ODGOJ SVJETOVNOG KLERA

Svećenički pomladak

Već kao apostolski misionar Bijanković je mogao dobro uočiti duhovne potrebe vjernika i nedostatak svećenika, pa je od prvih dana svoga apostolskog djelovanja pokazivao posebnu brigu za svećenički pomladak. Budući da su mnogi mladići, koji su se željeli posvetiti svećeničkom staležu, potjecali iz siromašnih obitelji, Bijanković se trudio da od Propagande dobije potrebnei stipendije za školovanje onih mladića, koji bi se posvetili misionarskoj službi u našem narodu.

Briga za svećenički pomladak kod njega je još više porasla, kad je preuzeo upravu makarske biskupije. Pošto je obavio prvu vizitaciju makarske biskupije, kao apostolski vikar, Bijanković se 1. studenoga 1687. obratio tajniku Propagande moleći ga za smještaj dvojice đaka u Propagandinim zavodima, koji bi se školovali za makarsku biskupiju, jer je u njoj skrajna potreba svetih radnika. Takvu molbu Bijanković je uputio Propagandi i g. 1688. Ponovno ističe, kako je velika potreba dobrih i radinih svećenika u makarskoj biskupiji, pa ponovno traži dva mjesta u zavodima Propagande za dvojicu klerika makarske biskupije.

Kada je Bijanković pri svršetku g. 1699. došao za biskupa u makarsku biskupiju, u njezinu oslobođenom dijelu našao je samo dvije župe svjetovnog klera: Brela i Podgoru. U biskupiji je bio veoma mali broj svjetovnih svećenika. Da bi se takvo stanje što prije poboljšalo, Bijanković je odmah otvorio za klerike školu u Makarskoj, i to u svojoj kući. Kad bi završili školovanje, oni su postajali svećenici i službovali najprije kao pomoćnici župnicima i ako bi bila potreba, i zamjenjivali bi župnike. Najdarovitije između svojih klerika Bijanković je slao u Propagandine zavode: Loreto, Fermo i Rim. Neke od njih školovao je i o svom vlastitom trošku. U svojoj kući u Makarskoj Bijanković je redovito imao nekoliko klerika i za njihovo je uzdržavanje katkad znao tražiti pomoć od Propagande.

Bijanković je dobro znao, koliku važnost u onim prilikama ima sjemenište u našem kraju. Zato je on posebnu pomoć pružao splitskome nadbiskupu Cosmiju prigodom otvorenja sjemeništa u Splitu g. 1700. Neke svoje đake on je slao u splitsko sjemenište, a neke opet u dubrovačko, koje su vodili oci isusovci.

Kada je zgradio oratorij sv. Filipa Nerija u Brelima, Bijanković je dio svojih đaka školovao i u tom oratoriju. Sposobnije među njima opet bi slao u Propagandine zavode u Italiju. Da bi udovoljio potrebama makarske biskupije, koja na početku njegova biskupovanja nije imala dovoljno svjetovnih svećenika, Bijanković je znao i kojeg klerika Kongregacije sv. Filipa Nerija poslati u Propagandine zavode, da se školuje za makarsku biskupiju. Tako je g. 1703. poslao u Fermo Petra Devčića, kako smo to već spomenuli.

Kroz cijelo vrijeme svoga biskupovanja Nikola Bijanković se pokazao neumornim u pronalaženju novih svećeničkih kandidata. Osobito je prigodom svojih pastirskih pohoda zapažao dobre i nadarene dječake, koji su bili željni prihvatiti svećenički stalež, pa ih je sa sobom dovodio u Makarsku i brinuo se za njihovo uzdržavanje i školovanje.

U mnogim pismima, koja je Bijanković pisao Propagandi, gotovo se redovito nalazila i molba, da Kongregacija u svojim zavodima osigura mjesto za nekog njegova klerika. Takvo biskupovo nastojanje urodilo je plodom. Tijekom vremena makarska je biskupija dobila lijep broj visoko školovanih svećenika, koji su držali školu u Makarskoj i sjedištima drugih dalmatinskih biskupija. Tako g. 1714. zadarski nadbiskup Zmajević moli Propagandu, da makarski kanonik, propovjednik i misionar don Ante Kačić, koji je završio škole i doktorirao u Loretu, dođe za učitelja u Zadar. Prijedlog Zmajevićev Propaganda je prihvatila, iako se Bijanković s tim nije slagao.

Zadarski nadbiskup Zmajević 16. travnja 1725. veliča Bijankovića pred Propagandom zbog njegova uspjeha u odgoju svećenika u makarskoj biskupiji. Zmajević kaže, da se nijedna biskupija u Dalmaciji ne može pohvaliti tolikim brojem apostolskih gojenaca, kao što to može makarska biskupija.

Bijanković je katkad uzimao za svoje klerike i one mladiće, koji bi napustili franjevački red i željeli postati svjetovni svećenici. Franjevci su i zbog toga negodovali, a katkada su se znale događati i skandalozne scene. U kolovozu g. 1712. biskupu je došao Petar Mikelić sa svojim ocem i bratom, moleći Bijankovića, da ga primi u sjemenište. Mikelić je neko vrijeme bio franjevački đak. Bijanković ga je primio. Zbog toga franjevci su odmah negodovali, posebno fra Filip Rupčić i fra Stjepan Vrlić. Stjepan Vrlić bio je od Propagande i posebno opomenut zbog svoga javnog negodovanja protiv biskupa i svjetovnih svećenika.

Godine 1728. napustilo je franjevački samostan u Makarskoj šest đaka, koji su bili rodom iz Župe i Kozice. Bojeći se, da ne bi postali svjetovni svećenici, 1. svibnja 1728. , na blagdan sv. apostola Filipa i Jakova, došao je u Župu i Kozicu makarski gvardijan fra Stjepan Pekić i javno preko mise proklinjao pred narodom one mladiće, koji bi pošli u neki drugi red osim franjevačkoga. Proklinjao je i njihove roditelje, koji bi to dopustili. Takav postupak fra Stjepana Pekića potvrdili su pred crkvenim sudom u Makarskoj svjedoci: Martin Turić, Mate Pavlinović, serdar Marko Roglić, Marko Kovačević i Juraj Roglić.

Duhovni život svećenika

Bijanković se posebno brinuo za duhovni život svojih svećenika. Još kao apostolski misionar uočio je, da mnogi svećenici ne mole oficij, ne zbog toga, što to ne bi htjeli, nego zbog nedostatka brevijara na hrvatskom jeziku, a latinski nisu znali. Zato 5. travnja 1686. Bijanković piše Propagandi, da je od najveće potrebe tiskanje brevijara na hrvatskom jeziku, kako za splitsku, tako i za makarsku biskupiju. I poslije toga on je više puta istu potrebu ponovio Propagandi ističući, ne samo potrebu brevijara na hrvatskome jeziku, nego i svih bogoslužnih knjiga radi duhovnog dobra vjernika, svećenika i redovnika u cijeloj Dalmaciji. Zato on uporno traži od Propagande brevijare, misale, rituale, evanđelistare i kršćanski nauk na hrvatskome jeziku, kako bi svećenici glagoljaši razumjeli ono, što čitaju sami ili pred narodom. Radi što dubljeg duhovnog života svećenika Bijanković je za njih tražio od Propagande i duhovne knjige na hrvatskom jeziku: Život Isusov, Živote svetaca, Preporuku duše, Utjehu umirućih i ostale duhovne knjige, koje će dobro doći revnim svećenicima, da što predanije podnose svoje apostolske napore.

Bijanković je veoma cijenio žrtve onih svojih svećenika, koji su sa svojim narodom stalno živjeli i prednjačili mu svojim kreposnim životom. Tako 1708. i 1713. pred Propagandom hvali četvoricu svećenika, koji su živjeli u Zagvozdu. On je pred Propagandom veličao i krepostan život don Andrije Šimunovića, koji je uz opasnost života župnikovao u Smrdanu, Slivnu, Kleku i Rabi, gdje su u 12 godina tri župnika umrla od malarije. Od svojih svećenika, posebno onih, koji su vršili misionarsku službu, Bijanković je tražio ne samo da budu revni, nego da daju i dobar primjer svojim životom. Bijanković je više puta izrazio Propagandi i svoje nezadovoljstvo zbog ponašanja njezinih pitomaca, koji više ne obdržavaju prijašnji duh i koji se sve više povode za svjetskim duhom. Tako g. 1707 piše Propagandi: “Mutatus est color optimus” (Isplavila je boja najljepša).

Godine 1720. Bijanković se posebno žali Propagandi zbog nekih svećenika, njezinih pitomaca, koji produžuju školovanje ili, kada završe svoje školovanje, ostaju u Italiji mjesto da dođu u svoje biskupije i u njima preuzmu potrebne službe. On posebno kori don Nikolu Tomasea, svećenika hvarske biskupije, koji već četiri godine drži školu u Veneciji u kući gospodina Ranierija. Bilo bi bolje, piše Bijanković, da dođe u svoju biskupiju, da se posveti propovijedanju i misionarskom radu. To isto vrijedi, piše on, za sve pitomce Propagande. Zbog takva nezdravog stanja Bijanković preporuča Propagandi, da sve svećenike, svoje pitomce, opomene jednim okružnim pismom na vršenje obveza, koje su kao pitomci Propagande preuzeli svojom zakletvom. Kongregacija je prihvatila Bijankovićev prijedlog, te je okružnim pismom upozorila sve svoje pitomce na ispunjavanje preuzetih obveza.

Ekonomsko stanje svećenika

Prema pravu patronata Venecija se imala brinuti ne samo za uzdržavanje biskupa, nego i svih onih svećenika, koji su svojom službom bili vezani uz katedralu. To su bili: arhidakon, šest kanonika, četiri svećenika nadarbenika i četiri klerika. Njima je Venecija odredila godišnju plaću. Arhiđakonu 200 mletačkih dukata godišnje, kanonicima 100, svećenicima nadarbenicima 50, a klericima 25.676. Međutim, Venecija je novčanu plaću zamijenila odgovarajućom količinom zemlje. Zemlje su se nalazile na području Zadvarja, Vrgorca i Neretve. Obrađivali su ih seljaci, a od plodova nadarbenicima davali desetinu.

Budući da su se spomenute zemlje nalazile u blizini granice, seljaci nisu u njih ulagali mnogo truda. Nisu to bili ni naročito plodni tereni. Zbog svega toga Bijanković se g. 1716. žali Koncilskoj kongregaciji zbog materijalnog stanja makarskog klera. On piše, da makarski kler od svojih zemalja godišnje jedva dobije 400 dukata, a to je nedovoljno za uzdržavanje. Zato on moli spomenutu Kongregaciju, da se zauzme kod mletačke vlade, kako bi se makarskom kleru dodijelili plodniji tereni u blizini mora. I godine 1720. biskup se žalio koncilskoj kongregaciji zbog teškog ekonomskog stanja makarskog klera, koji je te godine imao prihoda svega 300 dalmatinskih dukata.

Nije nam poznato, da su Bijankovićeve intervencije kod Koncilske kongregacije za makarski kler urodile nekim plodom. One pak svećenike, koji su boravili na župama, uzdržavali su vjernici svojim dobrovoljnim prilozima, koji se od davnine nazivaju redovinom. Na nekim župama svjetovnog klera, osim župnika i pomoćnika, bilo je i nekoliko klerika. Godine 1707. u Zagvozdu se nalaze četiri svećenika, a g. 1714. četiri svećenika i dva klerika. U Podgori g. 1703. borave četiri svećenika i četiri klerika.  U onim prilikama svećenici nisu materijalno obilovali, pa je katkad i sam Bijanković znao narodu preporučiti uzdržavanje svećenika, svojih župnika, ili pak moliti Propagandu za novčanu pomoć pojedinom župniku.