EKONOMSKE PRILIKE BISKUPA BIJANKOVIĆA

Prihodi Biskupske menze i materijalne potrebe

Pokušat ćemo kronološkim redoslijedom prikazati stvarno stanje Biskupske menze u Makarskoj, da bismo vidjeli, kolike je godišnje prihode Bijanković imao i kakve su ga potrebe snalazile; je li ga na često traženje pomoći tjerao vlastiti interes ili pak stvarne potrebe biskupije i naroda.

Venecija je prema pravu patronata, na području, koje je oslobodila od Turaka, mogla imenovati biskupe, ali je uz to imala i obvezu brinuti se za njihovo uzdržavanje. Kada je vlada u Veneciji g. 1695. imenovala Bijankovića za makarskog biskupa, kako je to već rečeno, odredila mu je 26. veljače 1696. plaću od 1000 dukata godišnje.

Naznačenu plaću mletačka vlada nije nikada Bijankoviću isplatila u spomenutoj svoti, nego mu je povremeno davala samo jedan dio plaće u obliku pomoći. Tako je za prve tri godine svoga biskupovanja u Makarskoj primio svega 1400 dukata. Zbog takva vladina postupka Bijanković se 26. svibnja 1702. žalio Propagandi. On piše, da tolikom plaćom nije u stanju uzdržavati svoju biskupsku obitelj. U dijelu biskupije, što ga je do tada pohodio, našao je 200 siromaha i 400 udovica. Svi oni od njega očekuju pomoć. Za cijelu biskupiju moglo bi se reći, piše Bijariković, da je zavod siromaha. To je i razumljivo, kad znamo, da su mnogi ljudi u prošlom ratu izginuli i da veliki dio biskupije nema plodne zemlje.

Godine 1703. , pošto je obišao veći dio biskupije, Bijanković piše tajniku Propagande Fabroniju, da u biskupiji ima 600 siromaha i siročadi, koji su u skrajnoj bijedi, a on im ne može pomoći, jer nije od vlade primio plaću.

Mnogi mladići u mostarskoj okolici, nastavlja biskup, postaju muslimani, jer ne mogu godišnje plaćati Turcima tri ili četiri cekina poreza po osobi. Kada bi makarski biskup imao godišnju plaću od 2000 dukata oslobodio bi mnoge kršćane od turske tiranije.

Dne 20. svibnja 1704. Bijanković se ponovno žali Propagandi na svoje teško materijalno stanje. U biskupiji ima, kaže on, mnogo siromaha i siročadi. Trebalo bi da uz redovitu plaću od 1000 dukata on još ima 200 škuda godišnje od Sv. Stolice. Tada bi on mogao učiniti mnogo dobra za spasenje duša. Ističe, da je makarski biskup najsiromašniji u cijeloj Dalmaciji, ali prvi u mukotrpnom radu. Kaže, da su Turci veoma koristoljubivi i da od njega traže darove i novce prigodom pastirskih pohoda. Bez darivanja Turaka, kaže, uopće ne bi mogao obavljati svoju biskupsku službu u onim krajevima, koji su pod njihovom vlašću. Čak piše, da gladuje i da tako više ne će moći živjeti. »Jedan gladuje, a drugi je pijan«.

Mletačka je vlada 16. ožujka 1704. odlučila, da mjesto godišnje plaće u novcu dodijeli Bijankoviću određenu količinu zemlje. Tako je Biskupskoj menzi u Makarskoj bilo dodijeljeno 2250 padovanskih kanapa zemlje, koja se nalazila u predjelu Zadvarja, Vrgorca i Neretve. Ti su tereni zbog udaljenosti bili neprikladni, a uglavnom i neplodni jer su bili izloženi buri i nalazili se u blizini turske granice, pa ih seljaci nisu ni obrađivali s naročitom pažnjom. Godišnje su mogli davati svega oko 400 dukata prihoda. Zbog malih prihoda Biskupske menze Bijanković 20. kolovoza 1704. moli Propagandu, da mu se dodijeli godišnja plaća od 200 škuda od opatije Sv. Marije Vangadicija, koja je tada ostala ispražnjena smrću kardinala Dolfina, ili pak od drugih beneficija, koje je posjedovag taj kardinal. Bijanković piše, da to traži radi brojnih siromaha, koji se nalaze u njegovoj biskupiji. Propaganda je njegovu molbu proslijedila kardinalu prodatariju, ali bez ikakva uspjeha.

Iste godine Bijanković se obratio i tajniku Propagande moleći ga, da ga preporuči mletačkom ambasadoru u Rimu Morosiniju, da bi vlada Biskupskoj menzi u Makarskoj dodijelila zemljište kod Žrnovnice i Metkovića, gdje su tereni plodniji. Na taj način on bi mogao imati godišnje 1000 dukata prihoda i ne bi se nalazio u bijednom stanju kao sada. Koliko nam je poznato, i taj je pokušaj ostao bezuspješan.

Svoje teško materijalno stanje Bijanković je 1. veljače 1706. iznio kardinalu Sacripanteu, prefektu Propagande. On piše, da je od zemalja Biskupske menze imao g. 1704. samo 277 dukata prihoda, a g. 1705. samo 270 dukata. Kaže, da to nije dovoljno za njegovo uzdržavanje, pa moli kardinala Sacripantea, da njegovo stanje izloži papi, koji bi ga mogao preporučiti mletačkom ambasadoru u Rimu, kako bi mu vlada u Veneciji godišnje dodjeljivala u novcu 500 dukata.

Prihodi Bijankovićeve Biskupske menze g. 1706. iznosili su svega 100 dukata, pa je to opet bio povod, da od Propagande traži pomoć. On piše, da ne može pohađati vjernike, koji su pod turskom vlašću bez poklona turskim zapovjednicima. Kaže, da su pokloni potrebni zbog toga, da od Turaka lakše dobije dozvolu za obavljanje svojih biskupskih čina. Ponovno piše, da je on najsiromašniji biskup u Dalmaciji, pa zato moli, da se i njemu daje godišnja pomoć kao i biskupima Bara i Kotora, kako bi mogao podmirivati troškove svojih pastirskih pohoda. Ističe, da su ti troškovi samo u g. 1706. iznosili 146 škuda.

Nakon toga tajnik Propagande izvijestio je Kongregaciju, da nije običaj davati pomoć dalmatinskim biskupima. Pomoć se daje samo trebinjskom biskupu, koji ne rezidira u svojoj biskupiji, nego u Dubrovniku. Propaganda je ipak 2. kolovoza 1707. Bijankovića preporučila kardinalu prodatariju za pomoć.

I poslije toga Bijanković od Propagande nije dobio nikakvu pomoć, pa joj se on ponovno obraća pismom od 20. kolovoza 1707. Prema sadržaju njegova pisma može se zaključiti, da je biskup ozlojeđen dosadašnjim ponašanjem Propagande prema njemu. Piše: »Koliko najamnika u kući mojeg oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi. « Siromaštvo, u kojem se nalazi, jedan je od razloga, da traži premještaj u trogirsku biskupiju, koja je ostala ispražnjena premještajem biskupa Cupillija u Split. Dne 20. prosinca iste godine relator je izvijestio Propagandu, da je biskup Bijanković do sada bio više puta pohvaljivan zbog svoga djelovanja i da ga je više puta Kongregacija preporučila za pomoć. Ovoga puta Propaganda je na svojoj sjednici zaključila, da Bijankovića preko svoga prefekta preporuči papi za premještaj u Trogir, ali do toga nije došlo.

I g. 1708. u pismima od 24. i 29. ožujka Bijanković ponovno moli Propagandu za pomoć, jer su svi njegovi dosadašnji pokušaji ostali bezuspješni. Piše, da mu je pomoć potrebna, kako bi mogao pohađati svoje vjernike pod turskom vlašću. Ponovno predlaže, da se i njemu daje pomoć kao i biskupima Bara i Kotora, ili pak da mu se dodijeli plaća od ispražnjene biskupije Bergamo i tako se doskoči njegovim potrebama, crkvi i siromasima.

Propaganda je raspravljala o spomenutim Bijankovićevim pismima dne 7. svibnja 1708. i odredila, da mu se piše, da se za pomoć obrati mletačkoj vladi. Prigodom svojih pastirskih pohoda Bijanković je vodio i posebni troškovnik, iz kojega se može vidjeti, koliki su bili njegovi novčani izdaci prigodom pojedinog pohoda. Iz troškovnika, koji je biskup učinio prigodom svojih vizitacija u g. 1710. , vidimo, da su njegovi troškovi samo u toj godini iznosili 1533 lire.

Godine 1712. prihodi Biskupske menze iznosili su svega 350 dukata. Dne 3. kolovoza iste godine, za vrijeme biskupova boravka u Neretvi, požar mu je uništio kuću, i to je Bijankovića dovelo u veoma težak položaj. Siromaštvo Biskupske menze u Makarskoj, uz ostale neprilike, koje su ga snalazile, jedan je od razloga, da on ponovno traži premještaj u trogirsku biskpiju.

Dne 28. ožujka 1713. Bijanković izvješćuje Propagandu, da je samo mali i dio njegove biskupije pod upravom Venecije, a veći pod Turcima. Zbog toga on moli, da i on bude tretiran kao biskup »in partibus infidelium« (u krajevima nevjernika), pa da mu se dodijeli neka plaća od trogirske ili zadarske Biskupske menze, Piše, da to ne traži za svoje bogaćenje ili isprazno trošenje nego za potrebe svoje i svojih vjernika, koji su mu povjereni. Izjavljuje. da je došao dotle, da više ne može trpjeti, i da će poći, ako mu se kroz nekoliko mjeseci ne pomogne, u Veneciju i zahvaliti se na biskupskoj službi.

To on ne govori iz nekog interesa, nego iz ljubavi prema Crkvi, za koju je spreman umrijeti. I ovoga puta Propaganda ga je preporučila kardinalu prodatariju, da bi to pitanje s papom uredio. Godine 1715. došlo je do velikog zbjega naroda iz pograničnih krajeva u oslobođeni dio biskupije. Bijanković, pošto je narod pohodio, odmah traži pomoć za bjegunce, jer su oni bili u velikoj bijedi. On piše, da je mnoštvu od 12000 duša potrebna pomoć. Mnogo je siromaha u skrajnoj bijedi. On je prošle godine imao svega 500 dukata prihoda, pa se pita: što je to za tolike?

Moli Propagandu, da mu se dade plaća od 200 škuda od trogirske Biskupske menze, koja godišnje ima prihoda 2000 dukata. U sadašnjoj situaciji, do koje je došlo zbog ratnih neprilika, on ne bi mogao zadovoljiti najosnovnije potrebe siromaha ni s 3. 000 dukata. Dne 19. kolovoza iste godine Propaganda ga je preporučila kardinalu prodatariju za pomoć, koju ni ovoga puta nije primio.

O teškim prilikama spomenutih bjegunaca u makarskoj biskupiji Bijanković je izvijestio Propagandu i 10. rujna slijedeće godine. Biskup, sav potresen, piše, da narod jede travu i da mnogi umiru od gladi. Već smo spomenuli, da je za bjegunce tražio od pape jedan brod žita. Dne 1. listopada 1716. Propaganda je Bijankoviću odgovorila, da papa zbog mnogih izvanrednih troškova nije u stanju poslati nikakvu pomoć.

Sve je to ponukalo biskupa Bijankovića, da je 1. srpnja slijedeće godine došao u Veneciju tražiti novčanu pomoć od vlade, jer su prihodi njegove Biskupske menze bili vrlo bijedni. A to su bile i ratne godine, kada se u zemlju nije mnogo truda ni ulagalo. Dok je bio u Veneciji, pisao je i Propagandi, da ga preporuči papi, kako bi mu preko mletačkog ambasadora pokušao isposlovati neku pomoć od vlade u Veneciji. Propaganda je prihvatila Bijankovićevu molbu i 19. srpnja 1717. preporučila ga je za pomoć, ali ni ovaj pothvat nije donio nikakva uspjeha.

Godine 1719. u Bijankovića se nalazi 36-godišnji Pavao Nikolić, monah sv. Bazilija, koji je pobjegao od pećkog patrijarhe. Biskup ga je primio u svoju kuću i duže vremena uzdržavao o svom trošku. čak ga je odveo i na liječenje u Split i smjestio u filipinskom oratoriju. Poslije nekog vremena i stanovite pouke priveo ga je u Katoličku crkvu.

U pastirskom pohodu g. 1722. Bijanković je potrošio 80 reala za darove Turcima. On opet moli Propagandu, da mu se od prihoda biskupskih menza u Hvaru i Šibeniku dodijeli pomoć od 100 dukata. Piše, da je najsiromašniji biskup u Dalmaciji, a prihodi spomenutih biskupskih menza godišnje iznose 4000 dukata. Kaže, da svaki put, kada ide u krajeve pod turskom vlašću, mora potrošiti 60 dukata za darove Turcima. Kada bi on godišnje imao 1000 dukata prihoda, piše, da bi 100 dukata odvojio za misionare u svojoj biskupiji. Dne 16. ožujka 1723. Propaganda ga je preporučila za pomoć kardinalu prodatariju, koju on ni ovoga puta nije dobio. U pastirskom pohodu g. 1723. Bijanković je imao troškova 80 reala za darove Turcima.

Dne 15. lipnja 1728. Bijanković je izvijestio Propagandu, da je od Biskupske menze imao prihoda svega 200 cekina. To je nedovoljno, piše on, za pokriće troškova upravljanja biskupijom, koja je puna siromaha. Osim toga, veliki su izdaci i za darove Turcima prigodom vizitacija krajeva, koji su pod njihovom vlašću. Zbog svega toga Bijanković moli neku plaću od Sv. Stolice za svoje uzdržavanje i za nabavljanje darova Turcima prigodom pastirskih pohoda vjernika, koji su pod njihovom vlašću. O spomenutom pismu biskupa Bijankovića Propaganda je raspravljala 29. studenoga 1728. i zaključila, da njezin tajnik o tom pitanju razgovara s papom. Bijankovićevo stanje tajnik Propagande izložio je papi 11. prosinca iste godine. Papa je preko svoga državnog tajnika upozorio vladu u Veneciji, da je dužna ispunjati obveze, koje je preuzela pravom patronata, kao i brinuti se za dolično uzdržavanje biskupa. Nije nam poznato, da li je spomenuta papina intervencija kod mletačke vlade donijela biskupu Bijankoviću neku korist.

Pošto smo izložili ekonomske prilike Nikole Bijankovića, na temelju dokumenata, koje smo uspjeli pronaći, smatramo potrebnim upozoriti na ono, što o tome piše fra Milan Mikulić. Najprije treba istaknuti, da Mikulić ovo pitanje nije detaljno obradio nego je samo donio kratku ocjenu Bijankovićeva ekonomskog stanja.

Mikulić piše da je Bijanković bio veoma bogat i da je provodio dosta udoban život. On to zaključuje na temelju zemalja, što ih je makarskoj Biskupskoj menzi dodijelila mletačka vlada. Da gornju tvrdnju potkrijepi argumentima, Mikulić se poziva na Bijankovićevo pismo od 20. kolovoza 1704. Sadržaj toga pisma Mikulić ne donosi. Zato pogledajmo što Bijanković piše. On izvješćuje Propagandu, da je vlada dodijelila makarskoj Biskupskoj menzi 2250 kanapa zemlje u okolici Zadvarja i Vrgorca. Biskup se žali, da su to neplodni tereni, koji su izloženi buri, i da seljaci u njih ne ulažu mnogo truda, jer su u blizini turske granice. Od njih se godišnje može izvući oko 400 dukata prihoda.

Smatramo, da nije dovoljno gledati samo na količinu zemlje, koju je vlada dodijelila za uzdržavanje makarskog biskupa, nego je potrebno gledati i na njezin kvalitet, naime, kolike je prihode zemlja u stanju dati. Upravo oskudni prihodi Biskupske menze ponukali su Bijankovića da traži pomoć od Propagande. Već smo vidjeli, da ga je Propaganda tom zgodom preporučila za pomoć kardinalu prodatariju.

U dokazivanju spomenute tvrdnje Mikulić se služi i Bijankovićevim pismom od 1. veljače 1706. , koje je biskup uputio kardinalu Sacripanteu, prefektu Propagande. Mikulić ne donosi sadržaj ni ovoga pisma, u kojem Bijanković ističe, da posjedi Biskupske menze nisu svi obradivi, te opet naglašuje, da se nalaze u blizini turske granice. Biskup u pismu točno navodi, da je g. 1704. od njih imao prihoda 277 dukata, a g. 1705. 270 dukata. To nije dovoljno, piše on, za dolično uzdržavanje makarskog biskupa. Zato Bijanković moli kardinala, da ga preporuči papi i da papa intervenira kod mletačke vlade preko njezina ambasadora u Rimu, da mu ona godišnje dodjeljuje u novcu 500 dukata, kako smo to već rekli.

Mikulić se poziva i na Bijankovićevo pismo od 12. prosinca 1707. U tome pismu biskup piše, da je Biskupska menza odveć bijedna i da će u toj godini jedva dati 300 dukata prihoda. Zato on moli, da mu papa dade neku plaću, kako bi tom plaćom mogao pomagati siromahe, crkvu i udovoljiti svojoj pastoralnoj dužnosti.

Svi ti dokumenti, na koje se poziva Mikulić, da potkrijepi svoju tvrdnju o Bijankovićevu bogatstvu, uvjeravaju nas u suprotno. Oni nam govore, da su bili mali prihodi Biskupske menze, pa je zbog toga Bijanković tražio pomoć od Sv. Stolice. Budući da znamo visinu biskupovih prihoda i visinu njegovih troškova, koje je imao u vizitacijama mjesta pod turskom vlašću, vidi se, da mu je veoma malo novca ostajalo za ostale potrebe, kako osobne tako i biskupijske. Već smo vidjeli, da su troškovi vizitacija u g. 1706. iznosili 146 škuda.

Kao dokaz za svoju tvrdnju Mikulić još navodi i Bijankovićevu oporuku iz g. 1725. Na temelju te oporuke Mikulić kaže, da je Bijanković imao osim velikih posjeda Biskupske menze još i bogate vlastite posjede u mnogim mjestima Dalmacije.

Što se tiče Bijankovićeve oporuke i njegovih vlastitih posjeda, treba reći, da su se svi posjedi, koje je Bijanković pribavio za svoju Kongregaciju sv. Filipa Nerija u Zemljišniku vodili kao njegovo vlasništvo. On ih je 25. veljače 1725. oporučno prenio na svoju Kongregaciju. lako su se spomenute zemlje, koje su bile na području Klisa, Dugopolja, Šolte, Brača i Brela, vodile na ime biskupa Nikole Bijankovića, poznato je, da su se njihovim prihodima uzdržavali filipini u Splitu i Brelima. Filipinska kongregacija u to vrijeme u svojim dvama oratorijima imala je petnaestak članova.

I sam Mikulić, kada govori o Kongregaciji sv. Filipa Nerija u Splitu, kaže, da joj je Bijanković uspio isposlovati od generalnog providura Dalmacije Jeronima Cornara posjede u selu Dugopolju. A kada je Kongregacija g. 1696. bila odobrena od mletačke vlade, Bijanković joj je uspio veoma povećati posjede na otoku Šolti. Prema tome, i sam Mikulić priznaje, da se spomenutim posjedima uzdržavala Kongregacija sv. Filipa Nerija, pa ne vidimo razloga, da on sada zbog istih posjeda pripisuje Bijankoviću veliko bogatstvo samo na temelju toga, što su se posjedi vodili na njegovo ime. Mikulić svoju tvrdnju, da je Bijanković Irovodio dosta udoban život, ničim ne dokazuje, nego je pretpostavlja sama na Bijankovićevu »velikom bogatstvu«.

Smatramo, da bi Mikulić bio bolje učinio, da je tu svoju tvrdnju argumentirao, ako je za to imao potrebnih argumenata. Mi pak držimo, na temelju svega onoga, što smo već rekli o Bijankovićevu životu i djelovanju, kao i ekonomskim prilikama, u kojima je živio, da čitav njegov život poriče udobnost, koju mu pripisuje Mikulić. To izričito poriče i Bijankovićev suvremenik, zadarski nadbiskup Zmajević, koji u pismu Propagandi od 16. travnja 1725. piše, da je biskup Bijanković neprijatelj vlastite udobnosti.

Mikulić za Bijankovića još piše da je osim moralne dobrote, koja mu je u narodu pribavila ne malo poštovanje, biskup Bijanković pokazivao i veliku brigu (non mediocrem curam) prema potrebnima i siromasima. Budući da je bio među bogatijima, on je katkad dijelio od svoga, a katkad i za njih tražio pomoć od Propagande i pape. Čini se, da je to mnogo čini a nastavlja Mikulić, da u parnicama, koje je imao s franjevcima, na svod stranu mitom predobije narod, koji je općenito bio za franjevce.

Potpuno se slažemo s Mikulićem u tvrdnji, da je Bijanković zbog svoj moralne dobrote u narodu uživao veliko poštovanje i da je pokazivao velik brigu za potrebne i siromahe. Ali, Mikulićevu pretpostavku, da je Bijanković podmićivao narod, da bi ga predobio za sebe u parnicama, koje je biskup imao s franjevcima, jer je narod općenito bio za franjevce, treba da bolja promotrimo, da bismo vidjeli na temelju čega Mikulić to pretpostavlja i da li dokumenti takvu pretpostavku dopuštaju.

Tu pretpostavku Mikulić argumentira pismom splitskog nadbiskupa Cupillija od 17. studenoga 1708. U tom pismu nadbiskup Cupilli između ostaloga kaže, da zbog nesloge između biskupa Bijankovića i franjevaca nastaje velika šteta dušama, u Makarskoj i u biskupiji. Narod je pod duhovnom upravom franjevaca. Fratri su s narodom u rodbinskim vezama. Oni su mu duhovni oci i prijatelji, pa je zbog toga narod skloniji franjevcima nego biskupu. Odatle se u gradu i selima čuju česta mrmljanja fratara protiv biskupa i jadanje biskupa protiv fratara.

Dokumenat je posve jasan i nije mu potreban naš komentar. Mi se slažemo s tim izvještajem nadbiskupa Cupillija. Da bi potkrijepio svoje pisanje, Mikulić se poziva i na Bijankovićevo pismo od 17. studenoga 1712. Sadržaj ovog pisma on ne donosi, nego donosi samo njegovu poziciju u arhivu Propagande, vol. 585, f. 144. Mi smo taj dokumenat provjerili i ustanovili, da upravo na fol. 144 Bijanković piše, da podnosi trajno mučeništvo od tvrdoglava i uporna svijeta, koga potiču franjevci, koji su nemirna i opaka duha. Budući da je prenesena župa iz njihove crkve u katedralu sv. Marka, oni su uzrok, da Bratovština sv. Ivana Krstitelja iz Makra i Bratovština sv. Martina iz Kotišine više ne dolaze na opće procesije s križevima i zastavama, jer su ih na to potakli i nagovorili franjevci. Nadalje Bijanković piše, da mu je 3. kolovoza požar uništio kuću sa svim siromaštvom, koje se u njoj nalazilo. Samo je jedan seljak uspio spasiti paramente crkve sv. Marka. Biskup je tada bio u Čitluku na posveti oltara sv. Stjepana.

Iz ovog dokumenta, na koji se poziva Mikulić, vidimo, da uopće nema govora o tome, da bi biskup podmićivao narod protiv franjevaca. Dokumenat govori, da su franjevci poticali narod u prigradskim selima Makru i Kotišini, da ne dolazi sa svojim bratovštinama na procesije u Makarsku otkad je makarska župa bila oduzeta franjevcima i povjerena svjetovnom kleru. U argumentiranju svoga pisanja Mikulić se još poziva na knjige dvojice franjevaca: G. Markovića iz g. 1885. i S. Zlatovića iz g. 1888. 76 Budući da to nisu dokumenti iz onoga vremena, nego literatura, koja je mnogo kasnije nastala, u ovoj stvari mi ih ne uzimamo u obzir.

Iz izloženoga možemo vidjeti, da ni u jednom od spomenutih dokumenata, na koje se poziva Mikulić, uopće nema govora o tome, da je Bijanković podmićivao ljude, kako bi ih u parnicama, koje je vodio s franjevcima, predobio za sebe. Ne samo u spomenutim dokumentima, nego ni u jednom drugom dokumentu mi nismo pronašli, da bi se biskup Bijanković služio takvim poslom. Vjerojatno to nije poznato ni samom Mikuliću, jer bi u tom slučaju to mjesto jače istaknuo i taj dokumenat sigurno donio.

Mikulić također piše, da je u Bijankoviću bila velika pohlepa za zemaljskim stvarima (magna rerum terrenarum cupiditas erat). Iako je posjedovao više nego osrednje bogatstvo, on je uvijek tražio novo i više. U tu svrhu, kaže Mikulić, Bijanković je često pisao Propagandi, tražio razne beneficije, godišnje plaće i povećanje novca. A da bi to biskup lakše postigao, nije se ustručavao služiti se raznim makinacijama (malis artibus), da je od svih biskupa najbjedniji i da je u skrajnoj oskudici.

Čini nam se, da je u čitavom gornjem Mikulićevu izlaganju prisutna stanovita nelogičnost. Već smo spomenuli, da Mikulić piše, da je Bijanković pokazivao veliku brigu prema potrebnima i siromasima i da je njima dijelio od svoga, i da je ponekad za njih tražio pomoć od Sv. Stolice. Bijankovićeva velika briga za potrebne i siromahe, kao i njegova darežljivost prema njima, što sve priznaje Mikulić, čini nam se, da isključuju Bijankovićevu »veliku pohlepu za zemaljskim stvarima«, koju mu sada bez ikakva novog argumentiranja pripisuje Mikulić.

Da biskup Bijanković nije bio pohlepan za zemaljskim dobrima, potvrđuje i sama činjenica, što je on sve svoje i svoje obitelji utrošio za osnivanje i uzdržavanje Kongregacije sv. Filipa Nerija u Splitu.

Ninski biskup Borgoforte hvali Bijankovićevu ljubav prema siromasima i svima potrebnima. Biskup Lišnjić piše, da je Bijanković u svojoj kući držao katekumene i hranio ih o svom trošku. I makarski kanonik Antulović u pismu od 10. prosinca 1724. prigovara Bijankoviću, da sve ono, što mu narod daje, dijeli filipinima.

Zadarski nadbiskup Zmajević u pismu Propagandi od 16. travnja 1725. piše, da je Bijanković nesebičan i sav naklonjen djelima apostolske ljubavi u pomaganju bližnjega. On je neprijatelj vlastite udobnosti. Ono, što mu narod daje, Bijanković dijeli siromasima, kao i veoma siromašnoj Kongregaciji sv. Filipa Nerija.

Sve ovo, kao i ono, što smo već iznijeli o Bijankovićevu karitativno-socijalnom radu, potvrđuje nam, da je gornje Mikulićevo pisanje o Bijankovićevoj »velikoj pohlepi za zemaljskim stvarima« proizvoljno doneseno. Jer prema poznatim nam dokumentima mi možemo govoriti samo o Bijankovićevoj brizi za siromahe i o njegovu pronalaženju raznih načina pružanja pomoći svim potrebnima, a ne ni o kakvoj pohlepi, koja želi što više imati i za sebe držati.

Mikulić također navodi, da se Bijanković u traženju pomoći služio raznim makinacijama (malis artibus). U potvrdu svoje tvrdnje on donosi Bijankovićevo pismo kardinalu Sacripanteu od 24. lipnja 1707. To pismo Mikulić donosi u cijelosti na talijanskom jeziku. Da bismo vidjeli o kakvim se to makinacijama biskupa Bijankovića radi, donosimo kratki sadržaj toga pisma. Bijanković piše, da on već 35 godina djeluje među nevjernicima i moli kardinala, da ga on zagovara pred Propagandom, kako bi mu se nadoknadili troškovi, koje je on imao u proteklim vizitacijama, koje je obavljao u krajevima pod turskom vlašću uz veliku opasnost života i o čemu je više puta pisao Propagandi.

U drugom dijelu svoga pisma Bijanković preporuča kardinalu Sacripanteu splitsku biskupiju, koja je ostala ispražnjena smrću nadbiskupa Cosmija. On moli, da sada bude izabran za splitskoga nadbiskupa jedan uzoran biskup Hrvat, koji će moći na hrvatskom jeziku propovijedati, ispovijedati i obavljati vizitacije u krajevima pod turskom vlašću, u kojima narod nije vidio svoga biskupa ima već 60 godina, a svi ga žarko žele vidjeti. Nadbiskupska menza u Splitu spala je na svega 2000 dukata godišnje zbog slaba vođenja ekonomije. Bijanković piše, da govori istinu i da sve to zna, jer je 12 godina bio generalni vikar pokojnog nadbiskupa Cosmija i kao generalni vikar sedam je puta pohodio svu nadbiskupiju. Dakle, iz sadržaja gornjega pisma vidimo, da Bijanković traži pomoć, koju do tada još nije bio uspio dobiti, iako je to više puta tražio. Poznato je, da su njegove vizitacije mjesta pod turskom vlašću uvijek bile povezane s velikim troškovima, bez kojih vizitacije ne bi mogao obavljati. Spomenuli smo, da je g. 1706. Bijanković obavio veliku vizitaciju krajeva pod turskom vlašću, u kojoj je imao troška 146 škuda, dok su mu prihodi Biskupske menze iznosili te godine samo 100 dukata.

Što se pak Bijanković brine za splitsku nadbiskupiju i što traži, da za splitskoga nadbiskupa bude imenovan jedan Hrvat, smatramo, da to možemo samo pozdraviti. A da je splitska Biskupska menza tada bila zapuštena, možemo pretpostavljati na temelju staračke dobi i bolesti nadbiskupa Cosmija, koji je te godine umro. Po svojim službama, koje je u splitskoj nadbiskupiji obnosio, Bijanković je sigurno dobro poznavao stanje, koje je u njoj postojalo. Analizirajući gornje pismo, mi u njemu ne nalazimo nikakve makinacije ili nedozvoljenog i nepoštenog posla, kojim se Bijanković poslužio, da bi izvukao neku pomoć.

Drugi dokumenat, koji Mikulić donosi, da bi potkrijepio svoju tvrdnju o Bijankovićevim makinacijama, jest drugo Bijankovićevo pismo od 20. kolovoza 1707. To pismo biskup je uputio Propagandi i u njemu piše, da su ga dva razloga potakla na pisanje. Prvi je obnavljanje trajne poslušnosti i potpune pokornosti Sv. kongregaciji, a drugi razlog pisanja pisma jest molba, da bude premješten za biskupa u Trogir. Razlozi, zbog kojih traži premještaj, jesu njegovo zdravstveno stanje, staračka dob i siromaštvo makarske Biskupske menze, koja godišnje jedva može dati 300 dukata.

Ni u ovom pismu ne vidimo o kakvim je makinacijama u njemu riječ. Ne uočavamo, da bi tu bilo nešto nedopušteno, a još manje nepošteno. Smatramo, da se u ovom dokumentu radi o posve normalnom načinu komuniciranja s poglavarima. Iako oni Bijankovićevoj molbi nisu udovoljili, on je i nadalje ostao vjeran sin svoje Crkve i odan svojim vrhovnim poglavarima, jer sve prepušta njihovoj uviđavnosti.

Mikulić navodi i treći dokumenat u potvrdu svoje tvrdnje. To su dva Bijankovićeva pisma od 20. studenoga 1712. Jedno je uputio Propagandi, a drugo njezinu tajniku. U pismu Propagandi Bijanković piše, da je progonjen od nemira franjevaca i od turskog barbarstva. Nalazi se u klimi, koja uništava zdravlje. On je bez crkve i bez kuće. Menza daje jedva 350 dukata. Sada se nalazi u skrajnoj bijedi, jer mu je požar uništio kuću i svu imovinu. Traži premještaj u trogirsku biskupiju, ali opet sve prepušta odluci Propagande. U pismu tajniku Propagande ponavlja ono isto, što je pisao i u prvom pismu.

Pošto smo iznijeli dokumente, na temelju kojih Mikulić pripisuje Bijankoviću, da se u njima služio raznim makinacijama (malis artibus), smatramo, da na temelju svega onoga, što smo iznijeli, a što spomenuti dokumenti sadržavaju, takvoj Mikulićevoj tvrdnji ne može biti mjesta; ona na dokumentima nije utemeljena. Samo zbog toga, što je Bijanković često tražio pomoć od Svete Stolice, nemamo pravo proglasiti ga pohlepnim za zemaljskim dobrima. Potrebno je još ustanoviti razloge, koji su ga na to poticali. Ako postoje opravdani razlozi, koji su ga na to poticali, onda je po našem sudu opravdano i traženje pomoći.

Mi smo vidjeli, da su godišnji prihodi makarske Biskupske menze iznosili 300 do 400 dukata, a ponekad i manje. S druge pak strane potrebe su bile velike. Bijankoviću je novac bio potreban za često obavljanje pastirskih pohoda, u kojima je znatan dio novca trošio za darove Turcima, da bi od njih mogao dobiti dozvolu za slobodno obavljanje biskupske službe.

Osim toga, on je bio i pravi socijalni radnik, koji je znao koliko u biskupiji ima siromaha, siročadi i udovica. Biskupija je bila bez katedrale, biskupske palače i svoga sjemeništa. Narod je često stradao od ratnih neprilika i vremenskih nepogoda. Vidjeli smo, da je jednom i samom Bijankoviću požar sve uništio. Zbog svega toga on je bio prisiljen tražiti pomoć od Sv. Stolice, Traženje pak pomoći Bijanković nije smatrao prosjačenjem, nego svojim pravom, On je dobro znao, u kakvim uvjetima sam živi, a u kakvima žive ostali dalmatinski biskupi. Bio je svjestan svoga napornog rada, ali i nerada nekih biskupa, koji čak za sve vrijeme svoga biskupovanja ne bi pohodili Svoje vjernike, ali su, uza sve to, imali mnogo obilnije prihode od njega. Zbog takva stanja u Crkvi Bijanković je pisao: »Koliki najamnici u kući mog oca obiluju, a ja ovdje umirem od gladi. « Ili pak: »Dok jedan gladuje, drugi je pijan. « Iz načina njegova života, upotrebe dobara i svrhe traženja pomoći, vidi se, da on nije tražio novac za sebe, da bi on mogao dobro živjeti, nego zato, da bi mogao uspješnije obavljati svoju službu, unapređivati pastoralno djelovanje, pomagati potrebnima i spasavati vjeru naroda, koji se nalazio pod turskom vlašću.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s