru. Ovaj pastirski pohod, piše biskup, donio je mnogo duhovne koristi dušama. Dne 1. lipnja 1728. Bijanković je otputovao u Neretvu i tamo se zadržao dvije sedmice. U Makarsku se vratio poslije blagdana sv. Ante. Prema onome, što nam je do sada poznato, to je bio posljednji pastirski pohod biskupa Bijankovića. Za vrijeme Bijankovićeva biskupovanja Propaganda ga je redovito snabdijevala raznim devocionalijama: medaljicama, krunicama, sličicama, križićima, koje je on narodu dijelio prigodom svojih pastirskih pohoda.

ODRŽAVANJE MISIJA

U makarskoj biskupiji održavane su misije i prije Bijankovićeva dolaska u Makarsku. Misije su održavali franjevački misionari, koji nisu bili imenovani od Propagande, nego od uprave provincije Bosne Srebrene. Bijanković nije bio zadovoljan njihovim radom, pa se odmah na početku svoga biskupovanja počeo baviti mišlju, da u biskupiju dovede isusovačke misionare. U tu svrhu započeo je poduzimati potrebne korake. Preporučio se generalu Družbe Isusove ocu Gonzalesu i molio ga, da mu izađe u susret sa svojim misionarima u slučaju potrebe.

Dne 1. kolovoza 1701. Bijanković je pisao kardinalu Barbarigu, prefektu Propagande, moleći zagovor Kongregacije kod isusovačkog generala za dobivanje misionara, koji bi znali hrvatski jezik. Oni bi misionarili, piše Bijanković, ne samo u Dalmaciji, nego i u Bosni i Hercegovini, gdje mnogi kršćani postaju muslimani zbog nedostatka dobrih evanđeoskih službenika. U istom pismu Bijanković se tuži na franjevce zbog nemarna vršenja službe. Na njih primjenjuje riječi: »Omnes quaerunt quae sua sunt, non quae Iesu Christi«.

Zbog te informacije dobivene od biskupa Bijankovića Propaganda je upozorila franjevačke poglavare.

Iako biskup Bijanković nije uspio odmah dobiti misionare Družbe Isusove preko zagovora kardinala Barbariga, on se ipak povremeno koristio isusovcima iz Dubrovnika. Tako je g. 1703. s mnogo uspjeha propovijedao u okolici Mostara otac Luka Kordić, koji je bio loretski pitomac i svjetovni svećenik te uz odobrenje Propagande pristupio Družbi Isusovoj. Godine 1704. po župama makarske biskupije propovijedao je poznati isusovac otac Ardelio Della Bella.

Dne 16. prosinca 1703. Bijanković je uputio pismo tajniku Propagande Fabroniju. On ponovno ističe potrebu misionara, koje će imenovati Propaganda i koji će djelovati u krajevima makarske biskupije, koji su pod turskom vlašću. Misionari su potrebni zbog toga, kaže Bijanković, jer franjevački župnici ne udovoljavaju svojim dužnostima. Opet ponavlja spomenutu izreku: »Quaerunt quae sua sunt, non quae Iesu Christi«.

I u pismu Propagandi od 26. veljače 1704. Bijanković ističe potrebu dvojice apostolskih misionara za duhovne potrebe vjernika, koji su pod Turcima. O novim misionarima u makarskoj biskupiji Propaganda je raspravljala 14. travnja i 5. svibnja g. 1704. Kongregacija je tada odredila, da Bijanković javi, može li ukloniti redovnike i na njihovo mjesto postaviti svjetovne svećenike. Namjesto franjevačkih misionara Propaganda je željela imenovati svjetovne svećenike zbog toga, što još nije bilo moguće dobiti misionare Družbe Isusove, koje je Bijanković tražio. 20. listopada g. 1706. biskup Bijanković je molio Propagandu, da imenuje dvojicu apostolskih misionara za krajeve njegove biskupije pod turskom vlašću. Ističe, da je to više puta tražio, ali još nije dobio nikakav odgovor.

Na sjednicima Propagande od 20. prosinca 1706. i 20. ožujka 1707. tajnik je izvijestio Kongregaciju, da je još 14. travnja 1704. bilo zaključeno, da Bijanković odgovori, može li ukloniti redovnike i mjesto njih postaviti svjetovne svećenike, ali na to pitanje biskup još ništa nije odgovorio. Zbog toga je Propaganda ponovno zaključila, da se piše makarskom biskupu, da pošalje odgovor na već zatraženu informaciju, a u međuvremenu tajnik Kongregacije razgovarat će o tome s vrhovnim poglavarima Franjevačkog reda. Nije nam poznato, da je Bijanković ni poslije ove odluke Propagande poslao svoj odgovor na zatraženu informaciju. U pismu od 29. kolovoza 1707. Bijanković ponovno ističe potrebu isusovačkih misionara. Oni su potrebni za prosvjetiteljske i duhovne potrebe ovoga naroda. Njima bi trebalo povjeriti i upravu sjemeništa. On smatra, da bi na preporuku Propagande isusovački general udovoljio toj potrebi makarske biskupije. Kada je Propaganda primila to Bijankovićevo pismo, odredila je, da se o tome govori s generalom Družbe Isusove. Nije nam poznato, koji je bio rezultat razgovora između Propagande i isusovačkog generala, ali znamo, da je Bijanković pismom od 24. lipnja 1708. ponovno molio Propagandu za posredovanje kod generala Družbe Isusove, da mu pošalje dva svećenika iz mletačke provincije, koji će biti njegovi pomoćnici u pastoralnom radu, jer on ima 60 godina i više bez pomoćnika ne može raditi. Istoga dana, kada je poslao spomenuto pismo Propagandi, Bijanković se pismeno obratio i njezinu prefektu, kardinalu Sacripanteu. U ovom pismu on se žali na franjevce, koji ne vrše svoje župničke dužnosti. Na temelju primljenih gornjih Bijankovićevih pisama Propaganda je 23. srpnja 1708. zaključila, da njezin tajnik govori s franjevačkim poglavarima o novim misionarima u makarskoj biskupiji, koji će biti prave opservancije.

Ni poslije svih tih pokušaja Bijanković nije uspio dobiti za svoju biskupiju misionare Družbe Isusove. Čini nam se, da se razlog za to nalazio u tome, što Propaganda nije bila voljna snositi troškove njihova uzdržavanja i što mletačka isusovačka provincija nije imala na raspolaganju svećenika vještih hrvatskom jeziku. To zaključujemo na temelju pisma samog biskupa Bijankovića, što ga je 4. kolovoza 1708. uputio tajniku Propagande. U tom pismu Bijanković moli tajnika, da Propagandi iznese potrebu dvojice isusovačkih misionara, koji će voditi školu u Makarskoj i držati misije. Ja ću ih, piše Bijanković, sam uzdržavati od svoga siromaštva, kako ne bi bili na štetu Propagandi, Ako pak misionari budu i Talijani, lako će naučiti hrvatski jezik, a moći će držati i misije po vojničkim utvrdama u Neretvi, Vrgorcu, Norinu i Smrdanu, gdje ima mnogo talijanskih vojnika, koji žive bez stege. I u ovom pismu Bijanković se tuži na franjevačke župnike, od kojih se ne može nadati nikakvom plodu, jer gledaju samo svoju korist. A u pismu, što ga je Bijanković poslao Propagandi samo dan prije, za franjevce kaže, da bi bilo bolje kad ih ne bi bilo, jer mjesto širenja vjere siju samo skandale, nemirna su duha, rušitelji mira i skupljači novca, da bi njime isposlovali pravdu.

Bijanković je bio uporan u traženju isusovačkih misionara. Dne 1. rujna 1708. on piše kardinalu Sacripanteu, prefektu Propagande, i ističe potrebu revnih isusovačkih misionara, koji će voditi škole i druge pobožne vježbe. Zbog brojnih doseljenika makarska je biskupija postala nova Indija, a puna je fratara neznalica. Konačno je Bijankovićevoj želji bilo udovoljeno. Dne 25. listopada 1708, otac Tamburino, general Družbe Isusove, odredio je, da Riceputi iz austrijske isusovačke provincije prijeđe u mletačku, kako se ne bi ozlojedila vlada u Veneciji, što u Dalmaciji djeluje misionar pripadnik austrijske provincije. Iste godine 5. studenoga general je Tamburino poslao u makarsku biskupiju za misionare Riceputija i Cezara, koji su bili vješti hrvatskome jeziku. Kada je Bijanković dobio isusovačke misionare, njihovu je pomoć zatražio i ninski biskup Manola. Otac Tamburino, isusovački general, odgovorio je 29. travnja 1709. , da je spreman učiniti ninskome biskupu svaku uslugu, ali ne može prekinuti misije u makarskoj biskupiji, koje su tek započele. Tamburino piše, da biskup Bijanković zaslužuje svaku uslugu, pa moramo koliko god možemo, surađivati u njegovu svetom žaru.

Isusovački misionari Riceputi i Cezar imali su velikog uspjeha u makarskoj biskupiji, posebno u Neretvi, gdje su s biskupom Bijankovićem proboravili mjesec i pol dana. Zbog njihova uspjeha bio je zadovoljan i sam general Tamburino. Cezar se nije najbolje slagao s Riceputijem, pa ga je general g. 1710. zamijenio i na njegovo mjesto poslao oca Adama Spingarolija. Iste godine Bijanković je poslao Riceputija u Trogir, da bi tako udovoljio želji trogirskoga biskupa, a Spingarolija je poveo sa sobom u pastirski pohod Duvanjske krajine. Ovog puta Bijankoviću je bio na raspolaganju i otac Ardelio Della Bella, kojega je poslao propovijedati u Neretvu. Isusovački misionari djelovali su od sada i po drugim dalmatinskim biskupijama, pa su dalmatinski biskupi, videći uspjeh ovih misionara, zatražili godine 1713. od mletačke vlade sredstva za stalno uzdržavanje misionara. Iste godine vlada je odredila misionarima plaću od 200 dukata godišnje.

Misionari Družbe Isusove djelovali su u makarskoj biskupiji do godine 1715. Te godine došlo je do sukoba Riceputija s Bijankovićem. Nije nam poznato, kako je do toga došlo, ali se prema riječima isusovačkog generala da zaključiti, da je Riceputi Bijankovića ogovarao. General je veoma požalio nepromišljeni Riceputijev postupak, pa je zamolio oca Della Bellu da popravi, koliko god može, nepromišljene riječi Riceputijeve, jer je Bijanković, piše general, osobiti prijatelj Družbe Isusove. I sam general Tamburino ispričao se Bijankoviću zbog Riceputijeva postupka i obećao mu, da će uvredu popraviti, a slično ubuduće spriječiti. Riceputi je uvrijedio i zadarskog nadbiskupa Zmajevića, pa ga je godine 1716. general povukao iz Dalmacije i u Rimu ukorio zbog ogovaranja biskupa. Poslije toga Riceputi se više nije vratio u Dalmaciju kao misionar, nego samo kao povjesničar.

Osim franjevačkih i isusovačkih misionara u makarskoj su biskupiji misionarili i svjetovni svećenici, koje je biskup Bijanković u različitim prigodama slao po župama, da održavaju misije. Njima nisu bili uvijek skloni franjevački župnici, pa je katkad između njih dolazilo do sukoba ili otvorene nesnošljivosti. Tako u pismu upućenom Propagandi 1. veljače 1712. Bijanković piše, da Duvno i okolica imaju najmanje 5.000 vjernika, a poslužuju ih samo dva franjevca. On je k njima poslao dvojicu svojih misionara, svećenike don Miju Ivančevića i don Grgu Karavidovića, da propovijedaju onim vjernicima, To su od biskupa Bijankovića tražili ne samo kršćani, nego i turski zapovjednici. Međutim, župnici franjevci nerado su podnosili spomenute misionare svjetovne svećenike.

Zbog takva postupka franjevačkih župnika prema misionarima, koje je on poslao, Bijanković je tražio intervenciju Propagande, da ona upozori franjevačkog provincijala, kako bi franjevački župnici primali svjetovne svećenike kao svoje suradnike. Gornju Bijankovićevu sugestiju Propaganda je prihvatila 14. ožujka 1712. uz napomenu, da misionari ne unose nikakav prejudicij s obzirom na župnike u njihovim župničkim pravima. Iste godine došlo je do javnog sukoba između župnika i misionara u selu Kozici. Bijanković je s don Vidom Glavaševićem došao u Kozicu i pošto je otvorio misije, ostao je propovijedati misionar Glavašević. Ali, župnik fra Ante Rudanović nije dopustio Glavaševiću propovijedati, pa je nastao skandal među vjernicima. Zbog toga biskup Bijanković pismom od 20. listopada 1712. moli Propagandu, da intervenira kako bi se osiguralo slobodno vršenje misionarske službe svim misionarima, koje on šalje po biskupiji. Propaganda je na svojoj sjednici od 16. siječnja 1713. odredila, da se piše franjevačkom provincijalu, da opomene župnike, kako su oni, premda su redovnici, podložni biskupu u onome, što spada na pastorizaciju. Dne 4. srpnja 1714. potužio se Propagandi na nesnošljivost franjevačkih župnika prema misionarima svjetovnim svećenicima don Pavao Runović, koji je 24 godine vršio misionarsku službu. On moli Propagandu, da naredi franjevačkim župnicima i njihovim kapelanima u krajevima pod turskom vlašću, da ne priječe njezinim pitomcima održavati misije. Runović kaže da franjevci nagovaraju i same Turke, da tim misionarima čine svaku nepriliku.

Na sjednici održanoj 27. kolovoza 1714. Propaganda je pohvalila Runovića za njegov misionarski rad i pisala je biskupu Bijankoviću, da upozori franjevce, da ne prave smetnje misionarima, pa u tu svrhu on može primijeniti i pravne mjere po nalogu same Kongregacije. O svemu tome Propaganda je preko svoga tajnika obavijestila i franjevačke poglavare. Pismom od 20. studenoga 1714. Bijanković je dostavio Propagandi zatraženu informaciju. On piše, da mu nije poznat takav ispad franjevačkih župnika. Da se to dogodilo, on bi nastojao pronaći neko sredstvo protiv takva postupka, a obavijestio bi i samu Propagandu. Nadalje biskup Bijanković piše, da don Pavao Runović voli putovati po Dalmaciji i blagoslivljati polja. Seljaci ga cijene zbog zastrašujućih zaklinjanja, koja obavlja na hrvatskom jeziku s vrlo povišenim glasom, mjesto da ide u neugodne misije u turske krajeve. Sa svojih putovanja on se vraća s mnogo barila ulja,vina i hrane. Runović je prikazao nemogućim misije u turskim krajevima okrivljujući franjevačke župnike, želeći se tako pokazati revnim i oslobođenim od svoje misionarske obveze u turskim krajevima, što bi bio dužan kao pitomac Propagande. Bijanković piše, da su se u turskim krajevima neki franjevački župnici protivili misionarima Kongregacije sv. Filipa Nerija iz Splita, koje je on slao zbog nedostatka svjetovnih svećenika pitomaca Propagande. Ali, većina franjevačkih župnika, kaže biskup, ne protivi se misionarima, koje on šalje u turske krajeve. Ipak po svom skromnom sudu Bijanković misli, da bi bilo dobro, kad bi se Propaganda udostojala govoriti s ocem Celestinom, franjevačkim vicekomesarom u Rimu, i da mu preporuči, da on piše bosanskom provincijalu Petru Lasfaninu, redovniku velike revnostii apostolskog duha, da misionari i svjetovni svećenici ne budu uznemirivani od nekih nerazboritih fratara i da ih ne muče prijetnjama i uvredljivim riječima, nego da ih ostave da vrše Kristov nauk, da ispovijedaju, mise i propovijedaju riječ Božju. Oni čine više koristi dušama nego neki franjevački župnici, a ne upliću se niti diraju župske prihode, koje franjevačkim župnicima daju vjernici. Bijanković ističe, da je sa svoje strane više puta poručio svojim svećenicima da vrše samo svoju službu i da ne diraju prava franjevačkih župnika.

Rad misionara sastojao se u povremenom pohađanju vjernika, propovijedanju, dijeljenju sakramenata, pohađanju bolesnika, održavanju vjerske i vođenju pokorničkih procesija. Misionarsku službu obavljali su makarski kanonici. Već smo spomenuli, da su isusovački misionari u makarskoj biskupiji najviše uspjeha imali u Neretvanskoj krajini.

FILIPINI IZ SPLITA U MAKARSKOJ BISKUPIJI

Prema svjedočanstvu samoga Bijankovića iz godine 1703. vidimo, da makarska biskupija u to vrijeme nije imala dovoljno svjetovnih svećenika, Te godine u biskupiji je bilo 12 svećenika latinaša i 6 glagoljaša. To nije bilo dovoljno za sve potrebe biskupije. Stanje se još više pogoršalo, kada su naglo umrla dva svećenika, koji su bili župnici u Slivnu u Neretvi. Da bi Bijanković ublažio nedostatak svjetovnih svećenika, doveo je g. 1703. u Makarsku dva svećenika Kongregacije sv. Filipa Nerija iz Splita. Jedan je po biskupiji propovijedao, a drugi, Petar Orlandi, držao je školu u Makarskoj. Da bi svećenici filipini bili biskupu od što veće koristi, on im je g. 1710. zgradio oratorij u Solinama u Brelima, nedaleko od Makarske. Tako su se oni stalno nastanili u makarskoj biskupiji. Oratorij u Brelima bio je odjeljak filipinskog oratorija u Splitu, a Bijanković ga je nazvao: »Conservatorium fidelium christianorum fugientium ex partibus infidelium« (Odgajalište kršćanskih vjernika, koji su pobjegli iz krajeva nevjernika). Svrha je oratorija bila prihvaćati mladiće, koji bi prebjegli iz krajeva pod turskom vlašću. Mladići su u oratoriju imali besplatno: smještaj, hranu i školu. Darovitije od njih, koji bi izrazili želju za svećeničkim staležom, Bijanković je katkad slao na daljnje školovanje. Da bi ovaj oratorij mogao uspješno djelovati i samostalno se uzdržavati, Bijanković mu je pribavio više zemljišta u samim Solinama. Bijanković je želio, da se filipini posvete misionarskoj službi u makarskoj biskupiji, pa je za to tražio od Propagande potrebno odobrenje i imenovanje.

Tako je 6. lipnja 1704. Propagandi predložio za apostolske misionare don Luku Terzića i don Ivana Sirotkovića, koji su bili veoma revni, uzorni i učeni svećenici. Terzić je završio škole u Loretu. Obojica su Hrvati. U svom pokušaju Bijanković nije uspio, pa je sličnu molbu Propagandi poslao i g. 1706. Ovog puta za misionare u turskim krajevima predložio je filipina don Luku Terzića i svjetovnog svećenika don Pavla Runovića. Ali, ni ovog puta Bijanković u tome nije uspio. Poznato nam je, da je biskup Bijanković predložio Propagandi dvojicu svojih filipina i 10. rujna 1716. Bili su to svećenici: don Luka Terzić i don Stjepan Blažević. Za nagradu je biskup tražio 20 škuda godišnje svakome.

Mikulić piše, da je ovog puta Bijanković pokušao zavarati Propagandu, da bi tako lakše uspio ostvariti svoju namjeru, t. j. imenovanje dvojice filipina ua apostolske misionare. A varka se, prema Mikuliću, sastojala u tome što je Bijanković izvijestio Propagandu, da je iz turskih krajeva došlo na oslobođeni teritorij makarske biskupije više od 12.000 kršćanskih vjernika, a u stvari je došlo samo 100 kuća pod Klek u Neretvi. Već smo vidjeli, da se taj Mikulićev zaključak temelji na nedovoljno istraženim izvorima i da takvoj tvrdnji nema mjesta.

Ni ovog puta Propaganda nije udovoljila Bijankovićevoj molbi, pa je on godine 1719. ponovno molio Propagandu, da dvojicu filipina imenuje apostolskim misionarima, i to za krajeve oko Duvna i Rame, koji se nalaze od Turcima. Biskup piše, da se u te krajeve doselilo 100 novih kršćanskih obitelji, pa su potrebni misionari, koji bi te krajeve pohodili dva puta godišnje uz plaću od 25 škuda svakome. Bijanković piše, da on već ima 70 godina i da više nije u stanju podnositi sve napore svoje biskupske službe kao prije. Kaže, da u filipinskom oratoriju u Splitu ima šest svećenika. Trojica bi se posvetila misijama, a trojica bi bila u Splitu, kao ispovjednici bolesnika u lazaretima, bolnicama i galijama, kamo nisu željeli ići katedralni ispovjednici, iako im je to nadbiskup naredio. Sami svećenici sv. Filipa danju i noću obilaze bolesnike i dijele im sakramente. Oni su neumorni radnici u vinogradu Gospodnjem. Oni nisu ni župnici, ni kanonici, ni katedralni službenici, ni kapelani, pa su slobodni za misionarsku službu.

Prije nego je odgovorila Bijankoviću na gornje pismo, Propaganda je zatražila informaciju od zadarskog nadbiskupa Zmajevića. Zmajević je 6. studenoga 1719. obavijestio Propagandu, da makarska biskupija ima lijep broj svjetovnih svećenika, pitomaca Propagande, koji su za misionarsku službu u tim krajevima prikladniji od svećenika Kongregacije sv. Filipa Nerija. Zmajević piše, da u tim krajevima vjernike poslužuju franjevci, kojima nije potrebna plaća od Propagande, jer njih uzdržavaju vjernici. A franjevci, ističe zadarski nadbiskup, ne žele pripustiti druge u pastorizaciju spomenutih krajeva, pa je zbog toga bolje, da se ne imenuju za misionare svećenici filipini.

Na temelju gornje informacije nadbiskupa Zmajevića Propaganda je zaključila, da se obavijesti biskup Bijanković, da ne bi bilo dobro svećenike drugog instituta poslati među franjevce zbog opasnosti kakvih nereda. Akopak nastane koja pojedinačna potreba, Bijanković može u taj kraj poslati kojeg svećenika, pitomca Propagande, kojega ima u svojoj biskupiji. Poslije toga odgovora Propagande nije nam poznato, da je biskup Bijanković više tražio imenovanje svećenika Kongregacije sv. Filipa Nerija za misionarsku službu u makarskoj biskupiji. Poslije toga on ih je samo povremeno vodio sa sobom prigodom svojih pastirskih pohoda. Tako su g. 1727. dvojica svećenika filipina bila s biskupom prigodom njegova pastirskog pohoda Neretvi.

Kongregacija sv. Filipa Nerija u oratoriju u Brelima osim svojih svećenika redovito je imala i nekoliko svojih i biskupijskih klerika. Tako je g. 1728. u oratoriju bilo 6 svećenika i 8 klerika. lako se u oratoriju u Brelima nalazilo više svećenika, Bijanković im nikada nije pokušao povjeriti ni jednu župu u makarskoj biskupiji. A kada je pak splitski nadbiskup Cosmi povjerio splitskim filipinima neke župe u splitskoj nadbiskupiji, Bijanković se potužio Propagandi zbog takva postupka nadbiskupa Cosmija, jer nije želio, da njegovi filipini budu župnici. Naime, vodstvo župa nije bila svrha, radi koje je on Kongregaciju ustanovio.

Fra Milan Mikulić piše, da je Bijanković u prvom redu filipinima namjeravao povjeriti pastoralnu službu makarske biskupije i da ih je zato kroz čitavo vrijeme svoga biskupovanja uvodio u različita mjesta i pod raznim nazivima povjeravao im pastoralni posao.

Fra Karlo Jurišić tvrdi, da se Bijanković mnogo brinuo za širenje Kongregacije sv. Filipa Nerija, kojoj je on, uz svjetovni kler, namjeravao povjeriti glavni dio duhovne pastve u makarskoj biskupiji, koju su stoljeća i i stoljeća držali franjevci.

Vidjeli smo, da je Bijanković u nekoliko pokušaja želio dobiti pristanak Propagande, da svećenike Kongregacije sv. Filipa Nerija imenuje apostolskim misionarima u makarskoj biskupiji. Osim toga, oni su biskupa povremeno pratili prigodom njegovih pastirskih pohoda. Dakje, to, što je Bijanković filipinima povjerio, ili im želio povjeriti, bile su samo povremene pastoralne službe, koje duhovnoj pastvi pomažu, ali ne i glavne. I zbog takva Bijankovićeva pokušaja ne smijemo zaključiti, da im je on namjeravao povjeriti pastoralnu službu makarske biskupije, ili barem njezin glavni dio, kako to ističu Mikulić i Jurišić.

ODRŽAVANJE VJERSKE POUKE

Već u svojim prvim pastirskim pohodima biskup je Bijanković uočio u naroda nedovoljno poznavanje vjere. Zbog toga je on g. 1703. svim župnicima i kapelanima pod poslušnost naredio održavanje vjerske pouke. Ipak svi župnici tu naredbu nisu savjesno izvršavali, Zbog toga Bijanović g. 1706. kori franjevačke župnike, koji na župama ne rezidiraju i ne održavaju vjersku pouku narodu.

Zbog nemarna odnosa nekih župnika i kapelana prema toj tako važnoj obavezi Bijanković je izdao veoma strogu naredbu u pogledu održavanja pouke i o tome je g. 1716. obavijestio Sv. Stolicu. Prema toj biskupskoj naredbi trebalo je, da svaki župnik i kapelan svake nedjelje poslije podne u crkvi drži jedan sat vjerske pouke. Ako vjernici zbog udaljenosti nisu mogli dolaziti u crkvu, župnici su bili dužni poći u njihova sela i u prikladno vrijeme njima držati vjersku pouku u nekoj kući, ako nije bilo crkve. A svaki onaj župnik i kapelan, koji bi bez opravdanog razloga proustio držati pouku četiri puta neprekidno ili pak osam puta godišnje, upadao je u sušpenziju a divinis pridržanu biskupu. Tu svoju naredbu Bijanković je priopćio svim župnicima i kapelanima prigodom svojih pastirskih pohoda.

Godine 1720. Bijanković je uputio okružno pismo svim vjeroučiteljima, u kojem je izložio važnost vjerske pouke i svima ponovno naredio, da poučavaju djecu i odrasle, kako je vjera prijeko potrebna za spasenje. Osim toga, on je odredio i dane, na koje su svi svećenici u biskupiji bili dužni propovijedati narodu o uzvišenosti, svetosti i istinitosti katoličke vjere. Ti su dani bili: Obrezanje Gospodinovo, Treći dan Uskrsa, Sveti Petar i Pavao i Drugi dan Božića. Na te dane sav je narod trebao pred svećenikom izgovarati poklik: »Tko ne bude vjerno i čvrsto vjerovao, ne će se moći spasiti!«

Uza sve gore spomenute preporuke i stroge naredbe u pogledu održavanja vjerske pouke, Bijanković se ipak tuži kardinalu Sacripanteu, prefektu Propagande, u pismu od 8. listopada 1720. na franjevačke župnike, koji rijetko poučavaju djecu u kršćanskoj vjeri. Da bi svojim svećenicima što više istakao važnost vjerske pouke, Bijanković je to i praktično pokazivao svojim vlastitim primjerom. Kada je sagradio kapelu sv. Marka u Makarskoj i nju proglasio katedralnom i župskom crkvom, biskup je Bijanković i sam u njoj održavao kršćansku pouku prema katekizmu kardinala Bellarmina. Da bi što više djece došlo na vjeronauk, biskup je slao po gradu klerike, koji su djecu prikupljali.

Svaki kanonik, pomoćnik i klerik poučavao je svoj razred. Poslije popodnevne pouke kršćanskog nauka održavao je večernju, na koju su dolazila djeca i odrasli. A da bi djeca što više zavoljela vjersku pouku, biskup je često znao dijeliti svete sličice, medalje i krunice. Bijankoviću je u tome uzor sv. Karlo Boromejski, koji je s najvećom revnošću poučavao djecu u Božjoj mudrosti. On se također služi i knjigama kardinala Priulija, mletačkog patrijarhe, koji je na tom području učinio velike stvari u Veneciji. Bijanković kaže, da upotrebljava i hrvatske knjige, koje su napisali Petar Gaudencije, splitski kanonik i rapski biskup, i Tomko Mrnavić. Njihove knjige, piše biskup, napisane su s velikom jasnoćom. I prigodom svojih čestih pastirskih pohoda, koje je obavljao i u poodmakloj svojoj dobi, Bijanković je uza sve napore, koje je podnosio, i umor, koji je osjećao, ustrajno držao vjersku pouku djeci i odraslima.

Da bi svojim svećenicima u toj službi što više pomogao, biskup je više puta tražio za njih od Propagande katekizam Roberta Bellarmina, koji je na hrvatski preveo Tomko Mrnavić. I da bi što bolje doskočio potrebama svojih svećenika i vjernika, Bijanković je i sam napisao i izdao vjeronaučnu knjižicu »Nauk krstjanski kratak složen«. A da bi narod u vjeri bio što bolje poučen, biskup je Bijanković često slao po biskupiji kanonike i druge svjetovne svećenike, da propovijedaju i narod u vjeri poučavaju.

KUĆA ZA KATEKUMENAT

Na oslobođeni teritorij makarske biskupije uz katolike dolazili su i pravoslavni, pa i sami muslimani, bilo pojedinačno, bilo s obiteljima. Ti su muslimani redovito primali krštenje. Prigodom vizitacije Neretve g. 1703. Bijanković je krstio dvije turske obitelji, koje su prebjegle ispod turske vlasti, nastanile se u Neretvi i bavile poljodjelstvom. I upravo takav dolazak Turaka na oslobođeni dio biskupije biskupu Bijankoviću bio je povodom, da se 26. studenoga i 16. prosinca 1703. pismima obratio Propagandi te joj predložio gradnju kuće katekumenata u Makarskoj ili pak u Splitu. Piše, da bi se, ako se to učini, krstilo mnogo više muslimana, osobito onih, koji su nastanjeni u blizini granice. Kada bi on imao potreban novac, sam bi zgradio kuću, ali zbog svojih skromnih prihoda on nije u stanju podnijeti toliki trošak. Dne 14. travnja 1704. Propaganda je odgovorila Bijankoviću na spomenuti prijedlog. Kongregacija mu je savjetovala, da stvar izloži splitskome nadbiskupu, a za novac neka se obrati mletačkoj vladi.

Budući da u ovome svome naumu nije uspio, biskup Bijanković se snalazio, kako je najbolje znao i mogao. Turke, koji bi prebjegli na oslobođeni teritorij, župnici bi poučavali u katoličkoj vjeri, a on bi ih nakon priprave krštavao prigodom svojih pastirskih pohoda. Tako je poslije oslobođenja u Imotski došlo osam turskih obitelji, koje je Bijanković, nakon priprave, krstio prigodom svog pastirskog pohoda Imotskom g. 1718. Godine 1719. pod imotsku tvrđavu došlo je 10 ciganskih obitelji muslimanske vjere, a ukupno je bilo 67 osoba. Nakon pouke u katoličkoj vjeri primili su krštenje. U Imotskom su se i nastanili. Neki od njih su težaci, a neki se bave kovačkim zanatom.

Katkad je i sam Bijanković znao poučavati muslimane u katoličkoj vjeri; dapače se i sam brinuo za njihov smještaj u Makarskoj i njihovo uzdržavanje. Tako su godine 1706. došle u Makarsku dvije velike muslimanske obitelji, koje su željele prihvatiti katoličku vjeru. Muslimani su željeli biti što bliže biskupu i nastaniti se u kući do njegove, da bi mogli biti što bolje poučeni. Za njihovo uzdržavanje biskup je tražio pomoć i od Propagande, ali pomoć nije uspio dobiti. I godine 1709. jedna je muslimanska obitelj iz Mostara došla u Makarsku sa željom, da primi krštenje. Ljudi nisu htjeli ići u kuću katekumena u Veneciji zbog udaljenosti, pa ih je Bijanković smjestio u svoju vlastitu kuću i brinuo se za njihovo uzdržavanje. Nakon vjerske pouke, koju je sam držao, biskup ih je sve krstio.

Poznato nam je, da je Bijanković godine 1715. o svom trošku uzdržavao, osam mjeseci, jednu djevojku muslimanku iz Mostara, koju je nakon pouke krstio. Da bi u pripravi muslimana na krštenje što više pomogao župnicima, Bijanković je katkad slao po selima učenije svećenike i kanonike, koji su muslimanima, pripravnicima za krštenje, održavali vjersku pouku. Među takvim svećenicima posebno se ističe makarski kanonik don Ante Kačić.

PROMICANJE BOGOŠTOVLJA

Cijelo vrijeme svoga biskupovanja Bijanković je pokazivao posebnu brigu oko promicanja bogoštovlja među svećenicima i vjernicima. Budući da je glavni čin bogoštovlja sveta misa, on žarko želi, da bi je vjernici u svojim selima mogli češće slušati. Međutim, u krajevima pod turskom vlašću mnoga sela nisu imala crkava, a ni kapela, pa je biskup Bijanković došao na ideju pravljenja prijenosnih drvenih kapelica, da bi svećenici mogli u njima na grobljima govoriti misu na blagdane, a u obične dane narod se skupljao u kućama, u kojima su se spomenute kapelice čuvale i tu obavljale razne pobožnosti.

Na oslobođenom području makarske biskupije, gdje su se nalazile crkve i kapele, Bijanković je često korio župnike, koji su u sela rijetko dolazili, pa čak ni u nedjelje i na blagdane nisu govorili mise, niti obavljali pobožne vježbe. Bijanković bio je pobožan osobito prema sv. Josipu i Gospi. Sv. Josipu posvetio je svoju kućnu biskupsku kapelu, a u Gospinu čast podizao je crkve, kapele i oltare te širio među narodom pobožnost njezine krunice i litanija.

Bijanković se posebno zauzimao za širenje kulta onih svetaca, koji su podrijetlom bili iz naših krajeva. To su bili sv. Jeronim, crkveni naučitelj i sv. Kajo, papa i mučenik. Sv. Jeronima proglasio je supatronom svoje katedrale. Godine 1722. Bijanković je primio od Sv. Stolice dekret, kojimje bilo određeno, da se spomendan sv. Kaje u cijeloj Dalmaciji štuje kao »duplex«. Kada je primio taj dekret, biskup je izrazio pismenu želju svoju, svoga kaptola i cijele makarske biskupije i uputio je Propagandi moleći je, da bi se blagdan sv. Kaje, pape i mučenika slavio kao zapovjedni u cijeloj Dalmaciji na utjehu ovoga naroda. U tom nastojanju biskupa Bijankovića podupro je i splitski metropolitanski kaptol.

Od ostalih svetaca Bijanković je širio osobito štovanje sv. Marka evanđelista, kojemu je posvetio makarsku katedralu i crkvu u imotskoj tvrđavi, sv. Filipa Nerija, sv. Ignacija Lojolskog, sv. Frane Ksaverskog i svetih duša u čistilištu. Da bi što više unaprijedio štovanje svetaca, kako kod svećenika ta i kod vjernika, Bijanković se više puta obraćao Propagandi i od nje tražio da na hrvatskom jeziku tiska živote svetaca i da mu ih pošalje. Dne 26. kolovoza 1725. Bijanković je tražio od Sv. Stolice kosti Mučenika za pomične oltare. Tada je od pape Benedikta XIII. dobio kosti nepznatog mučenika iz katakomba sv. Priscile u Rimu. Relikvije iz Rima donijeli su u Makarsku dva makarska plemića: Antun Ivanišević i Jakov Kačić. Bijanković je u makarskoj luci dočekao relikvije mučenika bosonog i konopcem oko vrata, te pred mnoštvom okupljenog svijeta pozdravio svete moći riječima: „Ave, sancte Clemens (clemens = blag, milostiv), esto nobis propitius et clemens“. Od tada se spomenute relikvije naživaju relikvijama Sv. Klementa. Štovanje sv. Klementa mučenika Bijanković je širio među vjernicima i njega je proglasio glavnim zaštitnikom makarske biskupije. A blagdan mu je odredio na 21. studenoga. Budući da makarska katedrala još nije bila završena, relikvije su bile smještene u obiteljsku kapelu plemića Kačića i tu su ostale sve do godine 1770. Te godine biskup Stjepan Blašković zgradio je u katedrali mramorni oltar u čast sv. Klementa s dvodijelnom rakom, u koju je položio svete moći, gdje se i danas nalaze.

Da bi među svojim vjernicima što više unaprijedio razne pobožnosti i karitativno djelovanje, biskup Bijanković je osnovao nekoliko bratovština, kojih prije njega u makarskoj biskupiji nije bilo. Da bi što više unaprijedio štovanje presvete Euharistije, Bijanković je g. 1714. osnovao u Makarskoj Bratovštinu presvetog Sakramenta. Članovi Bratovštine imali su bijele tunike. Dužnost im je bila pristupati sakramentima ispovijedi i pričesti u određene dane u godini, dolaziti na zajedničke sastanke, plaćati članarinu i pratiti presveti Sakramenat prigodom procesija i nošenja popudbine bolesnicima.

Iste godine Bijanković je osnovao i Bratovštinu sv. krunice. Da bi mogao tu Bratovštinu osnovati, najprije je zatražio odobrenje od dominikanskog generala oca Clochea. Dominikanski general udijelio je Bijankoviću zatraženo odobrenje 28. studenoga 1713. I već slijedeće godine biskup je osnovao Bratovštinu sv. krunice u tri mjesta makarske biskupije: Makarskoj, Zagvozdu i Čitluku u Neretvi. Narod je zavolio pobožnost Gospine krunice. U crkvi sv. Marka u Makarskoj i u crkvi sv. Ante u Čitluku Gospina se krunica molila svake večeri, a u Zagvozdu, zbog rastrkanosti sela, molila se svake nedjelje i blagdana. U Zagvozdu su na ovu pobožnost dolazili ne samo naši vjernici, nego i muslimani. Član Bratovštine sv. krunice bio je i sam biskup, te svi kanonici i klerici. Godine 1725. Bratovština je u Makarskoj imala 63 člana.

Na dan sv. Kaje, pape i mučenika, dne 22. travnja 1723. biskup Bijanković je u Makarskoj osnovao Bratovštinu dobre smrti. Zaštitnici su joj bili: Sv. Kajo i duše čistilišta. Na sam dan osnutka Bratovština je imala svega 12 članova, a g. 1727. 32 člana. Ova je Bratovština promicala štovanje sv. Kaje i gojila posebnu pobožnost prema dušama u čistilištu. Bratovština je bila i karitativno-društvena ustanova, koja se brinula za bolesnike, te sprovode i pokope siromaha.

Sve spomenute bratovštine sudjelovale su u svim procesijama, koje su se u Makarskoj održavale. Tako su njihovi članovi s oznakama svojih bratovština sudjelovali u procesiji Velikog četvrtka, procesiji flagelanata na Veliki petak i procesiji na Uzašašće, preko koje se davao blagoslov gradu i biskupiji, kao i onoj na Tijelovo.