SMRT I ŠTOVANJE

Još za vrijeme Bijankovićeva života, a pogotovo poslije njegove smrti proširio se glas o njegovoj svetosti, te se razvilo štovanje, koje traje sve do danas. Zbog toga smatramo potrebnim promotriti, kakva je bila Bijankovićeva smrt i da li njegovo štovanje poslije smrti ima realnu podlogu u njegovu životu. Zato ćemo kronološkim redoslijedom donijeti sve ono, što smo pronašli da su njegovi suvremenici o njemu rekli, da tako vidimo, kako su ga oni doživljavali i kakvim su ga oni smatrali.

SMRT

O posljednjim časovima Bijankovićeva života imamo tri izvještaja: Cetinčićev, Gojakov i Knjigu mrtvih. Prikazat ćemo sva ta tri izvještaja, da vidimo, u čemu se oni slažu, a u čemu razilaze.

Cetinčić piše, da je 27. srpnja 1730. Bijanković obolio od teške upale zglobova. Odmah se pronijela vijest o njegovoj bolesti. Dne 31. srpnja 1730. posjetio je Bijankovića Stjepan Blašković, prepozit Kongregacije sv. Filipa Nerija u Splitu. S njim su došla još dva svećenika filipina iz oratorija u Brelima. Oni su ostali uz Bijankovića sve do njegove smrti, dvoreći ga u njegovoj bolesti.

Dne 2. kolovoza Bijanković se ispovjedio i pričestio, pošto je od svih zatražio oproštenje. Dne 4. kolovoza Bijankovića su posjetili kaptol i ostali kler, te makarski providur Ivan Balbi s ostalim predstavnicima mjesta. Istoga dana posjetili su ga i franjevci, kojima je Bijanković blagonaklono podijelio svoj blagoslov. Za sve vrijeme njegove bolesti narod se za njega u crkvama molio. Istoga dana, pripovijeda Cetinčić, Bijanković je imao čudesno viđenje sv. Filipa Nerija. Još je bio pri potpunoj svijesti, ali nije mogao govoriti, nego se služio raznim znakovima. Osjećao je teške bolove, kada bi ga u krevetu pomakli.

Posljednjega dana života davao je znakove samo očima. Videći, da mu je došao svršetak života, zaželio je primiti pričest i bolesničko pomazanje. Pošto je bio okrijepljen svetim sakramentima i primio papinski blagoslov, umro je u četvrtak, 10. kolovoza 1730. , na blagdan sv. Lovre, u tri sata poslije podne. Bijankovićevo tijelo bilo je balzamirano. Srce mu je bilo izvađeno i posebno pohranjeno. Tijelo mu je bilo izloženo do subote. Narod je dolazio iz okolice i udaljenih mjesta, da još jednom vidi svoga biskupa.

Svi su željeli dotaknuti se njegova tijela i ponijeti nešto za uspomenu. U subotu 12. kolovoza, poslije mise zadušnice, pokopano je njegovo tijelo u grob, koji se nalazio u crkvi sv. Marka. Srce je bilo u posebnoj kutiji položeno uz tijelo. Na grob je bio postavljen natpis s godinom rođenja, biskupske posvete i smrti. Stjepan Blašković dao je, prema želji pokojnog Bijankovića, s izvanjske strane mrtvačkog sanduka staviti epitaf: Nicolaus Biancovich Cinis Pulvis et Nihil.

Tako nam posljednje dane života Nikole Bijankovića opisuje Ivan Cetinčić, koji je te događaje mogao doznati od Stjepana Blaškovića, svojega prepozita i Bijankovićeva nasljednika na biskupskoj stolici u Makarskoj, ili pak od druge dvojice svećenika Kongregacije sv. Filipa Nerija iz Brela, koji su također bili očevici tih događaja.

Fra Nikola Gojak u svojoj »Kronici« donosi izvještaj o Bijankovićevoj smrti. Gojak, iako je suvremenik tih događaja, ne opisuje potanko razvoj Bijankovićeve bolesti i sve ono, što se zbivalo posljednjih dana njegova života. Gojak piše, da je Bijanković posljednju godinu svoga života bio slaba zdravlja. Malo prije smrti posjetili su ga franjevci i s njima se nije htio pomiriti. Umro je 10. kolovoza oko dva sata poslije podne bez ispovijedi i pričesti, primivši samo bolesničko pomazanje. Dne 12. kolovoza pokopan je u crkvi sv. Marka u Makarskoj. Imao je 88 godina.

Treći dokumenat, koji bilježi smrt Nikole Bijankovića, jest »Knjiga mrtvih«. U njoj stoji, da je Bijanković umro 10. kolovoza 1730. Don Ivan Kačić, kanonik i župnik, na času smrti preporučio mu je dušu i podijelio sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Imao je 86 godina.

Na temelju gornjih izvještaja vidimo, da samo Cetinčić prati razvoj bolesti i događaje posljednjih dana Bijankovićeva života. Sva tri izvještaja slažu se u tome, da je Bijanković posljednjeg dana života primio bolesničko pomazanje. Knjiga mrtvih i Cetinčić tvrde, da je Bijanković na času smrti primio svetu ispovijed, što Gojak niječe. Ni Gojak, ni Knjiga mrtvih ne niječu Cetinčićevu tvrdnju, naime, da je Bijanković 2. kolovoza primio ispovijed i pričest. Cetinčić tvrdi, da je Bijanković franjevcima, koji su ga pred smrt posjetili, blagonaklono podijelio svoj blagoslov. Gojak piše suprotno, On kaže, da se Bijanković s franjevcima nije htio pomiriti. Budući da ne raspolažemo drugim dokumentima, koji bi nam pomogli pri razjašnjenju ovoga pitanja, ono i nadalje ostaje otvoreno. Gojak netočno piše, da je Bijanković živio 88 godina.

ŠTOVANJEZa vrijeme života

Već u dokumentima iz Bijankovićeva školovanja u Loretu vidimo, da je on od svojih poglavara bio veoma cijenjen, te da je ostavio primjer uzornog pitomca. Iako je u prvom susretu sa zavodskim rektorom Bijanković ostavio ponešto nepovoljan dojam, ipak smo vidjeli da je takav dojam poslije boljeg upoznavanja pitomca bio posve izmijenjen.

Poslije šestgodišnjeg boravka u Loretu i uspješno završenog školovanja rektor loretskog zavoda hvali Bijankovićevu veliku marljivost i izvrsno ponašanje, koje je uvijek bilo na izgled u zavodu. Vidjeli smo, da i zavodska knjiga, koja sadrži glavne podatke o pitomcima, ističe Bijankovićevo vrlo edifikantno i egzemplarno vladanje.

Postoje brojne izjave suvremenika o Bijankoviću za vrijeme njegova svećeničkog i biskupskog djelovanja.

Poljički knez Ivan Vicichevich, u pismu od 1. travnja 1675. hvali misionarsko djelovanje Nikole Bijankovića u Poljicima i Radobolji, gdje je podnio velike patnje i prolio mnogo znoja za spasenje duša.

Poljički dekan Ivan Marasović u pismu Propagandi od 10. travnja 1675, hvali požrtvovni misionarski rad Bijankovića i njegova druga Borgofortea i naziva ih kreposnim i uzornim misionarima.

Marko Dumanić, splitski kanonik i generalni vikar nadbiskupa Bonifacija Albanija, 2. svibnja 1675. izdao je Bijankoviću pohvalno svjedočanstvo u kojem izjavljuje, da je Bijanković obdaren veoma dobrim i svetim ponašanjem. On je sa žarkom revnošću vršio župničku i misionarsku službu uz pogibelj svoga života. Dumanić na drugom mjestu za Bijankovića kaže da je imao dobru dušu, da nikomu nije bio dosadan, nikomu težak, nego, naprotiv, svima ugodan i drag. Nikada se nije uznosio, nego se ponizno vladao. Ništa nije propustio, niti propušta, od onoga, što je na veću slavu Božju i spasenje duša, ne tražeći sebe, nego Isusa Krista.

Splitski nadbiskup Bonifacije Albani u pismima od 26. siječnja i 29. travnja 1677. hvali misionarsko djelovanje Nikole Bijankovića, koje je donijelo mnogo koristi narodu, a nadbiskupu pružilo veliko zadovoljstvo.

Ninski biskup Ivan Borgoforte u pismu od 22. siječnja 1678. naziva Bijankovića slavnim misionarom Poljica. Dne 12. listopada 1680. Borgoforte je izdao Bijankoviću pohvalno svjedočanstvo, u kojem ističe njegove zasluge pri obraćanju luterana i kalvinista te požrtvovnost u dvorenju okuženih bolesnika, koje je proviđao svetim sakramentima uz pogibelj vlastitog života, Ističe njegovu veliku ljubav prema siromasima i svima potrebnima te darežljivost prema katekumenima, koje je u svojoj kući hranio na svoj trošak.

Splitski kapitularni vikar Ivan Cuppareo u pismu Propagandi od 23. travnja 1680. hvali Bijankovićevo djelovanje u gradu Splitu i misijama. Piše, da je njegov misionarski rad donio mnogo ploda. Zbog svoga neporočnog života Bijanković uživa opće štovanje u cijelom Splitu.

Makarski biskup fra Marijan Lišnjić 1. kolovoza 1680. izdao je Bijankoviću pohvalno svjedočanstvo, u kojem hvali njegovo sveto vladanje. Ističe njegovu savjesnost u crkvenim službama i uspjeh u svećeničkom djelovanju. Za vrijeme kuge u Splitu Bijanković je dijelio sakramente okuženima uz pogibelj vlastitog života. Obratio je mnoge grešnike i više heretika priveo u krilo Katoličke crkve. U svojoj kući držao je katekumene i hranio ih o svom trošku. Misionarsku službu u Poljicima i Radobolji obavljao je s najvećim uspjehom. A kao župnik u Kaštel-Sućurcu podnio je mnogo truda za spasenje duša.

Trogirski biskup Ivan Andreis u pismenom svjedočanstvu od 21. rujna 1680. ističe Bijankovićevo dobro vladanje. Životom i krepostima on je veoma prokušan.

Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi 7. veljače 1682. piše Propagandi, da je Bijanković čovjek najboljih osobina. I u pismu Propagandi od 4. rujna 1683. nadbiskup Cosmi hvali Bijankovića i njegova druga u misijama Ivana Antunovića. Cosmi ih naziva revnim, zaslužnim i dobrim svećenicima. Oni su biseri splitskoga klera i anđeli grada Splita i cijele biskupije.

Nadbiskup Cosmi u pismu tajniku Propagande Cybu od 20. svibnja 1686. naziva Bijankovića dušom uprave svoje nadbiskupije i čovjekom po želji svoga srca.

Trogirski biskup Ivan Cuppareo u pismu Propagandi od 6. srpnja 1686. piše, da je Bijanković obdaren razboritošću, inteligencijom i dobrotom. Svjetovni svećenici makarske biskupije u pismu Propagandi od 12. ožujka 1686. ističu Bijankovića kao čovjeka zaista dostojna za makarskog biskupa. On je svojim propovijedanjem i uzornim životom postigao bezbrojne duhovne plodove, posebno u makarskoj biskupiji, gdje je danju i noću sijao sjeme riječi Božje.

Nadbiskup Cosmi u pismu tajniku Propagande od 27. listopada 1680, piše, da Bijankovića poznaje u dušu. On je svećenik crkvenog duha, neporočna vladanja, žarke revnosti i neumoran u spasavanju duša. Opće mjenje u Splitu Bijankovića veliča.

Četvorica makarskih sudaca u pismu Propagandi od 3. srpnja 1687. pišu, da je Bijanković dobro poznat u cijeloj Dalmaciji zbog svojih vrlina i djelovanja, pa ga svi žele za svoga biskupa.

Osmorica uglednih Skradinjana u pismu Propagandi od 14. srpnja 1687, hvale duhovni uspjeh Bijankovićeve vizitacije Skradina i traže ga za svoga biskupa.

Generalni providur Dalmacije Jeronim Cornaro u pismu od 20. kolovoza 1688. hvali Bijankovićev rad, koji je obavljao kao vojni dušobrižnik. On je sudjelovao u borbama za oslobođenje Sinja, Herceg-Novoga, Knina i Norina. Svakoga dana vojnicima je misio i propovijedao, dijelio sakramente, dvorio bolesnike i ranjenike ne obazirući se na vlastite pogibelji, patnje i neugodnosti.

Šimun Kavanjin, arhiprezbiter splitskog metropolitanskog kaptola, izjavio je g. 1689. , da je Bijanković čovjek trijezan, razborit, ugledan, čist, gostoljubiv i umjeren.

Godine 1690. tajnik Propagande naziva Bijankovića zaslužnim misionarom.

Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi u pismenom svjedočanstvu od 6. studenoga 1692. piše, da je Nikola Bijanković ures splitske biskupije, dapače i cijele Dalmacije. Neporočnošću svoga života, ustrajnom moralnom nevinošću, ljubavlju prema Bogu i nastojanjem oko spasenja duša on je prvi između svih svećenika. Službu apostolskog službenika on je u potpunosti ispunio. Zato ga nadbiskup Cosmi u svemu spontano preporuča, ne zbog svoje naklonosti prema njemu, nego poradi njegovih zasluga za Crkvu.

Nadbiskup Cosmi u pismu Propagandi od 1. srpnja 1696. hvali Bijankovića kao apostola Morlaka. On je mlade dobi, piše Cosmi, podnosi napore i od svih je rado viđen. Posebno je obdaren izvanrednim darom za izmirenje pravoslavnih s Katoličkom crkvom. Zbog njegove ljubavi i miline pravoslavni dolaze slušati njegove propovijedi i svoju djecu šalju na vjersku pouku u naše crkve.

Pjesnik Jeronim Kavanjin o Bijankoviću pjeva:
Na Makarsku i u Ninu
još tri jesu ćajka
Bijanković srca lipa
blag sgraditelj su Filipa.

Mletački dužd Lazar Valier u dukali od 14. svibnja 1699. naziva Bijankovića čovjekom uzorna i kreposna života.

Kardinal Barbarigo u pismu od 8. studenoga 1702. divi se Bijankovićevu apostolskom djelovanju i hvali njegovu razboritost i apostolsku revnost.

Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi u pismu prefektu Propagande od 2. rujna 1706. piše, da Turci nisu priječili Bijankovića u njegovim vizitacijama, nego su ga dapače voljeli i ugađali mu te dolazili slušati njegove propovijedi.

Kardinal Coloredo u pismu od 13. kolovoza 1707. hvali Bijankovićevo djelovanje i posebno ističe njegovu veliku razboritost.

Tajnik Propagande na kongregaciji od 20. kolovoza 1707. izjavio je, da je Bijanković uvijek pohvalno vršio svoju službu i zato je više puta pohvaljivan od Propagande.

Generalni providur Dalmacije Giustin Riva u pismu od 8. rujna 1707. hvali Bijankovićevu revnost i apostolski duh. Njegovo djelovanje i uzorno ponašanje poznato je po svoj Dalmaciji. Neumoran je u služenju Bogu, propovijedanju i dijeljenju sakramenata.

Splitski nadbiskup Stjepan Cupilli u pismu Propagandi od 17. studenoga 1708. izvješćuje o odnosima između Bijankovića i franjevaca u makarskoj biskupiji i kaže, da je prevelika revnost biskupa Bijankovića jedan od uzroka sukoba s franjevcima. Cupilli smatra, da bi trebalo, da Bijanković s franjevcima postupa blaže.

Isusovac Filip Riceputi u svome pismu generalu od 10. travnja 1710. piše, da je Bijankovićeva ljubav više nego velika, ali je isto tako veliko i siromaštvo. Razboritost pak zbog staračke dobi nije tolika, kolika bi morala biti.

Nadbiskup Cupilli g. 1713. naziva Bijankovića čovjekom svih kreposti, a posebno ističe neporočnost njegova života.

Fra Filip Šurković, provincijal franjevaca Bosne Srebrene, u pismu generalu franjevačkog reda od 8. veljače 1721. za Bijankovića piše da javno s oltara proklinje one, koji mu ne daju milostinju. On je već iznemogao i podjetinjio. Vjeruje sve što mu se rekne. Uvijek je bio nastran i zbog svojih nastranosti možda će biti pozvan u Veneciju. On je čovjek pravdaš i za sve ono, što mu čine svećenici i svjetovnjaci, okrivljuje fratre. Želi protjerati sve fratre. Franjevački župnici vrše svoje dužnosti bolje od njega. Šurković ga naziva lažljivcem. Ne sudjeluje u procesijama u Makarskoj, jer je većinom u Splitu. Sili fratre da čine ono, što ne bi smio zapovjediti, a ni oni poslušati. Njegove optužbe protiv fratara više su đavolske nego ljudske.

U drugom pismu, koje je provincijal, Šurković uputio svome generalu, dne 16. veljače iste godine, t. j. sedmicu dana poslije spomenutog pisma, piše, da su sve Bijankovićeve optužbe protiv fratara lažne. Za Bijankovića kaže da je rođen na otoku Šolti i da potječe od niska i siromašna roda.

U Loretu ga je pomagao makarski biskup fra Petar Kačić, franjevac. Biskup fra Marijan Lišnjić uveo ga za misionara Morlaka. Uz svjedočanstva franjevačke provincije i naroda postao je makarski biskup. Kao makarski biskup odmah je počeo progoniti franjevce, iako su ga oni favorizirali. Protiv fratara slao je optužbe u Rim, Mletke i Beč. Nekoliko godina živio je u franjevačkom samostanu o trošku fratara. Iz Makarske i Makarskog primorja uklonio je neke ugledne oce. Neki su od njih i umrli od očaja ne znajući odakle su i zašto optuženi. Tako je Bijanković nastavio kroz deset i više godina, dok se nije otkrila njegova skrivena zloća, naime, optužujući redovnike nepravednim optužbama njihovim poglavarima, i to pod ispovjednom tajnom. Čim je postao biskup, po župama je postavio svoje prokuratore, a uklonio samostanske, i zaprijetio im se ekskomunikacijom, da ne kupe milostinju za fratre nego za njega, i to pod imenom siromaštva, gradnje katedrale i biskupske kuće. Gotovo je sav njegov kler odgojen na trošak franjevaca. Odvraćao je djecu od samostana, kako u svojoj biskupiji tako i u Bosni. Uvijek je bio glavni neprijatelj svih prosjačkih redova, a osobito franjevaca. Grdi provincijale, komesare, gvardijane, magistre, ispovjednike i župnike.

Prigodom ispita klerika govori im, da uzmu odijelo i pravilo sv. Petra, jer da su redovnici ništa. Budući da nije mogao ukloniti gvardijana Boroevića, oklevetao ga je i poslije njegove smrti mnogima je govorio, da je umro kao pas. Poslije smrti oca Boroevića hoće da u svako selo stavi po jednog popa, a kad se tome odupro fra Nikola Gojak, bivši makarski gvardijan, on sada nastoji, da fra Nikola bude protjeran iz države. Franjevcima je oduzeo ovlast ispovijedanja od pridržanih grijeha, iako od svih odrješuju svećenici. Sve je franjevce suspendirao od ispovijedanja, a u vrijeme oprosta dozvolio je, da u svakom samostanu bude jedan, dvojica ili najviše trojica ispovjednika. Bijanković sada ima 67 godina i više, i što je stariji, sve je plašljiviji. Više ne može hodati, slabo čuje i sa svima se pravda.

U Splitu i Podbrelju ustanovio je Kongregaciju sv. Filipa Nerija. Filipine bi htio staviti za župnike. Glavni je razlog, zbog kojega optužuje franjevce, piše provincijal, njegova starost i svaka nemoć. Šurković završava svoje pismo uz želju, da mu Bog oprosti i da mu prosvijetli pamet radi spasenja njegove duše i općeg dobra.

Don Nikola Urlić, svećenik makarske biskupije, u pismu Propagandi od 30. rujna 1721. biskupa Bijankovića naziva veoma dostojnim prelatom. Dne 15. prosinca 1721. Propaganda savjetuje Bijankoviću, da blaže postupa s franjevcima.

Zadarski nadbiskup Vicko Zmajević u svom izvještaju Propagandi 4. ožujka 1724. naziva Bijankovića svetim prelatom i pravim apostolom svoje biskupije. Iz njegova ponašanja odiše apostolska revnost i sveta jednostavnost. Cijene ga i poštuju i sami Turci.

Don Mijo Antulović, makarski kanonik, pismom od 10. prosinca 1724, žali se Propagandi na biskupa Bijankovića. On piše, da Bijanković zapostavlja svoje svećenike pitomce Propagande, jer mjesto njih u pastirske pohode vodi klerike. Ono pak, što u svojim vizitacijama dobije od naroda, sve daje Kongregaciji sv. Filipa Nerija. Antulović smatra, da je to na štetu makarske katedrale.

Zbog gornjeg pisanja kanonika Antulovića Propaganda je zatražila informaciju od zadarskog nadbiskupa Zmajevića. Informaciju je nadbiskup poslao u Rim dne 16. travnja 1725. Zmajevićevo pismo donosimo u cijelosti u hrvatskom prijevodu.

Nadbiskup piše: »Nije revnost gospodina kanonika Antulovića, nego odveć slijepa strast, koja je učinila, da je upao u klevetanje svoga svetog prelata monsinjora Bijankovića, makarskog biskupa. On je ukras Božje crkve i uzor dobrog pastira, sama briga za posvećenje svoje biskupije. Ne samo kršćanska Dalmacija, nego i Bosna i turska Hercegovina dive se njegovu životu, veličaju njegovu ćudorednost i iskreno poštuju njegovo ime.

Sami ga Turci nazivaju čovjekom Božjim, jer ga vide nesebična i svega naklonjena djelima apostolske ljubavi u pomaganju bližnjemu. Dostojni su divljenja njegovi pastirski pohodi po biskupiji u starosti od 80 godina, uvijek obilni Božjim blagoslovima zbog velikog ploda, koji oni donose. Jednako se natječu i Turci i kršćani, tko će ga bolje počastiti i ugostiti, diveći se kako u njemu postaje dobrom svaka zamišljena korist. Istina je, da su mu prošle godine, kad se je vratio sa svoga teškog svetog putovanja, i sami turski zapovjednici, i oni, koji su mu se mogli bolje odužiti na siromašne darove, koje im je poklonio zaslužni prelat, poslali na dar različite životinje, ali je isto tako vjerojatno, da ih je on, koji je neprijatelj vlastite udobnosti, svojevoljno razdijelio siromasima i veoma siromašnoj Kongregaciji sv. Filipa, koju je sam ustanovio u Splitu i koja se uzdržava od svetog rada na slavu Božju i povećanje kršćanske pobožnosti. Ova sveta ustanova lijepo je djelo Božje providnosti, te bi se moralo zastidjeti ono pero, koje, mjesto da hvali, kleveće pobožno i Bogu ugodno njezino uzdrža vanje.

To pero čini također lažljivom poznatu biskupovu revnost prema njegovoj katedralnoj crkvi, i ja to mogu reći iz iskustva, jer sam se svojevoljno ponudio da budem njegov zastupnik kod presvijetlog gospodina generalnoga providura za njezinu gradnju i uređaje, jer na te troškove nije mogao biti obvezan biskup, koji je presiromašan, nego sama država, na koju spada dužnost dotiranja. Čini se, da je cilj kanonika ozloglasiti svoga svetog biskupa i akreditirati svoju nakanu, da se istjera iz Ilirskog kolegija u Loretu mladić Dumnjakušić, ali je ovaj međutim makarski dijecezanac, pa je on, iako mu otac sada stanuje u Splitu, posvećen za službu u svojoj crkvi matici.

Koliko god ima svećenika u makarskoj biskupiji, svi su oni, ne izuzimajući ni jednoga, sinovi odgojeni s velikom ljubavlju i mukom dobroga oca (Bijankovića), i nema crkve u Dalmaciji, koja se može pohvaliti tolikim apostolskim pitomcima, koliko ih može nabrojiti makarska crkva. Na ovo je morao misliti Antulović, pa se ne bi bio predao strasti, koja ga je zaslijepila, da ne vidi sveti sjaj, koji krasi dostojnoga biskupa, ili ga je možda tako zabliještio, da ne poznaje ni vlastitu tamu svojih svjetovnih briga, u kojima se nalazi na štetu svoje savjesti i zvanja«.

Marko Grioni, makarski providur, izdao je 1. lipnja pismeno svjedočanstvo, u kojem hvali biskupa Bijankovića, koji od siromašne Biskupske menze uzdržava klerike. On je neumoran u dijeljenju sakramenata i propovijedanju, ne samo u dijelu biskupije, koji je pod Venecijom, nego i u onom, koji je pod turskom vlašću. Marko Grioni posebno hvali Bijankovićevu vizitaciju krajeva pod Turcima g. 1723., koju je obavio na udivljenje i samih Turaka. Godine 1724. biskup Bijanković je nabavio žito, da ublaži glad naroda, pa je u tu svrhu založio i svoju srebreninu, a kada to nije bilo dovoljno, dao je prodavaču kao jamstvo dva kaleža. Tako se on brinuo za duše, piše Grioni.

Makarski franjevci u pismu Propagandi od 28. studenoga 1727. , u kojem iznose svoje prigovore protiv biskupa Bijankovića, pišu, da ih od svog dolaska u Makarsku nije prestao gnjaviti, iako su oni tako zaslužni za narod. Oni se čude njegovim postupcima, kao da je skrenuo s pameti. Iako je on dostojan prelat, čini se, da je u njega prevladala strast u proganjanju redovnika, koji su mu u svakoj prigodi poslušni, a on ih nikada ne priznaje svojim pomoćnicima u dijeljenju sakramenata i radnicima u vinogradu Gospodinovu. Biskup im je oduzeo makarsku župu, tjelovsku procesiju, kao i onu u tjelovskoj osmini, na veliku sablazan katoličkih vjernika. On govori protiv umrlih fratara, koji su branili pravo samostana protiv njegovih planova. Kaže, da su propali i da ih više nema. Te riječi kod svijeta mogu značiti i njihovu vječnu propast, kako to mjesto obrazlažu tumači Sv. pisma. U raznim prigodama dobri biskup ozloglašuje redovnike ni zašto drugo nego samo zato, što drže svoje župe. Mjesto da ih uzdrži u snazi svetih kanona, on ih kritizira što čuvaju one milosti, koje im je dala mletačka vlada. Za jednoga redovnika, koji se u nevremenu utopio s dvojicom svjetovnjaka, Bijanković je govorio, da se to dogodilo zbog toga, što se je taj redovnik s njim pravdao radi župa Makra i Kotišine, a dvojica svjetovnjaka zato, što su bili prijatelji samostana i njihovi zastupnici u parnicama. Zbog takvih uvredljivih izraza, pišu franjevci, mi smo postali ruglo svijetu, ne samo u Makarskoj, nego i u drugim gradovima i okolnim selima, tako da mnogi kažu: »Ako te prokune biskup, umrijet ćeš kao i toliki vaši fratri, koje je on prokleo. « Jadan ti je fratar, koji ovdje umre, zaključuju oni. Zato franjevci mole Propagandu za prikladan i djelotvoran lijek, da bi ih biskup Bijanković pustio u miru uživati povlastice, koje im je dala sv. Crkva, i da se ne sablažnjuju katolički vjernici zbog takvih postupaka. Pišu, da svi oni biskupu obećavaju svako poštovanje i čast prema svojoj dužnosti, kako su to činili i dosad.

Makarski franjevci sa svojim gvardijanom fra Stjepanom Pekićem na čelu uputili su pismo Propagandi i 2. siječnja 1728. U tome pismu franjevci najprije mole Propagandu, da svojim autoritetom opomene biskupa Bijankovića, da više ne uznemiruje siromašne redovnike, svoje suradnike u vinogradu Gospodinovu i u propovijedanju riječi Božje. Tuže se, da im je dobri prelat zabranio zvoniti na ponoći na matutin i misu, koja se u badnjoj noći pjeva poslije himna Tebe Boga hvalimo. Kao razlog, pišu oni, biskup je naveo mogućnost griješenja između osoba različitog spola, koje idu na misu u samostansku crkvu, koja je tako blizu grada, da vjernici svake noći čuju moljenje psalama, a navlastito pjevanje u njihovu koru.

Ovaj dobri pastir i budni čuvar svojih ovaca ne boji se za one vjernike različitog spola, koji iste noći idu u njegovu crkvu, ili pak koji zajedno idu po nekoliko milja daleko u selima do crkve, nego se boji samo za one, koji dolaze u samostansku crkvu, udaljenu od grada koliko bi se mogao kamenom baciti. Nadalje pišu, da je Bijanković progonio franjevce otkad je postao biskup i da su oni trpjeli koliko su mogli, ali više ne mogu. Kažu, da Bijanković ne pušta na miru ni njihove mrtve. On govori i piše: »Perierunt et non sunt« — propali su i nema ih više. Kažu, da su dosad gotovo uvijek šutjeli, pa su i otezali sa svojim poniznim molbama nadajući se, da će jednom biskup morati prestati potaknut vlastitom savješću ili pak ublažen posluhom i uslugama, koje mu oni pružaju sa svom točnošću. Pišu, da im on sve više dosađuje i da se njihove nevolje povećavaju, a oni liju suze na potoke, jer su Red i samostan, koji su toliko zaslužni za Boga, Crkvu i dužda, tako pred svijetom osramoćeni. Na kraju mole Propagandu, da biskup promijeni ponašanje, ako ne će, da ostavimo samostan i da se raspršimo među pogane, lutajući po zemlji kao bjegunci i beskućnici, jer smo više presiti ovoga mučenja. Mi ne bježimo od pravednog poštovanja prema njemu. Bit ćemo uvijek njegovi poslušni sinovi kao i prije, pišu oni, i radije ćemo slušati njegove zapovijedi nego naših redovničkih poglavara.

S obzirom na gornje pismo, koje su franjevci 2. siječnja 1728. uputili Propagandi, potrebno je istaknuti jedan veoma važan podatak. Naime, to se pismo nalazi i u arhivu franjevačkog samostana u Makarskoj. Ne znamo, da li je pismo u Makarskoj poslužilo samo kao prvi sastavak, prema kojemu je učinjen vjeran prijepis i poslan Propagandi, ili je pak to pismo ostalo u Makarskoj zbog toga, što je jedna rečenica, koja je bila napisana, crnilom prekrižena, pa su, da ne šalju to pismo s prekriženom rečenicom Propagandi, prepisali novo, a to ostavili u Makarskoj.

Kada je g. 1881. bio završen biskupski postupak za Bijankovićevu beatifikaciju, franjevci su, želeći spriječiti njegovu beatifikaciju, dostavili u Rim svoje prigovore protiv beatifikacije i prijepise nekih dokumenata, koje su imali u svome samostanskom arhivu. Tako su u cijelosti prepisali i ovo pismo, koje je još g. 1728. bilo poslano Propagandi, kako smo to gore iznijeli. Važno je to, da su oni u ovom prijepisu dodali i onu rečenicu, koja je u makarskom pismu prekrižena, a u Propagandinu posve izostavljena, Franjevci na dnu stranice svoga prijepisa pišu, da se prekriženi tekst slabo vidi, ali da se ipak može pročitati, i tu rečenicu donose zbog dužne vjernosti. Tekst prekrižene rečenice glasi: »Nama se čini, da se ozloglašivanje mrtvih i uznemirivanje njihovih kostiju posve protivi njegovoj (Bijankovićevoj) posvuda razvikanoj svetosti«.

Taj podatak veoma je važan, jer sami franjevci tom izjavom od 2. siječnja 1728. potvrđuju, da je biskup Bijanković još za života bio posvuda hvaljen kao svetac. Valjda su i sami franjevci, napisavši gore navedenu rečenicu, vidjeli, da ona svjedoči u prilog Bijankoviću, pa su je u jednom pismu prekrižili, a u drugom svu izostavili. Fra Nikola Gojak, kojega je Propaganda g. 1721. na Bijankovićev prijedlog uklonila iz makarske biskupije, što smo već rekli, u svojoj »Kronici« za Bijankovića kaže da je od samog dolaska u Makarsku imao pozitivnu mržnju protiv fratara, kako zbog župa tako zbog procesija i ostalih obreda i da se na smrti nije htio s fratrima pomiriti.

Makarski providur Nikola Barbaro u svom pismenom svjedočanstvu od 30. svibnja 1729. piše, da je biskup Bijanković za svoje vjernike, koji su se nalazili pod turskom vlašću, više puta bio u očitoj opasnosti vlastitog života i da je živio više nego uzorno jednostavno. On je o svom trošku uzdržavao siromašne mladiće, koji bi s vremenom postajali i svećenici.

Anton Balbi, makarski providur, poslao je po svojoj službenoj dužnosti duždu u Mletke izvještaj. o stanju u Makarskoj i napetom odnosu između Bijankovića i franjevaca. Izvještaj je napisan 15. srpnja 1730. , samo 25 dana prije Bijankovićeve smrti. To je svjedočanstvo osobito važno zbog toga, što je napisano od jedne službene osobe, koja ne pripada nijednoj od stranaka, koje su u sporu. Zbog toga izvještaj donosimo u cijelosti u hrvatskom prijevodu.

»Pravilo nastalo s Vašom veličinom i osnovni temelj prevedre Republike bilo je uvijek promicanje božanskog kulta, da bi se pokazali zahvalni onome Bogu, koji Vam je svojim rukama skovao žezlo ukrašeno tolikim dragim kamenovima, koliko ima provincija koje se pokoravaju Vašoj vlasti. Zato i ja, da bih služio toj prirođenoj revnosti prema Bogu i prema vjeri, smatram dužnošću moga predstavništva podastrijeti vladarskom promatranju Vaše Prevedrosti vijesti o nekim neredima, koje sam zapazio za vrijeme ove moje uprave, koji oduzimaju Svevišnjemu potrebno štovanje i ohlađuju vjernike u štovanju prave vjere s ne malom štetom za njihove duše.

Ovi neredi izviru iz starog neslaganja između monsinjora Bijankovića, biskupa ovoga grada, i časnih otaca Bosanske male braće opservanata, koji su sada navijestili otvoreni rat dičnom prelatu neprijateljstvom, koje sablažnjuje i nanosi veliku štetu ovoj katedralnoj crkvi, koja je pod kraljevskim patronatom Vaše Prevedrosti. Prije nego je Vaša Prevedrost podigla ovu katedralu i kraljevskom darežljivošću doznačila biskupiji i kaptolu odgovarajuće prihode, časni bosanski oci, koji imaju samostan u ovom gradu, bili su dušobrižnici te su imali svu vlast nad savjestima ovih podanika. Kad je Vašom vrhovnom vlašću župsko pravo preneseno na Vašu katedralnu crkvu sv. Marka, časni su oci bili isključeni iz svake župske službe u ovom gradu. Kako pak fratri nisu mogli zaboraviti, da više nisu župnici, htjeli su zadržati dvije crkve u prigradskim selima Makru i Kotišini, koje su uvijek bile sjedinjene s ovom župom i smatrane kao njezini produžeci. Monsinjor biskup zato, što nije mogao trpjeti štetu, koja bi nastala dizmembracijom župe za njegovu, dapače za Vašu katedralu, utekao se je Vašoj Prevedrosti, koja je priznajući pravednom prelatovu žalbu, dekretom Senata izjavila, da su dvije crkve u Makru i Kotišini dijelovi makarske župe i da ih moraju posluživati svećenici iz ovoga klera, koje odredi biskup. Činilo se, da će konačno monsinjor biskup biti zaštićen od daljnjih napadaja časnih bosanskih otaca; međutim, oni pod prošlim generalom Petrom Vendraminom podigoše zahtjev i obnoviše parnicu. I premda se u Dalmaciji ne može zametnuti parnica, koja je već riješena pozitivnim dekretom Vaše Prevedrosti, bilo je ipak dozvoljeno fratrima da iznesu svoje razloge.

Budući da je utvrđeno, da ne postoje, bilo je odbačeno njihovo traženje i protivnom presudom potvrđeno, da dva prigradska sela Makar i Kotišina pripadaju župskoj crkvi sv. Marka. Kada su fratri vidjeli, da sami po sebi ne mogu održati oduzetu im jurisdikciju nad tim selima, nisu se usudili obnoviti parnicu kroz jednu godinu, nego pobuniše seljake, da zatvore crkve pred svećenicima, koje je poslao biskup, da ponovno preuzmu presuđene im crkve. Koliku je sablazan i štetu za duše prouzrokovalo to odbijanje svećenika, koje je poslao biskup, poznato je u cijeloj ovoj provinciji. Šest mjeseci crkve su bile zatvorene, Svemogućemu uskraćene žrtve, seljacima mise i Božja riječ, i na blagdane, uskraćeni svi sakramenti, pa i oni prijeko potrebni za spasenje, jer seljaci, koje su oni pobunili, nisu htjeli svećenike, a fratri se nisu usudili metnuti ruke u tuđu žetvu. Da se je sve ovo dogodilo poticajem fratara, nema nikakve sumnje, jer se vidjelo, da je onaj narod s više brodica prevezen u Split uz pratnju, vodstvo i upravljanje samih fratara, da dignu bučnu galamu na najvišem mjestu; i da bi što više pred narodom omrazili ove, po svemu uzorne svećenike, okružnim pismima sijali su po cijeloj provinciji, da monsinjor biskup i svećenici imaju za cilj da ih podvrgnu desetini protiv privilegija, koje narod ima i kojih se revno drži. Zbog toga je bilo nastalo u ovom narodu veliko otuđivanje od klera i nestalo svako poštovanje prema svetom biskupu, ali je poslije narod, uvjeren o ispravnom postupanju biskupa i klera, preko svojih vođa izjavio svoju pokornost.

Njihovo postupanje čini mi se još nepristojnije i gramzivije stoga, što imaju u svojoj vlasti gotovo sve župe prostrane biskupije, koje služe s tako malo brige, da se nisam mogao svladati, kada sam za vrijeme moga posjeta vidio pogrđenu službu Božju i duše podanika oštećene manjkavim obrađivanjem evanđeoskog vinograda. Propovijedi i pouke nebeska su rosa, koju želi ovaj primitivni narod, ali ta rosa rijetko pada na zemlju, koju obrađuju bosanski fratri. Ni u jednoj župi, koju oni vode, nisam vidio, da se čuva Presvetoga, bi ga častili zdravi, ili za okrepu i popudbinu bolesnima, kao išto je običaj u cijelom kršćanskom svijetu, gdje Crkva uživa mir i spokojnost.

Oni stanuju najviše izvan župa u svojim samostanima, pa bili ovi udaljeni i po šest milja. To je uzrokom, da je narod prikraćen u misama ne samo u radne dane, nego katkada i na blagdane. Dapače, živi u opasnosti, da umru, ako dođe do nasilnih nesreća, bez ispovijedi i drugih sakramenata prije nego župnik dođe iz samostana. Doista, rezidiraju u tri ili četiri župe, ali te su tako prostrane, da bi potrebe onih duša jedva mogli zadovoljiti dva ili tri redovnika, gdje oni čine, da je dovoljan samo jedan, kojemu nije moguće u zgodan čas podanicima podijeliti prijeko potrebne sakramente, pa ih je nekoliko umrlo bez sakramenata, čak i bez ispovijedi. Monsinjor biskup kao ljubazni otac i brižni liječnik više je puta stavio ruke na njihove rane, da bi ih izliječio, a sada ih je pod prijetnjom svetih kanona uspio obvezati ne samo na rezidenciju, nego i na to, da provide župama toliko redovnika, koliko ih je potrebno, prema prostranosti dušobrižničkih postaja, tako da ne bi ni s jedne strane podaniku nedostajala potrebna duhovna kultura.

Međutim, fratri s rečenim sebi podložnim narodom, koji ih vrlo cijeni, snuju opasne smetnje njegovim savjetima. Dapače, niječu biskupu dužnu podložnost u najbitnijim stvarima župa. Uskraćuju biskupu pregledanje župskih knjiga, da ne bi njegovoj ocjeni izložili svoje manjkavosti. Prisustvuju tajnim ženidbama protiv njegovih zabrana, dopuštaju svečane ženidbe u vremena, koja su od Crkve zabranjena, a da bijedni biskup zbog toga ne može kazniti prekršitelje, jer, kada se utvrdi, da su oni krivci, oni se povuku u samostan, gdje ostaje nekažnjen bilo koji prekršaj, jer se na samostan ne proteže biskupova jurisdikcija. Na području makarske jurisdikcije opstoje tri velika samostava opskrbljena s vrlo mnogo nekretnina s tako obilnim prihodima, koji su ih ne samo pretvorili u neprosjake, nego ih stvorili i najbogatijima u ovim krajevima.

Osim toga, ove bogate rijeke povećavaju potoci vanjskih župa. Ovo su provincije, iz kojih njihov erar prima danke; dok svaka župa mora davati određeni doprinos samostanima, treba da uzdržava i župnika fratra i samostan; dapače, fratri župnici odnose i milostinje, koje se skupljaju u župskim crkvama, u samostane, pa oni tu milostinju upotrebljavaju za svoju korist. Stoga, gdje živi samo jedan fratar, mogla bi se uzdržavati dva ili više svećenika uz vrlo veliku korist za duše, koje zbog manjkavog broja redovnika trpe velike štete. Iznad svega postalo je nepodnošljivo njihovo drsko ponašanje s ovim nikada dosta pohvaljenim biskupom monsinjorom Bijankovićem, čije su zrake svetosti prodrle sve do sljepoće Turaka, koji ga poštuju te smatraju velikom srećom primiti njegov blagoslov. Otkada ga je Vaša Prevedrost izabrala na ovu biskupsku stolicu, stalno je nišanom fratarskih progona.

Optužen više puta ogavnim klevetama u Rimu i Veneciji, uvijek je činio, da trijumfiraju njegova nevinost i čistoća njegove revnosti, ali nikada nije mogao zaustaviti njihovu drskost, koja postaje, što vide, da on biva sve stariji i nemoćniji, razuzdanija u preziranju i svakovrsnoj neposlušnosti. Siromašni biskup došao bi osobno do vlade da zatraži naknadu za tolika zla, koja mu skračuju život; ali, njegova dob, skoro devedesetgodišnjaka, zabranjuje mu poduzeti tako dugo putovanje. Usprkos svemu tome on ne gubi odvažnost; naprotiv, kao svjetlo postavljeno na svijećnjak u kući Božjoj, daje veći plamen revnosti prije nego umre. Ja zbog toga, potaknut iskrenom sućuti, misleći, da činim Bogu dragu, a ovoj crkvi Vaše Prevedrosti korisnu službu, iznio sam svoj ponizni izvještaj, da biste Vi svojim autoritetom postavili valjanu branu tolikim nepodopštinama, kvje sada samo svjetlo Vaše Providnosti može rastjerati«

Stjepan Blašković, Bijankovićev nasljednik na biskupskoj stolici, 16. rujna 1733. daje Propagandi izjavu, u kojoj Bijankovića naziva svetim prethodnikom i čovjekom sveta i najuzornijeg života.

ŠTOVANJEPoslije smrti

Već smo vidjeli, da je Bijanković zbog svoga kreposnog života i požrtvovnog rada bio, još za svoga života, od mnogih veoma poštovan i smatran svetim čovjekom, i to ne samo od svojih vjernika, nego i od uglednih crkvenih prelata, svećenika, predstavnika vlasti, pa i samih Turaka.

Poslije Bijankovićeve smrti sve se više širio glas o njegovoj svetosti, pa je njegov nasljednik na biskupskoj stolici Stjepan Blašković započeo redoviti biskupski postupak za njegovu beatifikaciju. God. 1756. biskup je Blašković završio gradnju makarske katedrale, te je iste godine prigodom obljetnice Bijankovićeve smrti, uz veliko sudjelovanje naroda, prenio njegovo tijelo iz groba, koji se nalazio u pokrajnoj kapeli novosagrađene katedrale, i položio ga u novi grob, koji se nalazi u sredini svetišta današnje zborne crkve.

Na grobnu ploču biskup je Blašković dao uklesati slijedeći natpis:
HIC IACET VIR DEI NILVS BIANCOVICH EPUS MACAREN.
QUI INCIDI IVSSIT PULVIS. CINIS. ET. NIHIL. OBYT 10 AVGV. 1730.

Te je godine 1756. Ivan Cetinčić, svećenik Kongregacije sv. Filipa Nerija iz Splita, napisao prvi životopis Nikole Bijankovića, na talijanskom jeziku. Životopis je do danas ostao u rukopisu. Stjepan Blašković, makarski biskup, koji je poslije Bijankovićeve smrti započeo redoviti biskupski postupak za njegovu beatifikaciju, uspio je do g. 1766. postupak privesti kraju, kako nam to potvrđuje u svom izvještaju Sv. Stolici g. 1782. biskup Fabijan Blašković.

Međutim, sva dokumentacija toga postupka propala je u požaru, koji je u noći 21. rujna 1766. uništio biskupsku kuću u Makarskoj. Tijekom vremena Bijankovićevo se štovanje nije smanjivalo, nego je u narodu sve više raslo. Biskup Fabijan Blašković u spomenutom izvještaju iz g. 1782. piše, da je biskup Bijanković zbog odlična i sveta života općim glasom, također i od Turaka i barbara, za života prozvan Božjim čovjekom. Štuje se privatnim kultom vjernika uz svakidašnje veliko sudjelovanje domaćeg i stranog naroda. Preko njega Bog čini čudesa. Potaknut Nikolinom svetošću, glasom čudesa i neprestanim skupljanjem naroda na njegovu grobu, biskup je Blašković smatrao, da mora svojom redovitom biskupskom vlašću ispitati Bijankovićeve kreposti i glas o čudesima.

Međutim, dogodilo se, da su 21. rujna 1766. biskupska kancelarija, biskupov stan i sve stvari izgorjeli u iznenadnom požaru, pa je tako propao i proces, koji je bio doveden do kraja. Ali, pravo štovanje vjernika nije se ni poslije 50 godina nimalo umanjilo; dapače se povećalo. Susjedno pučanstvo više je puta pokušalo uzeti ostatke njegova tijela kao relikviju. I da bi se sigurnije sačuvali njegovi ostaci u grobu, crkvena je vlast učvrstila grobnu ploču željezom i na četiri je mjesta zalila rastaljenim olovom.

God. 1798. Josip Pavlović Lučić izdao je u Veneciji prvi tiskani životopis Nikole Bijankovića, na hrvatskom jeziku. Životopis je poslije dvije godine bio preveden i na talijanski. Dne 15. veljače 1802. makarski biskup Fabijan Blašković zatražio je odobrenje od vlade u Beču za obnavljanje biskupskog postupka Bijankovićeve beatifikacije. On piše, da je još malo živih svjedoka, koje bi trebalo ispitati prije nego umru, da tako sve ne padne u zaborav. Kad je dobio odobrenje od bečke vlade, biskup je Blašković g. 1803. započeo novi postupak Bijankovićeve beatifikacije, ali ga nije uspio privesti kraju zbog nedostatka novčanih sredstava. Djelo Fabijana Blaškovića nastavio je Alojzije Pini, biskup splitsko-makarski, g. 1846. Ali, ni ovaj pokušaj biskupa Pinija nije uspio, opet zbog nedostatka novčanih sredstava. Završiti redoviti biskupski postupak Bijankovićeve beatifikacije pošlo je za rukom tek Marku Kalođeri, biskupu splitsko-makarskom, g. 1881.

Svi dokumenti ovog postupka dostavljeni su Kongregaciji obreda u Rimu, dne 9. prosinca 1881. Razvojem događaja oko Bijankovićeve beatifikacije nisu bili zadovoljni franjevci. Oni su u g. 1881. i 1882. dostavili Sv. Stolici svoje prigovore protiv Bijankovića, kao i vođenja samog procesa. Tri franjevačka prigovora odnose se na samog Bijankovića. To su: Bijankovićevo častohleplje, pohlepa za zemaljskim dobrima i njegov slabi odnos prema franjevcima. Četvrti prigovor odnosi se na način vođenja biskupskog postupka Bijankovićeve beatifikacije, u kojem su franjevci bili mimoiđeni. Na tim prigovorima postupak je zapeo i od tada se više nije ozbiljnije pokretao, a Bijankoviću je pripao naslov sluga Božji.

Pošto smo, na temelju pronađenih dokumenata, dali pregled Bijankovićeva štovanja poslije njegove smrti, smatramo potrebnim izložiti i ono, što o toj stvari piše Mikulić, jer se njegovo izlaganje ne slaže s našim. Mikulić kaže, da se mnogo godina poslije Bijankovićeve smrti ništa nije govorilo o njegovoj svetosti, niti je u narodu postojao ikakav znak njegova čašćenja ili štovanja. Prvi je Ivan Cetinčić g. 1756. nešto rekao o njegovoj svetosti i čudesima, koja su se po njegovu zagovoru dogodila, i toliko toga Bijankoviću pripisao, što je bez povijesnog temelja.

Ali, budući da je Cetinčićevo djelo ostalo neizdano, nije urodilo nikakvim plodom. To se dogodilo i poslije, kada je Lučić Pavlović, makarski kanonik, g. 1798. tiskao Bijankovićev životopis. U makarskoj biskupiji, osim malo u gradu Makarskoj i okolnim selima, vjernici općenito nisu ništa znali o biskupu Bijankoviću. U makarskoj katedrali svjetovni kler tek je g. 1840. počeo širiti neko konfuzno i neodređeno mišljenje o njegovoj svetosti. I fra Karlo Jurišić prihvaća Mikulićevo izlaganje, pa piše, da se na temelju nekritički pisane literature stvorio u 19. st. glas o svetosti Nikole Bijankovića.

Vidjeli smo, što o Bijankovićevoj svetosti, štovanju i čudesima govori biskup Fabijan Blašković u svojem izvještaju Sv. Stolici god. 1782. Također smo vidjeli, da je bilo više pokušaja, da se provede biskupski postupak za Bijankovićevu beatifikaciju, koji su zbog požara i novčanih teškoća ostajali nezavršeni. Dokumenti, koje smo gore naveli, a koji su Mikuliću bili nepoznati, odbacuju kao neosnovanu Mikulićevu i Jurišićevu tvrdnju, da je Bijankovićevo štovanje nastalo tek u 19. stoljeću. Ono je nastalo još za vrijeme Bijankovićeva života, a posebno se razvilo odmah poslije njegove smrti i tragove mu nalazimo i u našim danima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s