SLUŽBE I DJELOVANJE PRIJE MAKARSKE

ŽUPNIK U KAŠTEL-SUĆURCU

Kada se Nikola Bijanković kao zaređeni svećenik iz Loreta vratio u Split, splitski ga je nadbiskup Bonifacije Albani (1668. — 1678.) imenovao župnikom u Kaštel-Sućurcu. Mislim, da o toj tvrdnji ne može biti nikakve dvojbe, jer nam je ne potvrđuju samo Cetinčić i Farlati, nego i novootkriveni suvremeni dokumenti.

Tako u dokumentu od 4. studenoga 1671. godine pronađenom u arhivu splitske nadbiskupije u Splitu stoji, da je Bijanković župnik u Kaštel –Sućurcu. I jedno Bijankovićevo pismo tajniku Propagande, koje je napisano 10. prosinca g. 1671. , svjedoči, da se on nalazi kao župnik u Kaštel-Sućurcu. To nam svojim svjedočanstvom od 1. kolovoza g. 1680. potvrđuje i makarski biskup fra Marijan Lišnjić, koji piše, da je Bijanković u Kaštel-Sućurcu vršio župničku službu.

O Bijankovićevu boravku u Kaštel-Sućurcu Mikulić ima drugačije mišljenje. On drži, da je splitski nadbiskup u Kaštel-Sućurcu imao svoje posjede i da je Bijanković bio imenovan upraviteljem nadbiskupskih dobara, pa je uz tu službu vodio brigu i za duše onih seljaka, koji su bili zakupnici posjeda. I Jurišić tvrdi, da je Bijanković u Kaštel-Sućurcu bio »upravitelj nadbiskupskih dobara, te kao župnik i profesor u Splitu. Tvrdnja, da je Bijanković u Kaštel-Sućurcu bio upravitelj nadbiskupskih dobara u do sada poznatim izvorima nema nikakva oslonca. Vidjeli smo, da izvori govore samo o njegovu župnikovanju. Da je pak Bijanković bio župnik u Splitu, to svi dokumenti niječu. Kao župnik Kaštel-Sućurca, Bijanković se istakao savjesnim i požrtvovnim radom te neporočnim životom. Izvori svjedoče, da je mnoge na pravi put priveo i mnogo znoja prolio za spasenje duša. Revno je propovijedao, dijelio sakramente i držao kršćanski nauk.

Do sada se općenito držalo, da je Bijanković iz Kaštel-Sućurca bio premješten u Split g. 1671. Taj datum moramo ispraviti, jer je Bijanković čitavu godinu 1671. bio u Sućurcu. To zaključujemo na temelju pisma, koje je Bijanković pisao tajniku Propagande 10. prosinca 1671. godine. U tome pismu, koje je napisano pri samom svršetku spomenute godine, ne spominje se nikakav premještaj, nego se navodi djelovanje, koje on kao župnik u tom mjestu razvija. Teško je vjerovati, da bi ga nadbiskup premjestio sa župe pred sam Božić. Ako je pak tih dana i trebalo doći do premještaja, Bijanković bi 10. prosinca, kada je pisao spomenuto pismo, o tome sigurno nešto znao i o toj promjeni sigurno bi izvijestio Propagandu, kao njezin pitomac. Do premještaja iz Kaštel-Sućurca došlo je slijedeće godine.

KANONIK U SPLITU

Godine 1672. Bijanković je bio premješten iz Kaštel-Sućurca u Split i iste godine 4. studenoga od kaptola jednoglasno bio izabran za kanonika na mjesto umrloga Jeronima Vesanovića.

Bijanković je u kaptolu obnašao službu kanonika pokorničara. Kao kanonik pokorničar imao je dva skromna nadarja, crkvica sv. Petra i sv. Leonarda, s godišnjim prihodom od 12 dalmatinskih dukata. Za vrijeme obnašanja kanoničke službe Bijanković se jednom bio svojevoljno odrekao kanonikata. Autori se opet ne slažu, kada je do odreknuća došlo. Cetinčić piše, da se Bijanković odrekao kanonikata potkraj g. 1687. , da bi se potpuno posvetio svojoj već osnovanoj Kongregaciji sv. Filipa Nerija. Mikulić pak drži, da je do spomenutog odreknuća moralo doći još prije g. 1680.

Na temelju mnogih pisama samoga Bijankovića te splitskoga nadbiskupa Albanija, generalnog i kapitularnog vikara Cupparea, koja se nalaze u Propagandinu arhivu u Rimu, u kojima se Bijanković potpisuje kao kanonik ili pak splitski prelati spominju njegovu kanoničku službu, možemo pratiti njegov kanonikat bez prekida od 1672. do 1687. godine. Tek tu nastaje prekid, koji traje do g. 1689. Osim toga pronašli smo u arhivu splitskog kaptola i splitske nadbiskupije u Splitu sigurne podatke, koji otklanjaju svaku sumnju oko toga itanja. Bijanković se odrekao kanonikata g. 1687.

Na njegovo mjesto bio je izabran don Krsto Skulanović. Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi, koji je kaptol veoma cijenio i nazvao ga »senatom splitske crkve i krunom svoje glave«, želio je, da se Bijanković ponovno vrati u kaptol. I na prijedlog arhiprezbitera Šimuna Kavanjina kaptol je Bijankovića ponovno izabrao za kanonika g. 1689. , i to na mjesto pokojnog Mate Dumanića. I ovog puta Bijanković je bio imenovan za kanonika pokorničara, kako to svjedoči nadbiskup Cosmi. Zato moramo odbaciti Cetinčićevu tvrdnju, da je ovog puta Bijanković bio imenovan za kanonika teologa, Isto tako ne možemo se složiti ni s Mikulićem, koji drži, da je Bijanković u splitskom kaptolu istodobno obnosio službu kanonika pokorničara i teologa, i to već prije g. 1680.

U to vrijeme u splitskom kaptolu još uopće nije postojalo ni nadarje ni služba kanonika teologa. Služba kanonika teologa uvedena je u splitski kaptol tek g. 1723. Bijanković je bio kanonik splitskoga kaptola sve do g. 1699. , kada je bio posvećen za makarskog biskupa, a njegov kanonikat naslijedio je Mate Ivanišević. Za vrijeme kanonikata revno je dolazio na sjednice kaptola. Dok je Bijanković bio kanonik, bila mu je povjerena i služba učitelja klerika u Splitu i sinodalnog ispitivača. Kao učitelj klerika predavao je gramatiku i moralno bogoslovlje. Istodobno je bio i ispovjednik dvaju ženskih benediktinskih samostana u Splitu, Sv. Benedikta i Sv. Marije de Taurello, u kojima je ostavio primjer kreposna čovjeka.

APOSTOLSKI MISIONAR

Imenovanje i djelovanje Službu apostolskog misionara u splitskoj nadbiskupiji od 1666. do 1673. godine obavljao je don Petar Božan. Pošto mu je g. 1673. godine isteklo drugo trogodište, molio je Propagandu, da mu produži službu i za slijedeće trogodište. Tada je Propaganda zatražila mišljenje splitskoga nadbiskupa Bonifacija Albanija. Nadbiskup je izvijestio Propagandu, da Božan ne zaslužuje ponovno imenovanje zbog dosadašnjeg nesavjesnog vršenja misionarske službe. U istom pismu nadbiskup Albani je predložio Propagandi za nove misionare Nikolu Bijankovića iz Splita i Ivana Borgofortea iz Trogira. Još je nadbiskup molio kongregaciju, da nove misionare imenuje za sela Morlaka, u kojima se nalaze župnici, te posebno za pokrajinu Poljica, koju bi misionari pohađali dva puta godišnje, jer on kao nadbiskup tamo ne može dolaziti zbog Turaka. Propaganda je prihvatila prijedlog splitskoga nadbiskupa te je 8. svibnja 1673. imenovala za apostolske misionare za jedno trogodište Nikolu Bijankovića i Ivana Borgofortea.

Prva misionarska služba novoimenovanih misionara odnosila se na krajeve pod turskom vlašću, i to na Poljica, koja su imali pohoditi dva puta godišnje, i Radobolju. Pod njihovu misiju spadalo je još nekoliko sela, koja su se nalazila pod Turcima, a bila su izvan spomenutog područja. To su sela: Dugopolje, Cetina, Dicmo i Bisko.

Kada su primili imenovanje, Bijanković i Borgoforte napisali su Propagandi zajedničko pismo, u kojem su izrazili svoju veliku radost na ukazanom povjerenju, kao i spremnost svoju krv proliti, pa i život dati za raširenje svete vjere. Bijanković i Borgoforte pišu u pismu da se u svom misionarskom djelovanju ne će obazirati na sebe, nego samo na dobro duša. I sam nadbiskup Albani izrazio je svoje zadovoljstvo zbog njihova imenovanja, pa je 5. rujna 1673. pisao Propagandi, da će i ona biti utješena njihovim radom.

Prvi svoj misionarski pohod Bijanković i Borgoforte učinili su u rujnu i listopadu g. 1673. Tom prigodom posjetili su sedam poljičkih sela, u kojima su se zadržali trideset i šest dana. Pohodili su slijedeća sela: Podstranu, Jesenice, Duće, Ostrvicu, Zvečanje, Kostanje i Donje Polje. U svibnju g. 1674. ponovno su bili u Poljicima i u nekim drugim krajevima. Tako su bili u Strožancu, Rogoznici, Bisku i Radobolji. Ovog puta zadržali su se dvadeset i dva dana. U listopadu i studenome iste godine pohodili su četrnaest poljičkih sela i u njima se zadržali četrdeset i dva dana. Tom zgodom posjetili su sela: Kučac, Gata, Kostanje, Zvečanje, Ostrvicu, Dubravu, Sitno, Strinje, Dolac, Tugare, Slime, Zastinje, Prahlice i Ruse.

Fra Milan Mikulić drži, da su misionari Bijanković i Borgoforte kroz cijelo trogodište misionarskog djelovanja bili u Poljicima samo gore spomenuta tri puta, iz čega slijedi logični zaključak, da nisu ispunili dekret Propagande, koji im je naređivao, da Poljica svake godine pohode dva puta. Na temelju slijedećih podataka tu Mikulićevu tvrdnju moramo odbaciti.

Poslije dvogodišnjeg misionarskog djelovanja Bijankovića i Borgofortea poljički dekan Ivan Marasović u pismu od 10. travnja 1675. godine piše, da su spomenuti misionari do tada već pet puta bili u Poljicima i posjetili sva poljička sela. I poljički knez Ivan Vicichievich u pismu od 1. travnja 1675. godine piše, da su Bijanković i Borgoforte u protekle dvije godine svoje misionarske službe pet puta pohodili slijedeća sela pod turskom vlašću: Podstranu, Jesenice, Zeljević, Kruk, Duće, Tugare, Nahume, Trusce. Nahlice, Raknić, Zastinje, Srinjin, Sirotković, Višnjak, Sitno, Dubravu, Skočibuhe, Gata, Kučac, Čislu, Ostrvicu, Zvečanje, Kostanje, Podgrađe, Trnbuse, Gornje Polje, Donje Polje, Srijane, Putišić, Bisko, Rogoznicu i sedam sela Radobolje.

Kada je isteklo vrijeme trogodišnjeg imenovanja, Bijanković i Borgoforte izvijestili su Propagandu o svom proteklom misionarskom djelovanju i u pismu od 20. lipnja 1676. pišu Propagandi, da su više od šest puta bili u poljičkim selima, podnoseći velike napore, uz očitu opasnost svoga života. Iz toga se pisma vidi, da su pohodili slijedeća sela: Podstranu, Jesenice, Duće, Kasindolac, Tugare, Srednje, Sitno, Dubravu, Gata, Ostrvicu, Zvečanje, Kostanje, Zamosor, Donje Polje, Donji Dolac, Strovec, Rogoznicu, Trnbuse, Bisko i druga sela. Još su pohodili i sva sela Radobolje.

lako Propaganda naše misionare više puta u svojim pismima naziva apostolskim misionarima Poljica, a u svom se dopisivanju s Propagandom i oni sami tako nazivaju. To ne znači, da se njihovo djelovanje ograničilo samo na Poljica. Znamo, da su pohodili i još neke krajeve izvan Poljica, koji su bili pod Turcima. Tako su bili u sedam sela Radobolje, u Rogoznici i Bisku. Mikulić također prigovara misionarima, da nisu baš savjesno obavili svoju misionarsku dužnost, jer za vrijeme cijelog trogodišta uopće nisu bili u Vranjicu, koji je spadao u područje dodijeljene im misije. Već smo spomenuli, da se misionarsko djelovanje Bijankovića i Borgofortea odnosilo na područje pod turskom vlašću. A Vranjic se nalazio na oslobođenom teritoriju, koji je bio pod upravom Venecije, pa, prema tome, gornjoj primjedbi ne može biti mjesta.

Bijanković i Borgoforte kao apostolski misionari po selima su propovijedali, pohađali bolesnike, vodili pokorničke procesije, poučavali u kršćanskom nauku, osobito ispovijedali i pričešćivali te obraćali krivovjerce i raskolnike. premda je misionare imenovala Propaganda, oni su prema njezinoj odluci u svome djelovanju bili podređeni splitskome nadbiskupu, koji je izvješćivao Propagandu o njihovom radu.

Tako je nadbiskup Bonifacije Albani pismima od 26. siječnja i 29. lipnja 1677. godine izvijestio Propagandu o misionarskom radu naših misionara. U spomenutim pismima nadbiskup hvali njihovo djelovanje, koje je urodilo velikim plodom za narod, a njemu samome pružilo veliko zadovoljstvo.

O požrtvovnom misionarskom radu Bijankovića i Borgofortea svjedoči nam i poljički dekan don Ivan Marasović u pismu Propagandi od 10. travnja bili 1675. godine. Dekan Marasović piše, da su misionari zbog Turaka morali putovati preko brda i kroz šume uz veliku pogibelj života. Javno su propovijedali evanđelje, pa i u prisutnosti samih Turaka. Mnoge grešnike i raskolinje obratili su na put spasenja. Naziva ih kreposnim i uzornim apostolskim misionarima.

Osobito su se pokazali revnima u pričešćivanju vjernika za vrijeme jedne bolesti, od koje je znalo umirati i do sedamdeset ljudi dnevno.

I već spomenuti poljički knez Vicichievich izdao je lijepo svjedočaničilo stvo o njihovu misionarskom djelovanju. Dne 1. travnja 1675. piše, da su oni podnijeli mnoge patnje i prolili mnogo znoja za spasenje onih vjernika. Kad je isteklo prvo trogodište, Bijanković i Borgoforte molili su Propagandu, da ih potvrdi i za slijedeće trogodište, ali kongregacija to nije učinila. Već slijedeće godine, 1677. , Bijanković je ostao bez svoga druga iz misija Ivana Borgofortea, koji je te godine bio imenovan za ninskog biskupa.

U isto vrijeme pismeno se obratio Propagandi don Grgo Zoljević, koji je izjavio, da je spreman besplatno vršiti misionarsku službu u splitskoj nadbiskupiji, samo moli Propagandu, da mu pošalje kalež s patenom, misno ruho i potrebne knjige. Takvu ponudu Propaganda je prihvatila. Zoljević nije obavljao misionarsku službu ni dvije pune godine, jer je već g. 1679. umro. Tada je njegova rodbina prodala kalež s patenom i misno ruho dobiveno od Propagande i dobivenim novcem namirila troškove za njegovo uzdržavanje.

Kroz to pak vrijeme, dok je spomenuti Zoljević misionario po splitskoj nadbiskupiji, Bijanković je na molbu svoga druga i prijatelja Ivana Borgofortea, sada već ninskoga biskupa, održavao misije u ninskoj biskupiji, u kojoj je istodobno obnašao i službu generalnog vikara. Poslije smrti don Grge Zoljevića Bijanković se obratio Propagandi s molbom, da mu povjeri ispražnjenu misiju. Ali prije imenovanja Propaganda je željela doznati mišljenje splitskoga nadbiskupa o toj stvari. Splitski nadbiskup Bonifacije Albani već je umro g. 1678. , a novi nadbiskup Stjepan Cosmi još nije bio došao u Split iz Venecije, pa je potrebnu informaciju Propagandi poslao kapitularni vikar Ivan Cuppareo. On je pismom od 23. travnja 1680. godine izvijestio, da Bijanković uživa opće priznanje u cijelom gradu, da je s mnogo ploda već vršio misionarsku službu i smatra ga veoma prikladnim za ponovno imenovanje. Poslije toga Propaganda je 14. siječnja 1681. godine imenovala Bijankovića za apostolskog misionara na jedno trogodište s tim, da on sam može izabrati sebi druga. Ova misija, kao i ona prošla, odnosila se na krajeve pod turskom vlašću.

Kad je primio dekret od Propagande, Bijanković je 26. ožujka 1681. poslao pismo tajniku Propagande, u kojem ističe, da će sa svim žarom ispuniti svoje obveze prema vjernicima, koji se nalaze pod Turcima. Također javlja, da je sebi za druga izabrao don Ivana Antunovića. Dne 1. svibnja 1681. godine Bijanković je sa svojim drugom Antunovićem, započeo svoj misionarski pohod. Najprije su stigli u Klis, a odatle u pratnji četvorice ljudi proslijedili u Bisko. Pošto su turskom zapovjedniku dali razne darove, dobili su dozvolu za slobodno obavljanje misionarske službe. U Bisku je tada bilo sto i šezdeset duša. Iz Biska pošli su u Dicmo, koje je imalo dvjesta duša, od kojih je trećina bila pravoslavaca. Tu im Turci nisu dali odobrenje za propovijedanje, pa su pošli u Dugopolje, gdje su ih slušali ne samo kršćani, nego i Turci.

U Dugopolju je tada bilo oko sto pravoslavaca i isto toliko muslimana. Poslije nekoliko dana stigli su u Konjsko i Vinschie, sela koja su gotovo posve opustjela zbog turskog zuluma. Trećina naroda u tim selima bili su pravoslavci. Premda su Turcima nudili razne darove, ipak nisu dobili dopuštenje za vršenje svoje misionarske službe, pa su odatle pošli u Pantanovo i Korusce. Tu su u privatnoj kući potajno rekli mise, jer u selu nije bilo ni crkve, ni župnika i uopće se nije održavala vjerska pouka. U tim selima Turci ne dopuštaju boravak svećeniku, pa narod umire bez sakramenata.

Još nam je poznat Bijankovićev misionarski pohod iz ovog trogodišta, koji je obavio u lipnju i srpnju g. 1683. s don Ivanom Antunovićem i mletačkim kapucinom o. Franjom. Ovog puta posjetili su Klis, gdje su prenoćili i slijedećega dana došli u Gizdavac, koji je imao tri kuće i svega petnaest stanovnika. Tu su rekli mise i poslije podne stigli u Sućidno. Smjestili su se u jednoj štali. Sutradan je bio blagdan sv. Petra i Pavla. U štali, u kojoj su prenoćili, ispovjedili su četrdeset vjernika i poslije toga pošli u crkvu sv. Petra, gdje su našli oko dvjesta osoba i većinu njih su ispovjedili, Tu su trojica misionara rekli mise, a poslije mise Bijanković je održao vjersku pouku. Istoga dana navečer stigli su u Radunić, selo sa sedam kuća, Smjestili su se u jednoj pojati napola raskrivenoj. Slijedećeg jutra rekli su mise na groblju, gdje su sami napravili oltar na otvorenu. Preko mise pričestilo se četrdesetero vjernika. Poslije mise Bijanković je obavio blagoslov polja.

Odatle su pošli u Mileševo, koje je imalo dvanaest kuća. Tu su ispovjedili i pričestili osamdeset osoba. U selu se nalazila i jedna turska kuća, Iz Mileševa su pošli u Pribude. Selo je imalo dvanaest kuća i oko sto stanovnika. Tu su proslavili blagdan Marijina pohođenja. Skupio se narod iz okolnih sela, pa je na trećoj misi bilo oko četiristo osoba. Odatle su stigli u Bračević i zadržali se jedan dan. Dok su dvojica misionara ostala u Bračeviću, Bijanković je sam pošao u planinsko selo Svilaju. Tu je ispovjedio i pričestio četrdeset osoba. Ljudi u tom selu uopće se nisu sjećali, da je tu ikada bila rečena misa.

Bijanković se odatle vratio u Bračević, pa su sva trojica misionara pošli u Muć, u kojem je bilo samo deset katoličkih kuća, a dvadeset pravoslavnih. U Muću su se susreli s pravoslavnim svećenikom Božom od Cetine. S njim su se upustili u razgovor o raznim vjerskim pitanjima. I kad im više nije mogao odgovarati na postavljena pitanja, ozlojeđen, pozvao je zapovjednika turske straže i rekao mu, da ih treba vezati i kazniti, jer su papisti.

Na zagovor vjernika misionari su bili oslobođeni neprilike, smješteni u jednu štalu i dobili dopuštenje za slobodno obavljanje misionarske službe. Tu su rekli mise i propovijedali u prisutnosti samih Turaka. Došao je narod i iz okolnih sela, pa se preko misa pričestilo dvjesta osoba. Iz Muća su stigli u Klis. Odatle su dvojica misionara, Antunović i o. Franjo, otputovali u Split, a Bijanković je sam otišao. u Cetinu, gdje je bila većina pravoslavnihi Turaka. Čim je stigao u selo, rekao je misu. Poslije mise primio je obavijest, da se u selu ne smije zadržavati ni obavljati misionarsku službu. Ako to bude činio, bit će odveden pred sud u Livno.

Tako Bijanković nije mogao misionariti u tom kraju, gdje je živjelo više od dvije tisuće duša. Iste godine Bijanković je pohodio još slijedeća sela: Bisko, Dugopolje, Korusko, Harzanovo, Koprivno, Prugovo i Dicmo. U svim tim selima dobio je od turskih zapovjednika, uz razne poklone, dopuštenje za slobodno obavljanje misionarske službe. U to vrijeme već se u narodu osjećala blizina rata s Turcima, u koji je g. 1684. ušla i Venecija, pa je Bijanković za vrijeme svoga misionarenja po selima razgovarao sa seoskim glavarima i nagovarao ih, da s narodom stupe, ako dođe do rata, pod kršćansku zastavu.

Oni su to spremno prihvaćali i izražavali spremnost svoju krv proliti za svetu vjeru i oslobođenje od turskog jarma. Na svršetku ovog trogodišta nadbiskup Cosmi u pismu Propagandi od 26. listopada 1683. godine hvali misionara Bijankovića, koji je uz opasnost vlastitog života ispunjao, a i sada ispunja svoju misionarsku službu.

Dne 20. lipnja 1684. godine Bijanković je od Propagande bio ponovno potvrđen za apostolskog misionara i za slijedeće trogodište. Sada misionarima nije bilo omogućeno slobodno kretanje i djelovanje u krajevima pod turskom vlašću, kao što je to bilo do sada, zbog toga, što je iste godine Venecija ušla u rat s Turcima.

I Turci nisu samo zabranili dolazak misionara i njihovo djelovanje, nego su povećali i teror nad našim stanovništvom, koje se nalazilo pod njihovom vlašću, Poznato nam je, da su kod sela Pribuda Turci nabili na kolce četiri kršćanina i tako nabijene ostavili ih tri dana i tri noći: Dok su na kolcima visili, neprestano su zazivali Isusa i Mariju. Nakon toga su ih skinuli i njihova tjelesa bacili u vatru. Čim su neki krajevi u tom ratu bili oslobođeni od Turaka, Bijanković ih je odmah pohodio.

Tako je u lipnju g. 1685. posjetio Poljica i Radobolju, te sela: Slime, Blato, Podgrađe i Zadvarje. Za vrijeme ovog trogodišta Bijankoviću je Propaganda povjerila još jednu odgovornu službu. Naime, 3. rujna 1686. godine bio je imenovan za apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije.

Kad je isteklo ovo trogodište, Propaganda ga je g. 1688. potvrdila i za slijedeće trogodište. Ali, dok je do sada stalno bio imenovan za apostolskog misionara u krajevima pod turskom vlašću, sada je zbog ratnih neprilika imenovan apostolskim misionarom za Morlake na slobodnom teritoriju splitske nadbiskupije. A za druga mu je bio određen Martin Dragoljević, arhiđakon splitskog kaptola.

Dne 3. rujna 1692. godine Propaganda je obojicu misionara potvrdila i za slijedeće trogodište. Premda je kroz to vrijeme Bijanković kao apostolski vikar pohađao makarsku i skradinsku biskupiju, on je istodobno misionario i u splitskoj nadbiskupiji, kako se to vidi iz njegova pisma Propagandi od 10. studenoga 1692. Dapače, on je za vrijeme rata s posebnom revnošću vršio misionarsku službu.

I nadbiskup Cosmi hvali Bijankovićevo misionarsko djelovanje za vrijeme rata. U pismu tajniku Propagande od 16. travnja 1686. godine nadbiskup hvali Bijankovića kao vrijedna službenika Propagande, koji svoju misionarsku službu doista vrši S apostolskim žarom! A u drugom pismu iz 1696. Cosmi piše Propagandi, da je Bijanković misionarsku službu vršio izvrsnom krepošću. Nakon tih izjava splitskoga nadbiskupa Cosmija i samoga Bijankovića, čini nam se neosnovana Mikulićeva tvrdnja, da Bijanković, kad je bio imenovan za apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije, više uopće nije vršio misionarsku službu u splitskoj nadbiskupiji, nego da je to činio samo njegov drug Dragoljević.

Kao apostolski misionar Bijanković se brinuo ne samo za duhovne po potrebe vjernika, nego i svećenika. U više svojih pisama, koje je uputio Propagandi on iznosi potrebe svećenika splitske i makarske biskupije. Za njih je tražio misale, obrednike i osobito brevijare na narodnom jeziku. Zbog nedostatka brevijara mnogi svećenici ne mole božanski oficij, pa radi toga on moli Propagandu, da ih ponovno tiska.

Službu apostolskog misionara Bijanković je obnašao sve do lipnja g. 1695. , kada je od mletačke vlade bio imenovan za makarskog biskupa. Mjesto Bijankovića Propaganda je za apostolskog misionara tada imenovala don Juru Migdolea, koji je bio predložen od nadbiskupa Cosmija i samoga Bijankovića.

Misionarska plaća

Kada je Propaganda prvi put imenovala za apostolske misionare Bijankovića i Borgofortea g. 1673. , odredila im je godišnju plaću od 25 škuda svakome. Budući da su se krajevi, u kojima su oni vršili misionarsku službu, nalazili pod Turcima, trebalo je, da prigodom svakoga svoga pohoda dobiju od Turaka dopuštenje, da se mogu slobodno kretati i djelovati. A da bi potrebno dopuštenje uspjeli što lakše dobiti, misionari su davali turskim zapovjednicima posebne darove i plaćali novčane takse. Također su sami morali snositi i troškove svojih putovanja.

Za pokriće svih tih troškova plaća od 25 škuda godišnje uvijek nije bila dovoljna. Zbog toga su Bijanković i Borgoforte nakon dvogodišnjeg obavljanja misionarske službe zatražili od Propagande povišenje plaće na 50 škuda godišnje svakome od njih. Prijedlog misionara za povišenje plaće Propaganda nije prihvatila, nego je na sjednici od 25. lipnja 1675. zaključila, da se zadovolje dosadašnjom plaćom . Kada im je isteklo prvo trogodište misionarske službe, Bijanković i Borgoforte molili su Propagandu, da im produži službu i za slijedeće trogodište, ali uz uvjet, da im se povisi i plaća na 50 škuda godišnje za svakoga od njih. Oni pišu, da im je dosadašnja plaća nedovoljna, jer više troše za putovanja i darove, koje moraju davati Turcima. Ističu, da im nije cilj nikakav dobitak, nego samo žele steći zaslugu pred Bogom, radi kojega su spremni izgubiti i svoje živote i proliti svoju krv. Sve napore za spasenje duša spremni su činiti besplatno i iz ljubavi.

Propaganda njihovoj molbi nije udovoljila i nije ih potvrdila za slijedeće trogodište. Kada je 14. siječnja 1681. Propaganda po drugi put imenovala Bijankovića za apostolskog misionara, opet mu je odredila godišnju plaću od 25 škuda. On je 26. ožujka iste godine pisao tajniku Propagande, da je plaća nedovoljna, jer su neka mjesta iz određene mu misije udaljena od Splita i do četrdeset milja. Osim toga, veće su i poteškoće nego prije, pa je u pogibelji i sam život. Ipak Bijanković na kraju sve prepušta tajnikovoj uviđavnosti.

Iste godine na 24. studenoga Bijanković je ponovno pisao tajniku Propagande, da je plaća od 25 škuda godišnje nedovoljna, i to ne zbog patnja, koje misionari podnose, nego zbog troškova, kojima su izloženi, da bi od Turaka mogli dobiti dopuštenje za slobodno kretanje i vršenje misionarske službe. U istom pismu Bijanković piše, da mu je žao, što nema tisuću života, da ih upotrijebi za službu Bogu i svetoj kongregaciji. Ni poslije ovih molba Propaganda nije misionarima povećala plaću.

Da bi se trajno riješilo pitanje nagrađivanja misionara u našim krajevima, Bijanković je 20. listopada g. 1684. uputio pismo tajniku Propagande, u kojem ga moli, da ga zagovara pred papom, da bi mu se dodijelila trogirska opatija, koja je ostala ispražnjena smrću kardinala Basadonne. Njezinim prihodom riješilo bi se pitanje nagrađivanja misionara. Takvu molbu Propagandi ponovio je Bijanković zajedno sa svojim drugom misionarom Antunovićem 28. studenoga iste godine.

U zajedničkoj predstavci oni ističu, da su smrću kardinala Basadonne ostale ispražnjene opatije u Trogiru i Šibeniku, pa predlažu Propagandi, da bi bilo dobro, kada bi ona posredovala kod pape, da se jedna od istražnjenih opatija dodijeli misionarima. Tim prihodom nagrađivali bi se misionari, a oni se uz to još obvezuju, da će tim novcem uzdržavati i četvoricu đaka, koje će odgajati za svećeničko-misionarsku službu, jer je u ovim našim krajevima veoma velika potreba misionarskih službenika. Sv. Stolica nije bila voljna odreći se svoga posjeda u Dalmaciji, čijim su se prihodom uzdržavali rimski kardinali, pa gornjim traženjima Bijankovića i Antunovića nije udovoljila. Sve do završetka Bijankovićeva misionarskog djelovanja Propaganda mu nije plaću povećavala.

PITANJE DOKTORATA N. BIJANKOVIĆA

Već smo mogli zapaziti, da se dosadašnji autori razilaze gotovo o svakom značajnijem pitanju iz Bijankovićeva života. To se posebno odnosi na pitanje njegova doktorata, što ga sada želimo potanje obraditi. Iako to pitanje samo po sebi nije od osobite važnosti, ipak radi zaključaka koji se Splita iz njega izvode zaslužuje našu posebnu pažnju. Vidjeli smo, da je Bijanković završio svoje redovito teološko školovanje u Loretu bez postizavanja akademskog gradusa doktora. Ali, uza sve to većina autora piše, da je on postigao doktorat. Cetinčić ističe, da je Bijanković u Loretu polučio čak dvostruki doktorat, i to iz filozofije i teologije. Cetinčićevu tvrdnju prihvaćaju Pavlović-Lučić i Jerković. Isto tvrdi i Farlati, koji se od Cetinčića razlikuje samo u tome, što piše, da je Bijanković polučio doktorat u Macerati. Potpuno suprotno mišljenje zastupa Mikulić, koji piše, da sva gore spomenuta mišljenja nemaju nikakva povijesnog temelja.

Osim toga, sam Bijanković svoj doktorat nikada ne spominje, pa Mikulić zaključuje, da on kraje uopće nije ni doktorirao. Jurišić prihvaća Mikulićev zaključak kao sigurnu činjenicu, pa piše: »Cetinčić je izmislio tvrdnju, da je Nikola postigao doktorat iz filozofije i teologije, pa i to ponavljaju njegovi kasniji životopisci. Međutim, u suvremenim školskim dokumentima, koji se odnose na Nikolu, nema nigdje spomena o njegovu doktoratu, dapače se ističe, da je filozofiju i bogosloviju svršio, „con molta applicatione, ma con mediocre profitto, per scarsezza eniku, d’ ingegno“ — s osrednjim uspjehom radi pomanjkanja darovitosti. Jurišiću je to također jedan od razloga, da odbacuje Cetinčića kao pouzdana pisca.

Zbog takve oprečnosti mišljenja o Bijankovićevu doktoratu smatrali presa smo potrebnim istražiti izvore, da nam oni pomognu pri konačnom rješenju toga pitanja. Propagandinu arhivu u Rimu nalazi se pismo splitskoga kapitularnog vikara Ivana Cupparea iz g. 1680. U tom dokumentu stoji, da je Bijanković polučio doktorat. U Propagandinu arhivu pronašli smo i pismo ninskoga biskupa Ivana Borgofortea, koje je napisano 1. listopada 1680. U tom pismu Borgoforte naziva Bijankovića doktorom. A Borgoforte je to mogao točno znati, jer je bio Bijankovićev školski kolega u Loretu i sudrug u misijama za vrijeme prvog trogodišta misionarske službe.

U popisu splitskih kanonika iz g. 1697. , koji se nalazi u arhivu splitske nadbiskupije u Splitu, Bijanković se spominje kao doktor teologije. I u popisu klera splitske nadbiskupije, također iz g. 1697. , Bijanković se spominje kao doktor teologije. Svi ti, ovdje ukratko navedeni, podaci navode nas na zaključak, da Bijankovićev doktorat ne bi mogao biti izmišljen od Ivana Cetinčića, Bijankovićeva prvog životopisca, nego da ga je Bijanković stvarno polučio.

Ali, uza sve to mi još uvijek nemamo sigurnog odgovora na pitanje: gdje i kada je Bijanković polučio doktorat? Jedno Bijankovićevo pismo od 25. srpnja 1675. , koje smo pronašli u Propagandinu arhivu u Rimu, dalo nam je naslutiti odgovor i na to pitanje. Naime, u tom pismu koje je Bijanković uputio tajniku Propagande, spominje se trud i znoj, što ga je on prolio na papinskom kolegiju u Macerati.

Taj podatak naveo nas je na zaključak, da je Bijanković doktorirao u Macerati nešto prije datiranja spomenutog pisma. Zato smo pokušali pregledati arhiv u Macerati, kako bismo pronašli potrebne dokumente. Ljeti g. 1975. pronašli smo u gradskom arhivu u Macerati dokument, koji nam otvori, da se 19. srpnja 1675. godine Bijanković prijavio komisiji za polaganje idoktorata, a slijedećeg dana, t. j. 20. srpnja, bio je, pošto je izvrsno odgovorio na pitanja iz filozofije i teologije, promoviran na stupanj doktora filozofije i teologije.

Istoga dana s Bijankovićem je doktorirao i njegov školski kolega, već spominjani Ivan Borgoforte. Tako nam dokumenti govore, da su spomenute tvrdnje Mikulića i Jurišića neosnovane i kao takve treba ih posve odbaciti. A Cetinčića i ostale treba ispraviti, jer Bijanković nije doktorirao u Loretu nego u Macerati. Vidjeli smo, da se Bijanković kao mladi svećenik predano posvetio svećeničkoj službi. Iako je najprije obnašao župničku, pa kanoničku i misionarsku službu, nije prestao usavršavati se ni u teološkoj znanosti. Na to ga je poticala i služba učitelja klerika, koju mu je dodijelio nadbiskup Albani. Tako je njegova ljubav prema knjizi urodila plodom. Poslije petgodišnjeg svećeničkog djelovanja postigao je uspjeh i na znanstvenom, filozofsko-teološkom polju.

UTEMELJITELJ KONGREGACIJE SV. FILIPA NERIJA U SPLITU

Za vrijeme školovanja u Italiji Bijanković se oduševio djelovanjem svećenika Kongregacije oratorija sv. Filipa Nerija, koju je osnovao spomenuti svetac i koja je po njemu dobila ime. Članovi kongregacije odijevali su se kao i svjetovni svećenici, a živjeli su po pravilima, što ih je dao sam sv. Filip.

Opća svrha Kongregacije bila je osobno posvećenje njezinih članova. A to se ostvarivalo prakticiranjem evanđeoskih savjeta i zajedničkim životom, koji je prožet obiteljskim duhom i bratskom ljubavlju. Kongregacija je imala i svoje posebne vježbe pobožnosti. Posebna svrha Kongregacije bila je promicanje dobra duša. Apostolat filipina uglavnom se sastojao u dijeljenju sakramenata, propovijedanju i duhovnom vodstvu mladeži.

Kongregacija je posebnu pažnju posvećivala svetom bogoslužju. Kada je Bijanković g. 1672. iz Kaštel-Sućurca došao u Split, gdje je vršio službu učitelja klerika, svake se večeri sa svojim klericima sastajao u crkvi Svetog Duha i s njima obavljao različite pobožne vježbe po načinu Kongregacije sv. Filipa Nerija. Te vježbe sastojale su se od duhovnog čitanja, razmatranja, molitve, razgovora i vjerske pouke.

Ta nova vrsta pobožnosti svidjela se i vjernicima, pa su i oni u većem broju počeli na pobožnost dolaziti. Bijankovićev suradnik u tom poslu bio je Ivan Antunović, koji je rodom bio iz Požege i Bijankovićev školski kolega u Loretu, Oduševljenje klerika i vjernika za tu novu vrstu pobožnosti dalo je Bijankoviću povoda, da se počeo baviti mišlju, da u Splitu osnuje filipinsku kongregaciju. Za ostvarenje te namisli bila mu je potrebna crkva i kuća. Tu svoju namjeru Bijanković je nekima otkrio i za nju ih oduševio.

Među takvima bio je Šibenčanin Frane Papalić, koji je u Splitu imao jednu kuću i uza nju jednu zidinu. Papalić je to ustupio Bijankoviću uz trajnu obvezu godišnjeg izgovaranja određenog broja misa. Bilo je to 4. listopada 1676. godine. Iste godine Bijanković je započeo živjeti zajedničkim životom po pravilima sv. Filipa Nerija u svojoj vlastitoj kući s don Ivanom Antunovićem, još jednim svećenikom i jednim klerikom.

Godina 1676, jest, dakle, godina utemeljenja Kongregacije oratorija sv. Filipa Nerija u Splitu. Bijanković je za svoju kongregaciju želio sagraditi i crkvu, ali za to nije uspio dobiti odobrenje od nadbiskupa Albanija, pa je tako sama stvar za neko vrijeme bila odgođena. Godine 1678. umro je nadbiskup Albani, pa je kapitularni vikar Ivan Cuppareo izdao Bijankoviću odobrenje za gradnju nove crkve.

Da bi crkva i po svojoj veličini mogla odgovarati predviđenoj svrsi, Bijanković je nabavio, uz gore spomenutu kuću Frane Papalića, još druge dvije kućice, također uz trajnu obvezu godišnjeg izgovaranja određenog broja misa. Sav taj prostor Bijanković je pripremio za gradnju crkve i 2. siječnja 1679. godine bio je blagoslovljen i postavljen temeljni kamen. Crkvu je Bijanković odlučio posvetiti sv. Filipu Neriju. Već g. 1680. crkva je bila sagrađena vlastitim sredstvima samoga Bijankovića, koji je sve svoje i svoje obitelji u tu svrhu uložio.

Crkva je imala tri oltara: sv. Filipa Nerija, sv. Frane Ksaverskoga i sv. Ignacija lojolskoga. Sve, što je bilo potrebno za bogoslužje, Bijanković je također nabavio o svome trošku. Godine 1688. Kongregacija sv. Filipa Nerija imala je deset članova, od kojih je bilo pet svećenika i pet klerika. Iste godine oni su tajnim glasovanjem izabrali Bijankovića za svoga prepozita.

Dne 15. studenoga 1696. Kongregacija je bila potvrđena od mletačke vlade, a Bijanković joj je ostao na čelu sve do svoga biskupskog posvećenja 1699. Posebna svrha Kongregacije sv. Filipa Nerija, koju je Bijanković osnovao u Splitu, bila je spasenje duša i raširenje svete vjere. To su članovi Kongregacije ostvarivali odgojem mladeži, pohađanjem bolesnika i zatvorenika u Splitu te propovijedanjem evanđelja u krajevima, koji su se nalazili pod turskom vlašću. Sve klerike svoje Kongregacije sv. Filipa Nerija u Splitu Bijanković je obvezivao na polaganje posebne zakletve, u kojoj su se zaklinjali, da ne će prelaziti u drugi red.

Katkad je Bijanković znao, kada je postao makarski biskup, kojeg od klerika Kongregacije sv. Filipa Nerija odrediti za makarsku biskupiju, koja nije imala dovoljno svjetovnih svećenika, i poslati ga na daljnje školovanje u zavode Propagande. To je bio slučaj s Petrom Devčićem g. 1703. Njega je poslao na školovanje u Fermo u Italiji.

Pošto se u Propagandinim zavodima polagala posebna zakletva, kako smo to već vidjeli, Devčić se u Fermu našao u neprilici, jer je već bio položio zakletvu kao klerik filipinske kongregacije u Splitu, a nije znao, da je od nje bio oslobođen. Zbog toga Propaganda je ukorila Bijankovića, što je u Fermo poslao Devčića i vezao ga posebnom zakletvom. Tada se Bijanković našao uvrijeđen i odgovorio je Propagandi, da je Devčića vezala filipinska zakletva samo za vrijeme njegova boravka u Splitu.

Nisam toliko bedast, piše Bijanković, da bih Devčića odredio za pitomca Propagande i u isto ga vrijeme obvezao zakletvom Kongregacije sv. Filipa Nerija, kako mi se to predbacuje. Da bi se Kongregacija sv. Filipa Nerija u Splitu mogla uzdržavati, Bijanković joj je pribavio više posjeda, a i svoju očevinu njoj je ostavio. Svećenici filipinske kongregacije u Splitu uvijek su bili na raspolaganju nadbiskupu Cosmiju. On ih je katkad, u nestašici svećenika, slao i na župe. Oni su održavali osobito misije po župama i pohađali splitske bolnice. Uza svu susretljivost filipina prema nadbiskupu Cosmiju, čini nam se, da Cosmi nije bio baš naklon Bijankovićevoj kongregaciji.

Poznato nam je, da je on neke svećenike filipine nagovarao da napuste Kongregaciju, pa da služe u nadbiskupiji kao svjetovni svećenici. Bojeći se, da takva raspoloženja prema filipinima ne bude i novi splitski nadbiskup Cupilli (1708. -1719), Bijanković je dne 30. lipnja 1708. godine, dakle, nedugo otkako je nadbiskup Cupilli preuzeo splitsku nadbiskupsku stolicu, uputio pismo kardinalu Coloredu, u kojem ga moli, da novom splitskom nadbiskupu preporuči Kongregaciju oratorija sv. Filipa Nerija u Splitu.

Godine 1717. Kongregacija je imala šest svećenika i četiri klerika. Iste godine Bijanković je pismom od 4. rujna zamolio Propagandu, da isprosi od Sv. Stolice splitskome oratoriju sve povlastice, koje ima i onaj u Rimu, te da bi splitski oratorij bio pod trajnim pokroviteljstvom Propagande. U istom pismu Bijanković je Propagandi ponudio, da u svojim zavodima odgaja dvojicu klerika filipinske kongregacije iz Splita, a za uzvrat splitski bi filipini Propagandi stavljali na raspolaganje dvojicu misionara, koji bi djelovali u našim krajevima. Na taj način, piše Bijanković, bila bi ostvarena i svrha, radi koje je on Kongregaciju sv. Filipa Nerija i ustanovio, a to je raširenje vjere i spasenje bližnjega.

Nakon spomenutog Bijankovićeva pisma Propaganda je od Sv. Stolice isposlovala sve privilegije i oproste splitskome oratoriju, koje je imao i onaj u Rimu, ali je ipak odlučila, da splitski oratorij i nadalje ostane pod jurisdikcijom splitskoga nadbiskupa.

Dne 16. listopada 1717. Bijanković je ponovno pisao Propagandi i molio je da Kongregaciju sv. Filipa Nerija u Splitu preporuči splitskome nadbiskupu, da bi on štitio njezine interese, jer je ona jedina takve vrste u cijeloj Dalmaciji i svi je veoma cijene. Tu Bijankovićevu želju Propaganda je ispunila i 15. studenoga iste godine preporučila nadbiskupu Cupilliju splitske filipine.

Godine 1719. filipini su imali šest svećenika, od kojih su se trojica posvetila misijama i propovijedanju, a ostali su boravili u kući, pohađali bolesnike i bolnice dijeleći im sakramente. Crkva sv. Filipa Nerija, koju je sagradio Bijanković, postala je premalena za sve potrebe Kongregacije, pa je g. 1725. započeta gradnja nove i veće crkve, po nacrtu mletačkog arhitekta Francesca Melchiorija.

Dne 25. veljače iste godine Bijanković je sve posjede, koji su još uvijek bili uknjiženi na njegovo ime, oporučno ostavio svojoj Kongregaciji. Ti posjedi nalazili su se na području Klisa, Dugopolja, Šolte, Brača i Brela.

Na 15. lipnja 1728. godine Bijanković je posljednji put u svome životu, koliko nam je to do sada poznato, preporučio svoju filipinsku kongregaciju u Splitu kardinalu prefektu Propagande. Predosjećajući svoju skoru smrt piše, da će mirno umrijeti, ako vidi ostvarenu svoju želju, zaštićenu svoju Kongregaciju sv. Filipa Nerija.

Dovršenje nove crkve sv. Filipa Nerija u Splitu Bijanković nije dočekao. On je umro g. 1730. , a crkva je bila sagrađena g. 1736. , kako se to vidi u natpisu, koji je uklesan iznad glavnih vrata. U Filipinska kongregacija potpuno se ugasila u drugoj polovici 19. stoljeća. A posljednji filipin u Splitu bio je don Ante Štambuk, rodom iz Selaca na otoku Braču.

GENERALNI VIKAR I MISIONAR U NINSKOJ BISKUPIJI

Godine 1677. za ninskoga biskupa bio je imenovan Trogiranin Ivan Borgoforte, Bijankovićev školski kolega i sudrug iz apostolskih misija za vrijeme prvog trogodišta misionarske službe. Već slijedeće godine biskup Borgoforte molio je Propagandu da Bijankovića imenuje apostolskim misionarom za ninsku biskupiju, u kojoj je narod, piše Borgoforte, veoma zapušten u duhovnom pogledu.

lako taj prijedlog ninskoga biskupa Propaganda nije prihvatila, Bijanković je ipak na molbu svoga prijatelja biskupa Borgofortea došao u Nin. Došavši u Nin Bijanković je obilazio biskupiju i po župama održavao misije. Istodobno ga je biskup Borgoforte imenovao i svojim generalnim vikarom.

Biskup Borgoforte češće je pobolijevao od malarije, pa je g. 1680. Bijankovića poslao i u Rim, kao svoga predstavnika, da u njegovo ime obavi pohod ad limina. Prigodom tog pohoda ad limina Bijanković je podnio izvještaj Sv. Stolici o stanju ninske biskupije i posebno je istaknuo potrebu dvojice apostolskih misionara, koji bi djelovali u ninskoj biskupiji. Izvještaju je priložio i liječničke dokumente o zdravstvenom stanju biskupa Borgofortea, koji je zbog močvarnog zraka često pobolijevao od malarije, pa je zbog toga Borgoforte tražio trogirsku biskupiju, koja je ostala ispražnjena smrću biskupa Ivana Andreisa.

Već prije 12. listopada 1680. godine Bijanković je napustio Nin i povratio se u Split, pošto je dobro i pohvalno obavio službu u ninskoj biskupiji. Budući da imamo svjedočanstvo ninskoga biskupa Borgofortea, koje nam govori, da je Bijanković već prije 12. listopada 1680. napustio Nin i vratio se u Split, na temelju toga moramo odbaciti tvrdnju Cetinčića i Farlatija, koji Bijankovićevo djelovanje u ninskoj biskupiji stavljaju poslije g. 1680. , a povratak u Split u g. 1684.

Fra Milan Mikulić navodi dva razloga zbog kojih se Bijanković zahvalio na službama generalnog vikara i misionara u Ninu i povratio u Split. Prvi razlog, prema Mikuliću, jest Bijankovićevo očekivanje imenovanja za apostolskog misionara u splitskoj nadbiskupiji, za koju ga je službu Propagandi bio preporučio splitski kapitularni vikar Ivan Cuppareo, A drugi razlog, drži Mikulić, jest taj, što se Bijanković želio domoći trogirske opatije. Da bi u svojoj namjeri uspio, Bijanković je dne 10. listopada 1680. godine uputio pismo tajniku Propagande s molbom, da ga za tu stvar preporuči papi. I kad Bijanković trogirsku opatiju nije dobio, to je tražio i po drugi put, ali ovog puta zajedno s don Ivanom Antunovićem, i to pismom od 28. studenoga 1684. godine. Ali, ni ovoga puta molba mu nije bila uslišana. Prihvaćamo prvu Mikulićevu tvrdnju, naime, da je Bijanković učinio molbu na Propagandu, da ga imenuje apostolskim misionarom u splitskoj nadbiskupiji i da je njegovu molbu preporučio splitski kapitularni vikar Cuppareo pismom od 23. travnja 1680. Ali, nikako ne možemo prihvatiti drugi Mikulićev razlog, naime, da se Bijanković u isto vrijeme želio domoći trogirske opatije i da bi to bio jedan od povoda da napusti Nin i povrati se u Split. Navodimo argumente na temelju kojih odbacujemo Mikulićevu tvrdnju.

Osnovna pogreška Mikulićeva nalazi se u datiranju spomenutog Bijankovićeva pisma. On piše, da je Bijanković svoje pismo napisao dne 10. listopada 1680. Upravo taj datum ne možemo prihvatiti, i to na temelju originala, koji se nalazi u arhivu Propagande u Rimu, a koji imamo na mikrofilmu i fotografiji. To pismo napisano je pune četiri godine poslije, t.j. dne 20. listopada 1684. Iako zadnja brojka godine nije posve jasno napisana, pa se brojka četiri može zamijeniti nulom, ipak svaku sumnju otklanja bilješka arhivara Propagande, koja se nalazi na poleđini Bijankovićeva pisma. Tu je sasvim čitljiv datum 20. listopada 1684.

U prilog naše tvrdnje jest i pozicija spomenutog pisma u samome arhivu Propagande. Ono se ne nalazi u volumenu godišta 1680. , nego u volumenu godišta 1684. Našu tvrdnju potkrepljuje još jedan, zapravo najvažniji argumenat, Naime, u Bijankovićevu pismu, koje Mikulić u cijelosti donosi, spominje se smrt kardinala Basadonne. Poslije njegove smrti ostale su ispražnjene dvije opatije u Dalmaciji, jedna u Trogiru, a druga u Zadru. Prema tome, potrebno je utvrditi točan datum kardinalove smrti. Doznajemo, da je kardinal Petar Basadonna g. 1680. još bio živ. On je umro tek poslije četiri godine, t. j. 6. listopada 1684. Prema tome, logično slijedi, da je Bijanković svoje pismo napisao nekoliko dana pošto je saznao za kardinalovu smrt, t. j. 20. listopada 1684. godine.

Čini se, da Mikulić u svojim rukama nije imao originalni dokumenat, nego samo njegov prijepis, pa je tako upao u pogrešku, koju je učinio prepisivač prije njega. Potrebno je napomenuti, da Bijanković nije tražio trogirsku opatiju za to, da bi se možda domogao opatske časti, nego je tražio njezine prihode, kojima bi se trajno riješilo pitanje uzdržavanja apostolskih misionara u našim krajevima.

Osim toga, on je namjeravao tim prihodima još uzdržavati i četvoricu đaka, koji bi se školovali za svećeničko-misionarsku službu, jer je u ovim krajevima, prema njegovu mišljenju, bila velika potreba takvih službenika. Sve to Bijanković je iznio Propagandi u zajedničkoj predstavci s don Ivanom Antunovićem, koju su napisali dne 28. studenoga 1684. , dakle, nešto više od mjesec dana nakon gornjeg spornog Bijankovićeva pisma. Tu zajedničku predstavku Bijankovića i Antunovića Mikulić točno datira, pa nam se čini, da mu je i taj podatak mogao pobuditi sumnju u točnost njegova zaključka, jer je na temelju ovog pisma mogao posumnjati u datiranje i onog prvog, budući da se u oba pisma spominje smrt kardinala Basadonne, koji nije mogao umrijeti g. 1680. i 1684.

Pošto smo utvrdili, da je neosnovano gore spomenuto Mikulićevo mišljenje, da se Bijanković povratio iz Nina u Split zbog toga, što je tražio trogirsku opatiju, smatramo, da je Bijanković napustio djelovanje u ninskoj biskupiji zbog toga, što tamo nije otišao za stalno, nego samo privremeno, da udovolji molbi ninskoga biskupa, pa se je, pošto je izvršio uslugu ninskome biskupu, vratio u Split, gdje je već otprije obnosio kanoničku službu. On je u to vrijeme, kako smo to prije vidjeli, već osnovao filipinsku kongregaciju i završavao gradnju crkve sv. Filipa Nerija. Sve to njega je nukalo, da se što prije vrati u Split, u kojem je već razvio zapaženu svećeničku aktivnost. Istodobno Bijanković je očekivao od Propagande i imenovanje za apostolskog misionara u splitskoj nadbiskupiji.

GENERALNI VIKAR U SPLITU

Dne 25. studenoga 1682. godine došao je iz Venecije u Split novi splitski nadbiskup Stjepan Cosmi, koji je već slijedeće godine imenovao Bijankovića svojim konvizitatorom. Godine 1684. nadbiskup Cosmi imenovao je Bijankovića svojim generalnim vikarom, mjesto Ivana Cupparea, koji je te godine bio imenovan za trogirskoga biskupa.

Službu generalnog vikara Bijanković je vršio 12 godina i pokazao se neumornim i veoma uspješnim službenikom, pa ga nadbiskup Cosmi naziva dušom uprave splitske nadbiskupije. Bijanković je kao generalni vikar bio veliki oslonac nadbiskupu Cosmiju najprije u pripremanju, a zatim u provođenju odluka sinode, koju je održao u Splitu g. 1688. Bijanković kao generalni vikar splitskoga nadbiskupa predsjeda skupštini svećenika, koja je održana u Poljicima, dne 8. srpnja 1686. godine.

Poslije toga on izvješćuje Propagandu, da su u Poljicima. dobri katalici i svećenici. Godine 1688. Bijanković se želio odreći službe generalnog vikara zbog toga, što je iste godine bio izabran za prepozita svoje filipinske kongregacije. Nadbiskup Cosmi odreku nije prihvatio, jer je iste godine održao svoju poznatu sinodu od 9. do 11. ožujka, pa je smatrao, da će uspješno provođenje odluka sinode u mnogome ovisiti o njegovu generalnom vikaru.

Da bi odluke spomenute sinode svećenicima glagoljašima bile što razumiivije Bijanković ih je s latinskog jezika preveo na hrvatski i na svoj trošak u Veneciji g. 1699. pod naslovom »Naredbe od zbora darzave splitske«. Bijanković je kao generalni vikar sedam puta pohodio čitavu splitsku nadbiskupiju. Službu generalnog vikara prestao je vršiti g. 1695. , kada je od mletačke vlade bio izabran za makarskog biskupa.

VOJNI DUŠOBRIŽNIK

Za vrijeme velikog ili morejskoga rata (1684. — 1699. ), u koji je g. 1684. ušla i Venecija, Bijanković je vršio službu vojnog dušobrižnika. Tako je s mletačkim generalima sudjelovao u svim značajnijim pothvatima kršćanske vojske i borbama, koje su se vodile s Turcima u Dalmaciji.

Kao vojni dušobrižnik Bijanković je sudjelovao u borbi za oslobođenje Sinja g. 1686. , Herceg-Novog u Boki g. 1687. i Knina g. 1688. Osim toga, dva puta bio je s vojskom u Neretvi. Prvi put g. 1684. , kada su bili oslobođeni Opuzen i Norin, a drugi put g. 1688. , kada je naša vojska ponovno osvojila Norin, koji je g. 1686. bio zauzet od Turaka.

Godine 1690. Bijanković je sudjelovao u zauzeću Vrgorca, a 1694. Čitluka (Gabela) u Neretvi. U svim tim pothvatima kršćanske vojske Bijanković se pokazao neumornim u propovijedanju, dijeljenju sakramenata, dvorenju ranjenika i bolesnika. Sve je poduzimao za ozdravljenje ranjenika i vječno spasenje bolesnika, pokazavši se pravim apostolskim službenikom, kako to svjedoči splitski nadbiskup Cosmi.

Službu vojnog dušobrižnika Bijanković je vršio bez ikakve posebne plaće.

UTEMELJITELJ BRATOVŠTINE DOBRE SMRTI U SPLITU

U crkvi sv. Filipa Nerija, uz odobrenje nadbiskupa Cosmija, Bijanković je g. 1690. osnovao Bratovštinu dobre smrti i stavio je pod zaštitu sv. Frane Ksaverskog. Svrha Bratovštine bila je promicanje bogoštovlja, briga oko ukopa siromaha i vojnika, za koje se nije imao tko brinuti, a nadasve briga za bolesnike. To je bila humana i altruistična bratovština, koja je siromahe pokapala kakve nagrade. Godine 1708. Bratovština je imala sto i dvadeset članova, među kojima je bilo plemića, trgovaca i zanatlija. Nadbiskup Cosmi želio je Bratovštinu premjestiti iz crkve sv. Filipa Nerija u katedralu i tako je oduzeti filipinskoj kongregaciji. Bijanković je to ipak uspio spriječiti na opće zadovoljstvo građana. Bratovština dobre smrti bila je jedina ustanova takve vrste u gradu Splitu. A bila je i veoma potrebna zbog skrajne bijede mnogih građana, a i vojnika u onim ratnim vremenima.

Članovi Bratovštine imali su posebne crne tunike, koje su nosili u sprovodima, u procesijama i različitim crkvenim svečanostim. Katkad se Bratovština dobre smrti nazivala i Bratovštinom sv. Frane Ksaverskoga zbog toga, što joj je taj svetac bio zaštitnik.

APOSTOLSKI VIKAR MAKARSKE I SKRADINSKE BISKUPIJE

Imenovanje

Dne 3. ožujka 1686. godine umro je makarski biskup fra Marijan Lišnjić. Poslije njegove smrti natjecalo se više kandidata za makarsku biskupiju. Među njima bio je i Nikola Bijanković, koji je dne 10. ožujka 1686. poslao pismo tajniku Propagande i preporučio se za makarsku biskupiju, koju on dobro poznaje, a govori i hrvatskim jezikom, što je veoma potrebno za dobro upravljanje makarskom biskupijom.

Dva dana poslije, t. j. 12. ožujka 1686. godine, uputilo je pismo Propagandi šest svjetovnih svećenika, koji u ime svoje i ostalih svećenika makarske biskupije traže Bijankovića za makarskog biskupa. Oni u svom pismu ističu Bijankovićevo neumorno djelovanje i primjeran život, te ga smatraju veoma prikladnim za tu službu. U isto vrijeme Propaganda je primila i jednu predstavku, u kojoj se ističe potreba, da makarska biskupija dobije dobra i revna biskupa (buono e zelante pastore). Nije nam poznato, tko je tu predstavku napisao. Prema sadržaju moglo bi se zaključiti, da su je napisali svjetovni svećenici.

U njoj piše, da je dvadeset svjetovnih svećenika, isključeno sa župa, jer su gotovo sve župe u rukama, franjevaca. Zbog toga svećenicima, pitomcima Propagande, preostaje samo to, da napuste svoju domovinu ili da postanu franjevci. U biskupiji nema kaptola. Za biskupa predlaže Nikola Bijanković, koji ima. četrdeset i osam godina. On je doktor filozofije i teologije, kanonik, apostolski misionar i generalni vikar u Splitu.

O gore spomenutim pismima raspravljala je Propaganda dne 6. svibnja 1686. godine. Propaganda je zaključila, da se od susjednih biskupa zatraži informacija. U međuvremenu Propaganda je primila i dva pisma od fra Petra Lupija, koji je bio generalni vikar pokojnog biskupa Lišnjića. On je u pismima od 10. ožujka i 26. srpnja 1686. izvijestio Propagandu o smrti biskupa Lišnjića i upravi makarske biskupije poslije njegove smrti. Piše, da su se nakon Lišnjićeve smrti sastali u Makarskoj franjevci i dvojica svjetovnih svećenika i njega izabrali za vikara makarske biskupije, a fra Matu Juranovića za vikara skradinske biskupije, dok Propaganda ne donese svoju konačnu odluku.  Lupi predlaže trojicu franjevaca između kojih bi Propaganda mogla izabrati vikara za makarsku i skradinsku biskupiju, dok ne imenuje novog biskupa. To su: fra Mate Juranović, fra Ante Magri i fra Ivan Bastanin. Ako bi Propaganda imenovala novog makarskog biskupa, Lupi moli, da to bude jedan redovnik njihova reda i njihove provincije. To bi bilo na utjehu franjevcima i narodu, jer su u makarskoj biskupiji biskupi uvijek bili franjevci.

Prefektu Propagande kardinalu Altieriju preporučio se za biskupa makarske biskupije i fra Mihael Radnić pismom od 3. svibnja 1686. On je u svojoj provinciji obavljao odgovorne službe i bio provincijal franjevaca Bosne Srebrene. On u svom pismu ističe, da njegovim imenovanjem za makarskog biskupa franjevci ne bi više bili zlostavljani od dalmatinskih biskupa, koji su nepodnošljivi (non ci molestino piu quei Vescovi di Dalmazia, che sono tanto insoportabili).

Propagandi se preporučio za makarskog biskupa i drugi franjevac, fra Ivan iz Splita, pismom od 4. svibnja 1686. godine.

Osim Bijankovića, od svjetovnih svećenika još se preporučio za makarkskog biskupa Karlo Rossi, koji je bio pitomac Propagande, doktor prava i teologije te kanonik i generalni vikar u Zadru.

Nakon svih primljenih informacija Propaganda je ustanovila, da je netočna tvrdnja fra Petra Lupija, naime, da su u makarskoj biskupiji uvijek bili biskupi franjevci, te je odlučila makarsku biskupiju povjeriti svjetovnom svećeniku. Tako su za izbor ostala samo dvojica kandidata: Bijanković i Rossi. Budući da je Propaganda Bijankovića već dobro poznavala i za njega imala više preporuka, odlučila se za njega, pa ga je 3. rujna 1686. godine imenovala za apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije.

Breve imenovanja Bijanković je primio preko Venecije tek 10. veljače 1687. godine. Nakon primljenog brevea pisao je tajniku Propagande, da će svojoj novoj službi nastojati udovoljiti koliko god mu to budu dopuštale njegove sile.

Stanje nakon imenovanja

Imenovanjem Nikole Bijankovića za apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije franjevci nisu bili zadovoljni. Počeli su negodovati i ozloglašivati Bijankovića, kako to ističe nadbiskup Cosmi (Padri Osservanti di Bosna procurano per ogni via discreditare il soggetto).

Zbog takva odnosa franjevaca prema Bijankoviću Cosmi je dne 27. listopada 1686. godine uputio pismo tajniku Propagande, kako bi zaštitio svoga generalnog vikara i sada imenovanog apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije. Cosmi piše, da je kleveta i laž (calunnia et impostura) ono, što franjevci protiv njega govore. Tvrdi, da je Bijanković pravog crkvenog duha, neporočna vladanja, žarke revnosti i neumoran u svome radu oko spasavanja duša.

Cosmi je uputio tajniku Propagande i drugo pismo, dne 19. veljače 1687. godine. U tome pismu ponovno govori o držanju franjevaca prema Bijankoviću. Osim toga Cosmi u ovom pismu piše, kako franjevci razglašuju, da oduzimanje duhovne uprave od njihova reda izaziva veliko žaljenje svih redovnika i uznemirenje naroda.

Što se tiče negodovanja samih redovnika, nadbiskup piše, da to može biti istina. Ali, što se tiče uznemirenja naroda, Cosmi kaže, da javni predstavnici iz Makarske tvrde, kako je Bijanković veoma povoljan, jer je zbog svojih dosadašnjih zasluga stekao ugled kod naroda. Zato Cosmi moli tajnika Propagande, da preporuči generalnom providuru Dalmacije da upozori franjevce, da se s dužnim poštovanjem pokore papinoj odluci i da novom crkvenom starješini ne otežavaju, nego pomažu u upravljanju.

Imenovanjem Bijankovića za apostolskog vikara bilo je samo privremeno riješeno pitanje uprave makarske biskupije. I dalje je ostalo otvoreno pitanje makarskog biskupa. Zato su franjevci poduzeli više pokušaja, da bi za makarskog biskupa bio imenovan jedan redovnik njihova reda i njihove provincije. Stupili su u kontakt s trebinjskim biskupom fra Antom Primijem, koji je pismom od 20. veljače 1687. prema njihovim informacijama izvijestio Propagandu o stanju u makarskoj biskupiji.

U tom izvještaju Primi piše, da makarski biskupi nisu imali svoje kuće, niti ikakvih prihoda. Kaže, da su biskupi uvijek bili franjevci (sempre sono stati frati di san Francesco) i da su stanovali u samostanima, koji su ih uzdržavali. Ako Propaganda imenuje za biskupa svjetovnog svećenika, tada bi mu franjevci otkazali gostoprimstvo u svojim samostanima i Propaganda bi mu morala sagraditi kuću i brinuti se za njegovo uzdržavanje. Osim toga, piše Primi, franjevci po starom običaju postavljaju župnike, čime biskup svjetovni svećenik ne bi bio zadovoljan. Primi kaže, da makarski franjevci za novog biskupa predlažu svoga provincijala fra Mihaela Radnića i dobrog fra Grgu od Imotskog.

Sam biskup Primi misli, da bi s imenovanjem novog biskupa trebalo pričekati do završetka rata. Ako makarska biskupija ostane pod Turcima, tada bi bilo bolje, da biskup bude franjevac. A dođe li makarska biskupija pod Veneciju, tada bi biskup mogao biti svjetovni svećenik ili franjevac. Od svjetovnih svećenika Primi predlaže kao kandidata za makarskog biskupa don Luku Kordića, koji je bio pitomac Propagande i rodom je od Mostara.

Između franjevaca Primi predlaže za novog biskupa fra Grgu od Imotskog. Svojim prijedlogom javili su se Propagandi i četvorica makarskih sudaca. Pismom od 3. srpnja 1687. za makarskog biskupa traže don Nikolu Bijankovića, koji je zbog svojih vrlina i svog djelovanja dobro poznat u cijeloj Dalmaciji. Nekoliko mjeseci poslije, dne 5. siječnja 1688. , oni ponovno pišu Propagandi i ovog puta predlažu za makarskog biskupa franjevca fra Ivana Kačića, nećaka pokojnog biskupa fra Petra Kačića.

Prokurator Franjevačke provincije Bosne Srebrene u Veneciji Jakov Bernavić pisao je prefektu Propagande dne 8. svibnja 1688. godine. On moli prefekta Propagande, da za makarskog biskupa ne bude imenovan sadašnji apostolski vikar Nikola Bijanković, niti ikoji drugi svjetovni svećenik, nego da to bude franjevac Provincije Bosne Srebrene. Samo mali dio biskupije, piše Bernavić, želi za biskupa sadašnjeg vikara ili nekog drugog svjetovnog svećenika. Budući da su franjevci veoma zaslužni, moli prefekta Propagande, da on na kongregaciji zagovara franjevce.

Jakov Bernavić uputio je Propagandi i drugo pismo, dne 24. lipnja 1688. godine. U tom pismu moli prefekta Propagande, da za makarskog biskupa de imenovan jedan franjevac, i to onaj, kojega predloži provincijal uz ouglasnost otaca provincije. U međuvremenu franjevački provincijal Bosne srebrene dostavio je propagandi imena četvorice franjevačkih kandidata za makarskog biskupa. To su bili: fra Ivan Kačić, fra Ivan Kolona, fra Ante Magri i fra Grgo od Imotskoga. Već spominjani makarski suci, u dogovoru s franjevcima, ponovno preporučuju Propagandi za makarskog biskupa fra Ivana Kačića. U pismu od 28. studenoga 1689. godine oni pišu, da je fra Ivan Kačić učitelj novaka u Makarskoj i jedan od četvorice kandidata, što ih je franjevački provincijal Propagandi predložio. Svojim prijedlogom javili su se i svjetovni svećenici makarske biskupije.

Njih desetorica sastali su se u Podgori i 15. ožujka 1688. uputili su zajedničko pismo Propagandi. Najprije opisuju svoje teško stanje i postupak franjevaca prema njima. U pismu oni ne predlažu za biskupa nijednog kandidata po imenu, nego žele, da to bude svjetovni svećenik, duhovan i učen. On će učiniti mnogo dobra s kršćanskim narodom. Uza sva ta nastojanja makarska biskupija nije dobila novoga biskupa. Bijanković je ostao apostolski vikar sve do g. 1695. , kada je od mletačke vlade bio imenovan za makarskog biskupa.

Propaganda je željela, da Bijankovića imenuje makarskim biskupom i prije g. 1690. , ali se s tim nije slagala Venecija, koja je Svetoj Stolici postavila zahtjev, da se ne uvodi nikakva novost, dok se ne srede pitanja oko prava patronata.

Vizitacije

Kad je Bijanković bio imenovan za apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije, njemu je prva misao bila pohoditi te biskupije, kako bi upoznao njihove duhovne potrebe i primijenio odgovarajuća sredstva za uklanjanje nereda, koji su se pojavili zbog staračke dobi pokojnog biskupa Lišnjića, ratnih prilika i samog ispražnjenja biskupske stolice.

Prvu vizitaciju makarske biskupije Bijanković je obavio u lipnju g, 1687. Od naroda i franjevaca bio je lijepo primljen, pa je s te strane Bijanković bio veoma zadovoljan. Za vrijeme ove vizitacije Bijanković je izmirio s Crkvom više shizmatika i krstio šesnaest muslimana.

U svom izvještaju spominje, da je susreo jednog Turčina od Hercieg-Nnovoga, koji mu je pripovijedao, da se mnogi Turci u Herceg-Novom žele krstiti, jer da su i njihovi pređi bili kršćani.

Iz izvještaja ove vizitacije koji je poslao Propagandi 1. srpnja g. 1687, vidi se, da je grad Makarska u to vrijeme imao tisuću stanovnika. U gradu se nalazila samo franjevačka crkva Marijina uznesenja. Makarsko primorje imalo je osam tisuća stanovnika, osamnaest crkava i tridesetak kapelica. Deset crkava oštećeno je u ratu od Turaka. Župama upravljaju franjevci, koji u Primorju imaju tri samostana. Franjevački samostani nalaze se u Makarskoj, Živogošću i Zaostrogu. Župnici ne rezidiraju u župama, nego u svojim samostanima i na blagdane idu, i to ne uvijek, govoriti misu i kada ih pozovu radi bolesnika.

Lako je vidjeti, piše Bijanković, koliku štetu spasenju duša donosi udaljenost župnika od župe i često se događa, da bolesnici umiru bez sakramenata i mrtvaci se pokapaju bez svećenika. Nema pouke u kršćanskom nauku, u župama se ne nalaze matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih. Ni u jednoj crkvi nema krsnog studenca. Župnici tvrde, da se tako uvijek prakticiralo. Župske crkve oskudijevaju misnim ruhom, a i ono, što ga ima, nedolično je. U župama ne postoji nijedna bratovština. U cijeloj pokrajini nema nijedne osnovne škole za čitanje i pišanje. U pogledu vjenčanja postoje otmice i župnici ih vjenčavaju bez ikakva obzira prema crkvenim propisima.

Narod daje župnicima za uzdržavanje osim desetine svih plodova, još i milostinju, koja služi za uzdržavanje samostana, kojima su župe od velike koristi. Sakristije u samostanskim crkvama dobro su opskrbljene. Samostani imadu velike posjede. Franjevci u samostanima revno obavljaju kor i daju dobar primjer.

U Makarskoj nema katedrale ni biskupske kuće, jer su zapaljene od Turaka. Ne zna se, kakvi su bili prihodi biskupske menze. Neki posjedi, koji su pripadali Biskupskoj menzi prema pričanju starijih ljudi, sada su u rukama franjevaca, kao i jedna kuća s ostalim nekretninama u. Podgori. Tu kuću Venecija je dodjijelila bivšem makarskom biskupu, a sada je drže franjevci. Svjetovnih svećenika veoma je malo.

Bijanković ističe, kako je prigodom ove vizitacije upozorio prokuratore crkava na savjesno upravljanje, a župnicima je naredio, da vode knjige krštenih, vjenčanih i umrlih i da poučavaju puk u kršćanskom nauku. Zapaža da je narod u makarskoj biskupiji po naravi surov, ali vjeri i Svetoj Stolici veoma naklonjen. Za ovaj izvještaj Propaganda je Bijankovića pohvalila i svome tajniku naredila da upozori franjevačkog generala na nedostatke franjevačkih župnika.

U srpnju iste godine Bijanković je pohodio i skradinsku biskupiju i o toj vizitaciji poslao izvještaj Propagandi dne 1. kolovoza 1687. godine. Iz ovog izvještaja vidi se, da su skradinsku katedralu i biskupsku palaču uništili Turci. Nakon oslobođenja od Turaka glavna džamija pretvorena je u crkvu sv. Frane i uspostavljen hospicij za franjevce, koji na Visovcu imadu svoj samostan. Duhovnu brigu oko kršćanskih vjernika vode franjevci, i to veoma revno, kako u dijeljenju sakramenata, tako i u poučavanju u kršćanskom nauku. Oni su dobri redovnici i revni župnici. Narod skradinske biskupije veoma je siromašan. U gradu i biskupiji ima svega 2.290 stanovnika, a od toga ih je 864 grčkog obreda. U biskupiji nema nijednog svjetovnog svećenika. Pravoslavni su veoma slabo poučeni u vjeri. Kod njih su redoviti dupli brakovi i otmice djevojaka. Svoju djecu šalju svake večeri našem župniku na kršćanski nauk.

Mjesta Bribir i Vranu za sebe svojata zadarski nadbiskup, a neka druga sela skradinske biskupije želi imati šibenski biskup. Bilo bi veoma korisno, izvješćuje Bijanković, imenovati biskupa za skradinsku biskupiju. Propaganda je pohvalila Bijankovića zbog ovog izvještaja, a zadarskom i šibenskom biskupu javila, da dostave potrebne dokumente, kako bi dokazali svoje pravo na gore spomenuta mjesta.

Prigodom svoje prve vizitacije makarske i skradinske biskupije Bijanković je uočio veliku potrebu svetih službenika, pa je 1. studenoga 1687. pisao Propagandi, da u svojim zavodima osigura mjesta za dvojicu klerika makarske i skradinske biskupije. Za narod je tražio kršćanski nauk na hrvatskom jeziku te ostale devocionalije. Za svećenike, koji su zajedno s narodom došli iz turskih krajeva, traži brevijare i obrednike na hrvatskom jeziku. Poznat nam je Bijankovićev izvještaj o stanju makarske i skradinske biskupije, koji je poslao Propagandi poslije vizitacije, koju je obavio ljeti g. 1692.

U tom izvještaju o stanju makarske biskupije Bijanković piše, da se u onom dijelu biskupije, koji se nalazi pod Venecijom, nalaze 24 sela, Ponovno ističe, da župnici ne rezidiraju na župama i da ne drže kršćanski nauk. Župnici su dobro opskrbljeni, jer im osim desetine svih plodova vjernici skupljaju i dragovoljne milostinje za uzdržavanje samostana. Samostani imaju velike posjede. Nepoznati su prihodi Biskupske menze. Prema pričanju starih ljudi posjede Biskupske menze drže franjevci.

Bijanković donosi i brojno stanje nekih sela. Vidimo, da su tada Brela imala 500 duša, Bast 200, Veliko Brdo 140, Tučepi 400, Kotišina 600, Podgora s novim i starim stanovnicima 1000, Živogošće 400, Drvenik 300, Igrane 320, Lapšan 200, Zaostrog 600, Vrgorac 1400, Opuzen 400, Klek 600, Vardol Veliki 600, Vardol Mali 400, Zagvozd 200, Sveti Križ 200, Zogljani 220, Cista 150, Brist 160, Kozica 130, Donje Selo 200, Gornje Selo 260.

Makarska ima 1.500 stanovnika, a na cijelom području, koje se nalazi pod vlašću Venecije, ima 12.000 stanovnika. U biskupiji ima 120 crkava, a od toga ih je 40 bez krova, koje su oštećene od Turaka. U zadnje vrijeme na područje biskupije stiglo je više od 600 pravoslavaca, koji su se naselili po selima. Svi su se oni izmirili s Katoličkom crkvom učinivši javno ispovijest vjere i svi sada kršćanski žive. Veći dio katoličkih vjernika nije primio sakramenat potvrde zbog toga, što se već 12 godina potvrda nije dijelila. Bijanković ističe, da ni u jednom selu nije našao javnog grešnika, psovača i konkubinarca. Narod je u sebi surov i žestok, ali veoma odan vjeri i Sv. Stolici.

U Bijankovićevu izvještaju o stanju skradinske biskupije od 20. listopada 1692. vidi se, da je ona preplavljena. pravoslavnima. U samostanu sv. Arkanđela ima 30 redovnika sv. Bazilija, 30 klerika i 12 slugu. U osam sela, koja je pohodio, našao je oko 1.500 pravoslavnih, a na teritoriju cijele biskupije ima ih više od 6.000.

Za spomenute izvještaje o stanju makarske i skradinske biskupije iz godine 1692. Propaganda je na svojoj kongregaciji od 23. veljače 1693. godine Bijankovića pohvalila. Bijanković je pohodio makarsku biskupiju i g. 1694. Tada je izvijestio Propagandu, da je nakon zauzeća Čitluka u Neretvi nastalo veliko doseljavanje naroda iz krajeva pod Turcima na oslobođeni teritorij. Pod Vrgorac je došlo 15 turskih obitelji, jer više nisu mogle podnositi pašinu tiraniju.

Sve te obitelji žele se krstiti. U Mostaru je župnik svjetovni svećenik, koji je javio Bijankoviću, da je 8000 kršćana odlučilo prebjeći pod vlast Venecije. Iz izvještaja se vidi, da Bijanković vodi knjigu stanja duša i kaže, da u toj svojoj knjizi pronalazi, da je u proteklih osam godina, od kada on upravlja biskupijom, stiglo u makarsku biskupiju 1.400 pravoslavnih obitelji od Mostara, Popova, Trebinja, Ljubuškog i Zažablja. Svi su oni sada izmireni s Katoličkom crkvom i kršćanski žive. Zbog takva stanja u makarskoj biskupiji Bijanković piše Propagandi, da je potrebno imenovati dvojicu apostolskih misionara, kao i učitelja za školu, koju bi on otvorio u Makarskoj.

Budući da su duvanjskom biskupijom već otprije upravljali makarski biskupi, i Bijanković je kao apostolski vikar pohađao tu biskupiju. Iz brojnih dokumenata vidimo, da je bio u Bilopolju, Duvnu, Rami i drugim mjestima duvanjske biskupije.

PLAĆA

Službu apostolskog vikara makarske i skradinske biskupije Bijanković je obavljao bez ikakve plaće.

Godine 1692. i 1693. tražio je od Propagande pomoć, ali ne kao nadoknadu za podnesene napore, nego za pokriće troškova svojih vizitacija i za vršenje djela kršćanskog milosrđa, jer je u biskupiji mnogo siromaha i udovica, koji od njega kao duhovnog oca traže pomoć. Franjevački župnici nisu mu davali nikakvu pomoć za putne troškove.

Godine 1693. Propaganda je Bijankovića preporučila za pomoć, ali je on nije dobio. Kad traženu pomoć nije dobio, Bijanković se ponovno obratio Propagandi pismom od 20. listopada 1694. U tom pismu Bijanković moli Propagandu, da ona posreduje kod franjevačkog provincijala, kako bi mu se davao dio desetine od župa za pokriće troškova vizitacija. Na kongregaciji od 29. studenoga 1694. godine Propaganda je zaključila, da se o Bijankovićevu zahtjevu saslušaju franjevački poglavari i da se njegova molba preporuči kardinalu Ottoboniju. Ni ovog puta traženu pomoć Bijanković nije dobio.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s