KARITATIVNO-SOCIJALNI RAD

Bijanković je bio ne samo duhovni pastir, koji se brinuo za duhovne potrebe svojih vjernika, nego je bio i socijalni radnik, koji je uočavao društvene i materijalne potrebe naroda. Pravu sliku o stanju naroda svoje biskupije najbolje je dobivao prigodom svojih dugih i čestih pastirskih vizitacija. Bijanković je vodio i knjigu statistike, da bi imao što prezentniji pregled biskupije. Sam je imao veoma skromna novčana sredstva. Godišnji prihodi Biskupske menze prosječno su iznosili 300 — 400 dukata. Zato je često tražio pomoć od Sv. Stolice, kako ćemo to naprijed opširnije promotriti, da bi barem donekle ublažio bijedu svoga naroda.

Već je g. 1702. , pošto je obašao manji dio svoje biskupije ustanovio, da je makarska biskupija jedan zavod siromaha. U tom dijelu našao je 200 siromaha i 400 udovica, koji od njega očekuju pomoć. God. 1703. , pošto je pohodio veći dio biskupije, Bijanković izvješćuje tajnika Propagande Fabronija, da u biskupiji ima 600 siromaha i siročadi, koji žive u skrajnoj bijedi, a on im nije u stanju pomoći. Mnogi mladići u mostarskoj okolici postaju muslimani, jer ne mogu godišnje plaćati 3 ili 4 cekina poreza. On bi mnoge kršćane oslobodio od turske tiranije, kada bi imao veća novčana sredstva. Zato Bijanković g. 1704. traži od Propagande godišnje 200 škuda, kako bi pomogao brojnim siromasima. Molbi mu nije bilo udovoljeno. Za potrebe svoje i svoga naroda Bijanković je želio zainteresirati i mletačku vladu preko ambasadora Morosinija u Rimu, ali ni u tome nije uspio.

Kada je g. 1715. došlo do velikog zbjega naroda na oslobođeno područje makarske biskupije, Bijanković se našao u velikoj neprilici. Mnogi su bili u skrajnoj bijedi. Više od 80 ljudi obratilo se biskupu za pomoć. Narod se hranio travom. Mnogi su od gladi umrli. Bijanković, sav potresen, obavijestio je Propagandu o stradanju naroda. Piše, da ni s 3000 dukata ne bi mogao udovoljiti najosnovnijim potrebama siromaha. Molio je papu, da pošalje jedan brod žita.

Sveta Stolica zbog velikih izvanrednih troškova nije bila u stanju udovoljiti njegovoj molbi. Nešto poslije Bijanković je tražio pomoć i od mletačke vlade, ali je ni od nje nije uspio dobiti. Godina 1724. bila je veoma neplodna. U narodu je zavladala glad. Da bi ublažio bijedu, Bijanković je zakupio određenu količinu žita i razdijelio ga narodu. Budući da nije imao dovoljno novca za isplatu, kod prodavača je založio svoju srebreninu i dva kaleža, na opće udivljenje naroda.

Prigodom svojih pastirskih pohoda Bijanković je zapažao mnoga zla, koja su u narodu postojala, te je upotrebljavao razna sredstva, da ih iskorijeni. Mnoge zavađene je izmirio, a od siledžija tražio da povrate ono, što su nasilno oteli siromasima.

Uklanjao je razna praznovjerja i čarolije, koja su postojala, osobito kod pokapanja mrtvih i među bračnim drugovima. Tako su mnogi probadali svoje pokojnike prigodom pokapanja i muževi bi po više godina živjeli odvojeno od svojih žena. U svojim vizitacijama Bijanković je otkrivao i mnoge nevaljane brakove, koji su bili nasilno sklopljeni u prisutnosti turskog kadije pred kojega bi djevojke bile silom dovedene. Zbog takve prakse biskup se prijetio Božjom kaznom ne samo zlim kršćanima, nego i Turcima, moleći ih, da ubuduće ne čine takve nepravde.

Biskup je Bijanković sa svom odlučnošću ustajao osobito protiv otmica i onih, koji bi u njima sudjelovali. Godine 1712. vitez Vule Nonković sa 16 svojih ljudi oteo je djevojku, kojom se htio oženiti. Djevojku je doveo u svoju kuću i držao je zatvorenu 12 dana. Kad je Bijanković doznao za taj skandal i žalost njezinih roditelja, poduzeo je sve kod čitlučkog providura, da djevojka bude oslobođena i vraćena svojim roditeljima. Biskup je u tome uspio i svi su time bili edificirani. Tada se Bijanković na blagdan sv. Stjepana u Čitluku pred mnoštvom svijeta javno zaprijetio svima onima, koji ubuduće budu tako činili, da će ih ekskomunicirati. A Vulu Nonkovića i sve one, koji su mu u otmici pomagali, biskup je tom prilikom udaljio iz crkve sv. Ante. Poznato je, da je Bijanković i u svojih vjernika želio što više razviti socijalni osjećaj i karitativno djelovanje, kako bi jedni drugima priskakali u pomoć u različitim potrebama. On je u svojoj biskupiji osnovao tri bratovštine, koje su imale svrhu ne samo promicanje različitih pobožnosti, nego i naglašeni socijalni momenat i karitativno djelovanje.