UVOD

Za Nikolu Bijankovića, splitskog kanonika i makarskog biskupa, potanje sam se počeo zanimati godine 1968. , kada sam došao za župnika u Makarsku. Od tada sam imao prigodu često viđati kako pojedinci dolaze na njegov grob, koji se nalazi u svetištu crkve sv. Marka u Makarskoj, i kako se na njemu mole.

Uglavnom su to bile osobe iz Makarskog primorja, susjednih otoka Brača i Hvara, Imotske krajine i Bosne, osobito iz okolice Duvna. Ta činjenica, da Bijankovićeva uspomena i danas živi u našemu narodu, iako je on umro pred dva i po stoljeća, potakla me na čitanje literature, koja je napisana o tom našem svećeniku i biskupu. Čitajući dosadašnju relativno obilnu literaturu o Bijankoviću, došao sam do zaključka, da se svi dosadašnji njegovi životopisci ili pak člankopisci mogu svrstati u dvije grupe.

Prvoj i većoj grupi pripadaju oni, koji ga veličaju ističući njegov kreposni život i požrtvovno djelovanje, prikazujući ga kao gotovog sveca. Drugu, manju grupu tvore oni, koji Bijankovića naveliko kritiziraju i niječu mu ne samo svetačke vrline, nego i osnovne ljudske kvalitete.

Zbog takve opredijeljenosti autora smatram potrebnim kritički se osvrnuti barem na glavnije predstavnike spomenutih grupa, dosadašnjih Bijankovićevih životopisaca i člankopisaca, iznijeti njihova stajališta i upozoriti na glavnije nedostatke, a zatim iznijeti moj pristup tome pitanju.

Glavni predstavnik prve grupe pisaca o Bijankoviću jest Ivan Cetinčić, svećenik Kongregacije sv. Filipa Nerija u Splitu, koju je osnovao sam Bijanković. Cetinčić je g. 1756. napisao na talijanskom jeziku životopis Nikole Bijankovića pod naslovom »Il compendio della virtuosa vita di Monsignor Nicolo Biancovich«. To Cetinčićevo djelo do danas je ostalo u rukopisu. Ima 142 stranice srednjeg formata i nalazi se u kaptolskom arhivu u Makarskoj. Djelo je gotovo čitavo tiskano u odlomcima u Rimu g. 1882. u knjizi, koja ima naslov »Spalaten. et Macarsken. beatificationis et canonizationis Servi Dei Nicolai Biancovic fundatoris oratorii S. Philippi Nerii Spalati et episcopi macarskensis — Summarium super dubio — An sit signanda commissio introductionis Causae in casu et ad effectum de quo agitur?«

Pišući taj životopis Ivan Cetinčić nije išao za tim, da dokumentira svoje tvrdnje i ne navodi izvore, kojima se služio. On prema načinu svoga vremena samo pripovijeda. Njegovo pripovijedanje uglavnom potvrđuju izvori, kako ćemo to i u ovoj knjizi vidjeti, a netočnosti, koje se u njegovu životopisu nalaze, uglavnom se odnose na pogrešno datiranje pojedinih događaja iz Bijankovićeva života. Cetinčić uzdiže Bijankovića kao kreposna i sveta čovjeka, te uzorna i požrtvovna biskupa. Pripisuje mu i čudesa, koja su se dogodila po njegovu zagovoru, kako za vrijeme njegova života tako i poslije njegove smrti.

Prema mome mišljenju veliki nedostatak toga djela jest u tome, što potpuno prešućuje odnos između Bijankovića i franjevaca. Već u vrijeme Cetinčića bilo je dobro poznato, da svi prigovori protiv Bijankovića dolaze upravo iz tih napetih odnosa, pa je posve normalno očekivati, da nas autor, koji je suvremenik tih događaja i koji je značajnije slučajeve mogao doznati iz prve ruke, o njima izvijesti.

Spomenuo sam, da je Cetinčić bio član Kongregacije sv. Filipa Nerija, koju je osnovao Bijanković, pa se na temelju toga može pretpostavljati, da je pisac svoga duhovnog oca želio prikazati u što ljepšem svjetlu. Možda se upravo u tom odnosu nalazi razlog zbog kojega Cetinčić ne vidi na Bijankoviću nikakav nedostatak i zbog čega potpuno prešućuje njegov odnos prema franjevcima. Ta me okolnost upućivala na to da, prema svojim mogućnostima, kritički provjeravam Cetinčićeve tvrdnje. Cetinčićevim djelom poslužio se je i Daniele Farlati pišući o Bijankoviću u poznatom djelu „Illuricum Sacrum“ Iako fra Milan Mikulić tvrdi da je Farlati sve podatke o Bijankoviću preuzeo od Cetinčića, ipak je očito kad ih međusobno usporedimo da se Farlati služio i drugim izvorima, jer na pojedinim mjestima Cetinčića ispravlja ili pak tvrdi suprotno.

Prvi tiskani Bijankovićev životopis na hrvatskom jeziku napisao je makarski kanonik Josip Pavlović Lučić i izdao ga u Veneciji pod naslovom »Kratko iskazagne Xivota, Kripostii, i Cudesa slughe Boxjega prisvit i pripost. gospodina gospodina Nikole Biancovichi biskupa makarskoga. Sakupglieno i izvageno iz nesumgnivi temegliaa, i svidocanstvaa istiniti«. lako u samom naslovu djela autor kaže, da je napisano na temelju dokumenata i istinitih svjedočanstava, on nigdje ne spominje koji su to dokumenti. Uspoređujući taj i Cetinčićev životopis, može se zaključiti da se Pavlović Lučić poslužio Cetinčićevim djelom, kao i izjavama svjedoka, Bijankovićevih suvremenika, koje su oni davali prigodom biskupskog procesa za njegovu beatifikaciju.

On je u svom djelu prikazao Bijankovića kao sveca. Bez kritičkog provjeravanja prihvaća sve ono, što je o Bijankoviću napisao Cetinčić. Ni on uopće ne govori o odnosu između Bijankovića i franjevaca. Ovo djelo Pavlovića Lučića bilo je prevedeno na talijanski jezik i tiskano u Veneciji 1800. godine. Poslije tih dvaju životopisa napisan je o Bijankoviću veći broj pohvalnih članaka od brojnih autora. Oni uglavnom prepričavaju ono, što su spomenuti životopisci već bili napisali. U novije vrijeme o Bijankoviću je najviše pisao don Rade Jerković, svećenik splitsko-makarske biskupije. Uz više prigodnih članaka, on je g. 1943. izdao i kratki životopis Nikole Bijankovića pod naslovom »Nikola Bjanković biskup«. U svome djelu Jerković se nije kritički osvrtao na dotadašnja pisanja o Bijankoviću. Njegovo je djelo prijepis i sažetak Cetinčića i Pavlovića Lučića, pa je počinio iste pogreške kao i oni. Vrijedno je spomenuti, da je Jerković preveo s talijanskoga na hrvatski jezik i g. 1942. izdao dva Bijankovićeva izvještaja Kongregaciji koncila o stanju makarske biskupije i dva dnevnika s pastirskih pohoda iz 1706. i 1710. godine. Potrebno je naglasiti, da Jerković u svojim rukama nije imao originale spomenutih dokumenata, nego je prijevod učinio prema tekstu, koji je objavljen u Vjesniku za arheologiju i povijest dalmatinsku g. 1885. Tu je donesen prepisani tekst, ali bez potpisa autora, koji je prijepis učinio, kao i bez oznake dokumenata, kojima se pri prepisivanju služio. Potrebno je napomenuti, da prijepis teksta dnevnika iz g. 1706. nije vjerno učinjen. Kad se usporedi prijepis s originalom, koji se nalazi u arhivu Propagande u Rimu, a koji u cijelosti imamo snimljena u mikrofilmu, tada nam se čini, da prijepis sliči prepričanom originalu. Za prijepis teksta dnevnika iz g. 1710. može se reći da je nešto vjerniji svom originalu, ali ipak ne u potpunosti.

Smatram potrebnim spomenuti i ono, što je u najnovije vrijeme o Bijankoviću napisao Ivan Ostojić u knjizi »Metropolitanski kaptol u Splitu«, koju je izdala Kršćanska sadašnjost u Zagrebu g. 1975. Iako je to veoma kratak prikaz Nikole Bijankovića, kao splitskog kanonika, prikaz je ipak veoma značajan, jer je napisan na temelju dokumenata pronađenih u arhivu splitskog kaptola i u arhivu splitske nadbiskupije u Splitu, što je unijelo više svjetla u neka dosadašnja sporna pitanja. Osim spomenutih autora još ima relativno velik broj onih, koji su po raznim revijama, knjigama, glasnicima, vjesnicima biskupija i novinama pisali o Bijankoviću. Svi oni jednodušno ističu njegov kreposni život i svetački lik. Nisu to kritički radovi, nego manji članci napisani na temelju dotadašnje literature, koja Bijankovića veliča.

Među onima, koji Bijankovića kritiziraju i koji mu osporavaju mnoge vrline, koje navode gore spomenuti autori, posebno se ističe franjevac dr. Milan Mikulić. On je g. 1964. izdao u Rimu knjigu »De vita et gestis Nicolai pa Bianković episcopi makarskensis (1645—1730)«. To je zapravo njegova doktorska disertacija, koju je obranio na Antonianumu u Rimu g. 1946.

Svoju knjigu Mikulić je napisao ne samo na temelju dotadašnje literature, nego ponajviše na temelju arhivske građe, koju je pronašao osobito u Propagandinu arhivu u Rimu i u arhivu franjevačkog samostana u Makarskoj. Mikulić je u svojoj knjizi došao do mnogih tvrdnja, koje uvijek nisu utemeljene na dokumentima i koje su potpuno suprotne Cetinčiću i ostalim autorima, koji su se na njega pozivali.

Dok se djelo čita, stječe se dojam, da je Mikulić potpuno obezvrijedio Cetinčićevo djelo. Ipak već u uvodu možemo istaknuti, da sve Mikulićeve tvrdnje nisu opravdane, jer ih novootkrivena povijesna vrela na mnogo mjesta pobijaju ili pak ispravljaju. Čini mi se, da je glavni razlog, zbog kojega je do toga došlo, u tome, što se Mikulić u svom istraživanju uopće nije osvrtao na građu nekih arhiva. On uopće nije istraživao slijedeće arhive: splitske nadbiskupije u Splitu, metropolitanskog kaptola u Splitu, makarske biskupije u Splitu, župskog ureda i kaptola u Makarskoj, historijske arhive u Splitu i Zadru, u kojima se nalaze matični podaci o Bijankoviću, te arhiv kolegija u Macerati u Italiji, gdje je Bijanković doktorirao. Osim toga, njegovoj pažnji promakli su i mnogi dokumenti u Propagandinu arhivu u Rimu, kao i u Tajnom vatikanskom arhivu.

Kao što smo rekli za Cetinčića, da je glavni nedostatak njegova djela je u tome, što je posve prešutio odnos između Bijankovića i franjevaca, čini mi se, da nešto slično vrijedi i za Mikulićevo djelo. Točno je, da Mikulić je u svom djelu dosta govori o odnosu Bijankovića prema franjevcima, ali on prešućuje odnos franjevaca prema njemu, pa je iz takva prikaza teško stvoriti potpunu i objektivnu sliku o samim odnosima. Zbog takva pristupa tome pitanju, čini mi se, da nas Mikulić katkad izvješćuje samo o posljedicama, ali ne i o njihovim uzrocima. Koliko god mi se na prvi mah čini, da je Cetinčić Bijankovića previše hvalio, čini mi se, da je Mikulić prešao u drugu skrajnost i pokušao Bijankkovića prikazati u što slabijem svjetlu. U svom djelu Mikulić nije samo skinuo Bijankoviću aureolu svetosti, kojom ga je ovjenčao Cetinčić, nego mu je zanijekao i najosnovnije ljudske kvalitete ističući teške defekte Bijankovićeva karaktera, kao što su: teška i nesnosna narav, svadljivi i nepomirljivi duh, častohleplje i pohlepa za materijalnim dobrima. U parnicama se Bijanković znao služiti i nečasnim sredstvima, piše Mikulić, samo da u svojoj stvari uspije i protivnika pobijedi. Bijanković je bio i jedan od bogatijih biskupa u Dalmaciji.

Osim spomenutog djela Mikulić je još napisao knjigu »Izbor izvornih spisa o Nikoli Bijankoviću biskupu makarskom(1645—1730)«. To je skup raznih dokumenata, koji izravno ili neizravno govore o Bijankoviću i njegovu vremenu. Knjiga je umnožena ciklostilom g. 1978. u Portlandu, u Oregonu. To je veoma vrijedna stvar, jer donosi dokumente prepisane iz njihovih originala, do kojih je autor došao u svom istraživačkom radu. Nekim dokumentima Mikulić je dodao i svoj komentar, koji je više plod proizvoljnih tvrdnja nego utvrđenih činjenica, što, čini mi se, umanjuje znanstvenu vrijednost djela.

O Bijankoviću je pisao i franjevac dr. Karlo Jurišić u knjizi »Katolička crkva na Biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine«, koju je izdala Kršćanska sadašnjost u Zagrebu g. 1972. Sve podatke o Bijankoviću Jurišić je preuzeo od Mikulića. Ono, što je o Bijankoviću donio, većinom je netočno.

Budući da su u dosadašnjoj literaturi mišljenja o Bijankoviću potpuno suprotna, zanimalo me je, zbog čega je do toga došlo. Ako je Bijanković onakav, kakvim ga je prikazao Cetinčić, onda bi Mikulićevo pisanje bilo teška kleveta. Isto tako, ako su Mikulićeve tvrdnje točne, onda bi morala otpasti i svaka pomisao, da bi Bijanković mogao biti kandidat za oltar. Upravo ta dilema poticala me je na istraživanje Bijankovićeva pitanja. Pretpostavljao sam, da je do tako potpuno suprotnog pisanja autora o Bijankoviću moralo doći zbog nedovoljno istraženih povijesnih vrela. I zato sam se dao na istraživanje arhivske građe, koja je razasuta po mnogim arhivima, kako u našoj zemlji tako i u inozemstvu. Točno je, da se Mikulić, boraveći u Rimu dugi niz godina, u dobroj mjeri poslužio Propagandinim arhivom dok je pripremao građu za svoju radnju. Ali, budući da je to golemo polje rada, nije nikakvo čudo, da su mu neki dokumenti iz tog arhiva promakli i ostali nepoznati.

Splitski nadbiskup dr. Frane Franić, koji je, boraveći u Rimu za vrijeme pripravnih komisija, kao i za vrijeme održavanja II. vatikanskog sabora, zadužio svećenika dra Maksa Pelozu, koji se u to vrijeme nalazio u Rimu, da mikrofilmira sve dokumente, koje uspije pronaći u Propagandinu arhivu, a izravno se ili neizravno odnose na Bijankovića. Tu želju nadbiskupa Franića Peloza je ostvario. Svu pronađenu građu snimio je na sedam velikih mikrofilmova, koji sadrže 5200 fotograma. Sva ta građa nalazi se u rukopisu, a napisana je na talijanskom i latinskom jeziku. Sve je to trebalo preko mikročitača pročitati i proučiti. Trud se isplatio, jer su pronađeni dokumenti, koji su do sada bili nepoznati i koji bacaju novo svjetlo na osobu Nikole Bijankovića. Osim toga, pretražio sam, prema svojim mogućnostima, i one gore spomenute arhive, na koje se Mikulić uopće nije osvrtao.

U svima njima pronašao se poneki novi podatak, koji nam je pomogao, da u dosadašnja nejasna i sporna pitanja unesemo više svjetla i stvorimo što objektivniji sud o Nikoli Bijankoviću, koji je u svoje vrijeme imao zapaženu ulogu među splitskim klerom i poslije među dalmatinskim episkopatom, koji je kao biskup trideset godina upravljao makarskom biskupijom.

Želio sam provjeriti i neke dokumente, koji se nalaze u arhivu franjevačkog samostana u Makarskoj, ali u tome nisam uspio. Naime, sve do pred par godina taj arhiv nije bio sređen. Tek ljeti g. 1977. uspio ga je srediti prof. fra Josip Soldo, pa sam tada preko njega pokušao doći do nekih dokumenata, da bih provjerio neke podatke. I taj pokušaj ostao je bez uspjeha, jer dokumente, koje sam ja tražio, nije, rekao mi je, uspio pronaći. Ova knjiga uglavnom je plod arhivskog istraživanja. Ipak ne želim reći, da je ovim radom arhivski fond o Bijankoviću u potpunosti iscrpljen. Možda će se još pronaći koji novi podatak ili otkriti novi dokumenat, ali ipak smatram, da to ne će u ozbiljnoj mjeri utjecati na zaključke, do kojih sam u ovom radu došao.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s