KULTURNO-PROSVJETNI RAD I RODOLJUBLJE

Otvaranje škole u Makarskoj

Poznato je, da je Bijankovićev prethodnik na biskupskoj stolici u Makarskoj fra Marijan Lišnjić g. 1666. otvorio školu u Makarskoj, koja je bila veoma kratka vijeka, jer je, po svoj prilici, već g. 1673. prestala s radom.

Svakako, prigodom svoje prve vizitacije, koju je Bijanković obavio g. 1687. kao apostolski vikar makarske biskupije, ni u Makarskoj, kao ni u cijeloj biskupiji, nije našao nijedne škole. Čim je Bijanković kao biskup došao u Makarsku, odmah je želio otvoriti školu za mladež. I već je g. 1700. škola započela s radom. Budući da nije bilo školske zgrade, školu je otvorio u svojoj vlastitoj kući. U jednom dijelu kuće biskup je stanovao, u drugom je imao svoju biskupsku kapelicu, a treći dio kuće Bijanković je ustupio za školu. Prvi učitelj bio je don Lovre Mrkušić. Mletačka vlada davala mu je plaću, koja je godišnje iznosila 50 dukata.

Budući da su u Slivnu u Neretvi naglo umrla dva župnika, Bijanković je zbog toga bio prisiljen don Lovru Mrkušića, učitelja u Makarskoj, premjestiti na drugu službu, a za učitelja u Makarsku doveo je don Petra Orlandija, svećenika Kongregacije sv. Filipa Nerija, koji je učiteljsku službu u Makarskoj preuzeo g. 1703. To je bila gramatikalna škola, koju su pohađali nadareniji učenici. Godine 1714. u njoj je bilo 30 učenika, a učitelj je tada bio don Antun Kačić, koji je poslije postao trogirski biskup, pa splitski nadbiskup. Godine 1714. on je odlukom Propagande, a na molbu zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića, bio premješten za učitelja u Zadar. Poslije don Antuna Kačića učiteljsku službu preuzeo je don Juraj Kačić, koji je završio škole u Loretu, gdje je i doktorirao.

Pokušaj otvaranja škole u Mostaru

Na vigiliju sv. Bartula apostola g. 1723. Bijanković je na poziv Mehmed-age Vucijakovića, turskog zapovjednika Mostara, došao u Mostar. Tu se Bijanković zadržao osam dana. Tom prigodom zapovjednik je Vucijaković otkrio Bijankoviću svoju namisao, naime, da bi bilo dobro, da u Mostar dođe jedan učeni katolički svećenik, koji bi dječacima držao školu talijanskog jezika. Bijankovića je ta ideja oduševila, jer je u njoj vidio propagiranje katoličke vjere. On je 10. studenoga 1723. o tome obavijestio Propagandu. Predložio je, da će on osigurati prikladnog učitelja, a da mu Propaganda osigura plaću od 20 škuda godišnje. Bijanković piše, da je njemu nemoguće uzdržavati učitelja zbog oskudnih sredstava Biskupske menze. U svom izvještaju Bijanković još napominje, da Turci u Mostaru imaju 12 vjerskih škola.

Propaganda je prije donošenja konačne odluke željela čuti mišljenje zadarskog nadbiskupa Zmajevića o toj stvari. Dne 4. ožujka 1724. nadbiskup je Zmajević dostavio svoje mišljenje Propagandi o spomenutoj stvari. Zmajević hvali biskupa Bijankovića, kojega cijene i časte i sami Turci, ali on sam ne vidi veliku korist od takva pothvata. Nadbiskup piše, da su u tom kraju franjevci, koji ne dopuštaju djelovanje drugim svećenicima, pa ne bi dopustili, da učitelj škole u Mostaru bude neki drugi svećenik nego samo franjevac. Nadbiskup Zmajević se boji, da bi zbog toga mogli nastati kakvi skandali. Ako bi pak Propaganda prihvatila Bijankovićev prijedlog, on smatra, da plaća za učitelja ne bi smjela biti manja od 20 škuda godišnje.

Poslije takva odgovora nadbiskupa Zmajevića Propaganda je dne 13. lipnja 1724. odredila, da ne prihvati Bijankovićev prijedlog, nego mu je savjetovala, da se pobrine, kako bi neki između franjevaca privatno poučavao nadarenije đake u Mostaru. Koliko nam je poznato, od svega toga nije bilo ništa.

Književni rad

Već smo spomenuli, da je Bijanković za potrebe svojih svećenika i vjernika sam napisao vjeronaučnu knjižicu »Nauk krstjanski kratak složen«. Knjižica je sadržavala glavne istine katoličke vjere, čin vjere, ufanja, ljubavi i neke najpotrebnije molitve. Prvo izdanje ove knjižice Bijanković je izdao u Veneciji g. 1708. Za vrijeme svoga života izdao je i drugo izdanje, također u Veneciji g. 1724. Do sada nismo uspjeli pronaći nijedan primjerak spomenute knjižice.

Bijanković je sastavio i više pokorničkih prigodnih molitava, koje su se u Makarskoj molile u različitim prigodama. Tako je sastavio molitvu za Prosne dane, koja se molila preko mise, i to poslije Svet. Ta molitva po svom sadržaju i načinu moljenja odgovara današnjoj molitvi vjernika. Molila se tako, da bi jedan pjevač pjevajući predvodio zazive, a narod bi nakon svakog zaziva pjevajući odgovarao: »Gospodine, pomiluj nas. « Molitva ima 20 zaziva, a nosi naslov »Prosenja od Boga u potrebi«. Donosimo je u cijelosti.

Bozze daj mir, zdravlje i jedinstvo; u svetoj Czarkvi kattolicanskoj.
Sjedini Gospodine Kraglje i Poglavicze karschianske; protiva neprijateljem nasim.
Nekkase odvrahti od nas Gospodine sarzba tvoja;
da ne poghine Boze nas bastina tvoja.
Osloboddi naas Gospodine od zla svakoga; miismo vazda tvoi bili, harvise za naas.
Kojise harvaju za naas Gospodine dajim dobichie; Boze da ne rekku
Pogani a ghdije Bogh gniih?
Daj mir i zdravglie Gospodine Puku tvomu; Naarod poganski Boze obrati.
Viru svetu tvoju Boze uzmnozi; pogledaj Gospodine i pomilluj vas Pukkarstianski.
Prostinam Gospodine sve grihe nasse; prostinam Gospodine sve grihe nasse.
Bozze osloboddi grad ovvi i sva mista karstianska; od bicca tresgne.
Sagrisilismo tebbi Gospodine; primi pokoru nassu.
Smillujse na naas Gospodine millosardjem tvojim; vapaj Puka tvoga Bozze uslisi.
Odaleci Gospodine kuggu, glaad i mac; od mistah karstianski.
Da prijdu k tebbi Bozze mollitve nasse; pogledaj Gospodine varhu gradova i seelah nassi.
Straxa Angelska brez pristanka nekka cuva megliase nasse; jakoschiu
ruke tvoje obrani naas Gospodine.
Bozze koj su priminuli u svetoj virri tvojoj; dajim pokoj vicgni i svitla pribivalischia.
Bozze daj i uzdarzi plodd (daxgia) zemlji tvojoj; daj i uzdarzi obilati
plodd (dobroga daxgia) Bozze bastini tvojoj.
Cessara nassega i vas puk karstianski; od svakoga zla uccuvaj Gospodine.
Ponnizi i prosvitli Gospodine protivnike nasse; nekka poznadu tebbe samoga Bogga i Gospodina.
Da Virra kattolicanska; vesselise vazda Gospodine.
Buddi millosardje tvoje varhu naas Gospodine; kakosmo uffali u te.
Amen.

I za procesiju na Uzašašće, koju je Bijanković uveo u Makarskoj i preko koje se davao blagoslov gradu i biskupiji, sam je napisao posebne molitve. Procesija se zaustavljala na tri mjesta u gradu: kod franjevačkog samostana, na obali i na gradskom trgu. Na svakom stajalištu molila se odgovarajuća molitva. Tako se na prvom stajalištu molilo za grad i njegove stanovnike s posebnim naglaskom za muževe i žene, djecu, mladiće, djevojke i udovice. Na drugom stajalištu molilo se za biskupa, gradski kler i gradsku upravu, a na trećem stajalištu za sav kler i narod biskupije. Na završetku procesije u zaključnoj molitvi, koja se molila u crkvi, još jednom se molilo za sam grad, da u njemu budu zdravlje, čistoća, pobjeda, krepost, poniznost, mir, dobrota, blagost, punina zakona i zahvalnost. Te molitve molio je sam biskup, a napisane su na latinskom jeziku. Bijanković je preveo s latinskoga na hrvatski jezik odluke dijecezanske sinode, koju je nadbiskup Cosmi održao u Splitu od 9. do 11. ožujka 1688. pod naslovom »Naredbe od zbora darxave splitske«. Knjiga je tiskana u Veneciji g. 1699. Jedan primjerak nalazi se u Naučnoj biblioteci u Splitu (R — 34), a drugi u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu. Knjiga je veličine 18 x 12 cm, a ima 166 stranica. Odmah iza naslovne stranice nalazi se upozorenje, da je knjiga prevedena na hrvatski jezik s ciljem, da se svi svećenici dobro upoznaju s odlukama sinode, kako bi ih što bolje u praksi ostvarili. Na trećoj stranici nalazi se kratki Bijankovićev predgovor pod naslovom »Štioce moj pridragi«. Tu Bijanković kaže, da se služio jezikom, kojim se govori u splitskoj nadbiskupiji, a za uzor su mu poslužile knjige Petra Radovčića Splićanina, rapskoga biskupa, i Tomka Mrnavića, biskupa bosanskoga. On je po njima dobro naučio lijepo govorenje slovinskoga jezika, pa će njegovu knjigu razumjeti svaki Hrvat u Dalmaciji. Svoj kratki predgovor, upućen čitatelju, Bijanković završava riječima: »Bog ti da Suako dobro, i damissi zdrauo. «

Bijanković je imao stanoviti udio i u ostalim kulturno-prosvjetnim događajima u Dalmaciji. Tako je on bio od pomoći splitskom nadbiskupu Cosmiju prigodom otvaranja sjemeništa u Splitu g. 1700. Isto tako on je svojim upornim zalaganjem dobio isusovačke misionare, koji su uz svoju misionarsku službu istodobno bili i kulturno-prosvjetni radnici. Među njima posebno se ističe Filip Riceputi, koji je bio začetnik velikog povijesnog djela Illyricum Sacrum.

Rodoljublje

Bijankovićev otac bio je Hrvat, a majka Mlečanka. Nikola se uvijek priznavao Hrvatom i uvijek je nastojao, prema svojim mogućnostima, učiniti što više dobra svome narodu. Njegova ljubav prema hrvatskome narodu nije došla do izražaja samo u požrtvovnom pastoralnom djelovanju, nego i u veoma smionom kritiziranju dotadašnje prakse Sv. Stolice, koja je na hrvatske biskupske stolice u Dalmaciji postavljala biskupe Talijane, koji za vrijeme svoga biskupovanja ne bi naučili hrvatski jezik. Bijanković je dobro znao, koliku štetu našem narodu donosi takva praksa, pa je više puta u svojim izvještajima Sv. Stolici isticao potrebu biskupa Hrvata u našim krajevima.

Od dalmatinskih biskupa svojih suvremenika, a u jednom razdoblju i bosanskih, Bijanković je jedini redovito pohađao svoje vjernike pod turskom vlašću. On je tako mogao i najbolje upoznati potrebe našega naroda, kao i ulogu, koju bi revni domaći hrvatski biskupi mogli u narodu odigrati. Ali, u to je trebalo uvjeriti i Sv. Stolicu. Zato je on praktičnim dokazima ukazivao na besmislenost i neodrživost takve prakse Sv. Stolice prema hrvatskom narodu u Dalmaciji. Još kao apostolski vikar makarske skradinske biskupije Bijanković 20. ožujka 1693. piše papi, da je prijeko potrebno u tim biskupijama imenovati biskupe Hrvate, koji znaju hrvatski jezik.

Kada je pak g. 1707. smrću nadbiskupa Cosmija ostala ispražnjena splitska nadbiskupija, Bijanković je 20. svibnja iste godine uputio pismo papi, u kojem piše, da u Split za biskupa dođe revni biskup Hrvat, koji zna hrvatski jezik. To je potrebno, kaže Bijanković, radi dobra duša i radi općega dobra, jer u ovim krajevima, osim katoličkih vjernika, ima muslimana i pravoslavnih, koji govore hrvatski. Iste godine 24. lipnja Bijanković je pisao i prefektu Propagande, kardinalu Sacripanteu, moleći ga, da splitska nadbiskupija bude proviđena biskupom Hrvatom, koji će na hrvatskom jeziku propovijedati i ispovijedati. Biskupi Talijani, kaže on, ne pohađaju krajeve biskupije, koji su pod Turcima. Revni domaći biskup učinio bi mnogo dobra za spasenje duša našega naroda.

Bijanković nije tražio biskupe Hrvate samo za makarsku, skradinsku i splitsku biskupiju, nego ih je tražio radi općeg dobra svega hrvatskog naroda u Dalmaciji. Godine 1720. hvarski biskup Roveta molio je Bijankovića, da mjesto njega obavi pastirski pohod hvarske biskupije, jer je prošlo 20 godina da narod nije vidio svoga biskupa. Biskup Roveta nije se usuđivao obaviti pastirski pohod svoje biskupije zbog toga, što nije poznavao hrvatski jezik. Zbog toga Bijanković piše Propagandi, da je znanje hrvatskoga jezika prijeko potrebno biskupima u pokrajini Dalmaciji.

U mnogim svojim pastirskim pohodima biskup je Bijanković mnogo dobra učinio za spasenje duša svoga naroda, On je smatrao, da je to postigao i zbog toga, što je Hrvat, te narodu upravlja živu riječ na hrvatskom jeziku. Nakon svoga napornog i uspješnog pastirskog pohoda u turske krajeve g. 1706. on piše Propagandi, da ne bi ništa učinio na korist jadnih duša, kada bi bio Talijan bez znanja hrvatskog jezika. To treba reći, piše Bijanković za cijelu pokrajinu Dalmaciju. Mnogi Hrvati žele se ispovjediti samo svome biskupu, a ne drugima. Ako pak njih biskup ne može razumjeti, onda čak umiru bez ispovijedi, kako se to već više puta dogodilo.

Dne 15. veljače 1721. , pošto je s Katoličkom crkvom izmirio dvije pravoslavne obitelji, Bijanković piše prefektu Propagande, da se velike stvari u ovim krajevima mogu učiniti, ako biskupi znadu hrvatski jezik. Biskupi Hrvati, koji ispovijedaju i propovijedaju na hrvatskom jeziku, u stanju su učiniti velike stvari i obratiti velike grešnike. Biskupi Talijani, tvrdi Bijanković, toga dara nemaju i zato pred narodom postaju smiješni, jer ne mogu razgovarati na njegovu jeziku. Narod ne razumije glasa svojih pastira, pa im se čudi, kada dođu u vizite, a ne mogu propovijedati i ispovijedati.