ŽUPE I ŽUPNICI

REZIDENCIJA ŽUPNIKA I PITANJA PASTORIZACIJE

Pri svršetku XVII. stoljeća, kada je Bijanković kao apostolski vikar počeo upravljati makarskom biskupijom, većina župa bila je u rukama franjevaca, Svjetovnom kleru pripadale su samo tri župe: Zagvozd, Brela i Podgora. Svjetovni svećenici imali su u svojim župama kuće i s narodom stalno boravili. Već u svom prvom pastirskom pohodu makarske biskupije koji je Bijanković obavio kao apostolski vikar g. 1687. , ustanovio je, da župnici franjevci ne rezidiraju u župama nego u svojim samostanima. U župe su odlazili prigodno, na neke blagdane ili kad su odlažili radi bolesnika. Takav način pastorizacije, ističe Bijanković, nanošio je veliku duhovnu štetu vjernicima, jer se događalo, da bi bolesnici umirali bez sakramenata i mrtvi su pokapani bez svećenika. Nije se držala redovita vjerska pouka, niti su vođene matične župske knjige. Odsutnost župnika sa župa štetno se odražavala i na materijalno stanje seoskih crkava, koje su većinom bile zapuštene, bez potrebnog namještaja i misnog ruha. Zbog udaljenosti samostana od župa župnici nisu bili u stanju, ni uz najbolju volju, udovoljiti duhovnim potrebama vjernika u žurnim slučajevima. Na primjer, budući da su neka sela bila udaljena od samostana po 6, 10, 12 ili čak 15 milja, događalo se, da bi bolesnik umro prije negoli bi stigao svećenik.

Takav način vođenja pastorizacije bio je razumljiv i donekle opravdan za vrijeme Turaka. Kažem donekle opravdan zbog toga, što se i u tursko vrijeme moglo rezidirati, barem u nekim župama, kako to potvrđuje primjer župnika svjetovnih svećenika. Kada je Bijanković, kao biskup, došao u Makarsku, dobar dio biskupije bio je oslobođen od Turaka, pa takvim načinom pastorizacije on nije bio zadovoljan. Zbog toga on često kori franjevačke župnike, koji žive u samostanima, a ne sa svojim narodom na župama. Da bi što bolje udovoljio potrebama vjernika, koji su bili bez stalnog župnika, Bijanković je katkad znao u neko selo, koje su držali franjevci i tamo rijetko dolazili, postaviti za župnika svjetovnog svećenika. Ali, to opet nije bilo pravo franjevcima, pa su zbog toga nastajali sukobi. Tako je g. 1705. došlo do spora između Bijankovića i franjevaca imotskoga samostana. Bijanković je u selo Opanke postavio za župnika svjetovnog svećenika don Bartula Režića. Tada je fra Mate Juranović, gvardijan imotskog samostana, uz pomoć Turaka, silom uklonio don Bartula Režića iz Opanaka i postavio franjevca koji nije stanovao u župi. Narod je zbog toga negodovao. Juranović, revoltiran zbog spomenutog Bijankovićeva pokušaja, da u župu Opanke postavi svjetovnog svećenika, uspio je, imajući dobre veze s Turcima, spriječiti biskupov pastirski pohod Imotskom u ljeto g. 1705, iako je za taj pohod od Turaka već bila dana dozvola.

Saznavši za sve to, Bijanković je dne 10. siječnja 1706. uputio pismo Propagandi, u kojem piše, da je u Juranoviću ukorijenjen ružni svjetski interes, pa bi bilo dobro, da on promijeni sredinu, jer je biskupu više nemoguće podnositi njegovu drskost i ne može upravljati vjernicima, koji su pod Turcima. Zato Bijanković moli Propagandu, da ga ona oslobodi progonstva franjevaca, koji se ravnaju po načelima đavla. Gori su od samih Turaka i protive se njegovim pastirskim pohodima, da ne bi saznao njihove nedostatke i nered, koji prave u krajevima pod turskom vlašću. Svi traže svoju korist, a ne Isusa Krista.

Slučaj u župi Opancima uznemirio je sve franjevce, a najviše one u imotskom samostanu, koji su odlučili osloboditi se Bijankovićeve jurisdikcije i podvrći se jurisdikciji bosanskog biskupa sa sjedištem u Đakovu i tako onemogućiti Bijankovića u eventualnim budućim pokušajima oduzimanja njihovih župa. Vođa pobunjenika protiv Bijankovića bio je spomenuti Juranović. U pismu kardinalu Sacripanteu, prefektu Propagande, od 1. veljače 1706. Bijanković za njega piše da je veoma nemirna duha, da je kamen smutnje, da zavodi narod, pa bi trebalo da bude uklonjen iz imotske župe.

Istoga dana kada i kardinalu Sacripanteu biskup je uputio pismo i mletačkom ambasadoru u Rimu Morosiniju. Bijanković piše, da je franjevački provincijalni definitorij na svom kapitulu zatražio izuzeće imotskih franjevaca, zapravo područje župa koje su spadale pod upravu imotskog samostana, ispod jurisdikcije makarskog biskupa, da bi bile podvrgnute jurisdikciji bosanskog biskupa Jurja Patačića.

Takav svoj naum franjevci su pokušali ostvariti uz pomoć biskupa Patačića, koji je rezidirao u Đakovu. Dne 5. Kolovoza 1705. biskup je Patačić, u dogovoru s upravom franjevačke provincije, izdao okružno pismo i poslao ga gvardijanima franjevačkih samostana u Rami i Imotskom kao i župnicima župa njihovih područja. Bosanski biskup u ime svete poslušnosti naređuje da ne priznaju, osim njega, nijednog drugog biskupa za svoga ordinarija i da ni jednom drugom biskupu ne dopuštaju obavljati biskupske funkcije na svome području. Ta Patačićeva odluka odnosila se na župe: Ramu, Imotski, Mostar, Bilo Polje, Duvno, Ljubuški, Župu i druga mjesta iza Biokova,koja su se nalazila pod Turcima.

Tako je biskup Patačić zanijekao makarskom biskupu jurisdikciju nad zagorskim dijelom makarske biskupije i spor, koji je nastao između Bijankovića i imotskih franjevaca, prenio se na spor između makarskog biskupa Bijankovića i bosanskog biskupa Patačića. Saznavši za takvu odluku biskupa Patačića, Bijanković je bio prisiljen tražiti zaštitu svojih prava kod Propagande u Rimu. On je 10. siječnja 1706. o tome izvijestio Propagandu, Izjavljuje, da su spomenuta mjesta od pamtivijeka bila pod jurisdikcijom makarskog biskupa, te više od stotinu godina u posjedu trojice makarskih biskupa, njegovih prethodnika. Bijanković ističe, da je kao apostolski vikar makarske biskupije tim mjestima upravljao 12 godina, a kao makarski biskup već njima upravlja 7 godina bez ikakva protivljenja bosanskog biskupa. Napominje, da je i kao apostolski misionar u tim krajevima propovijedao i prolio mnogo znoja, da bi taj narod sačuvao u svetoj vjeri. Na kraju Bijanković izjavljuje, da bosanski biskup nema što tražiti u Hercegovini, nego u Ugarskoj i Bosni.

Dne 12. travnja 1706. Propaganda je odredila, da obje strane, Bijanković i Patačić, dostave Kongregaciji svoja prava, a u međuvremenu da se ništa ne mijenja. I prije nego je Propaganda donijela gornju odluku, Bijanković se dao na prikupljanje dokaza, kako bi dokazao svoja prava na spomenuto sporno područje. U sudskom postupku u Makarskoj, Sinju i Splitu ispitivani su svjedoci, koji su pod zakletvom davali odgovore na tri pitanja.

Prvo pitanje odnosilo se na Bijankovićeve prethodnike, a glasilo je:

Jesu li tri posljednja makarska biskupa više od stotinu godina imala pod svojom duhovnom upravom župe: Ramu, Mostar, Bilo Polje, Duvno, Ljubuški, Imotski i druga mjesta iza Biokova, koja su pod Turcima?

Drugo pitanje odnosilo se na Bijankovića, kao apostolskog vikara makarske biskupije, a glasilo je:

Je li Bijanković, kao apostolski vikar makarske biskupije, 12 godina upravljao spomenutim župama i osobno ih posjećivao?

I treće se pitanje odnosilo na Bijankovića. Glasilo je:

Upravlja li sadašnji makarski biskup Bijanković već 7 godina spomenutim župama bez ikakva protivljenja bosanskog biskupa ?

Sudski postupak u Makarskoj započeo je 5. travnja, a završio se 22,travnja 1706. Među-ispitanim svjedocima posebno se ističe Andrija Pavlinović, starac od 75 godina, rodom iz župe. On je Bijankovića pratio u njegovim pastirskim pohodima spomenutim župama, dok je vršio službu apostolskog vikara. Andrija Pavlinović bio je 7 godina i momak biskupa Lišnjića, pa mu je ta stvar bila veoma dobro poznata. Na sva gornja pitanja on je dao potvrdni odgovor. I svjedok Zvane Stipić, starac od 80 godina, izjavio je, da je pratio biskupe Petra Kačića i Marijana Lišnjića u Ramu, Duvno, Mostar i ostala spomenuta mjesta. Svjedok Nikola Ivanović iz Vrdola, starac od 85 godina, izjavio je, da nikada nije čuo ni vidio, da bosanski biskup dolazi u te krajeve, nego je to uvijek bio biskup iz Makarske. Još su bili ispitani svjedoci: Pavao Kaleb iz Kotišine, don Martin Pivčević Podgore, Zvane Batošić i don Marko Čagljević župnik iz Zagvozda. Svi su oni dali potvrdne odgovore na gore spomenuta pitanja.

U isto vrijeme ispitivani su i svjedoci na sudu u Sinju. Svjedočili su: don Ivan Felipović, fra Ivan Mihaljić, definitor fra Andrija od Rame, vikar u samostanu od Cetine, serdar Vučković, Imoćanin Šime Jukić, koji se nastanio u Vrlici. Svi su oni pod zakletvom izjavili, da postavljena pitanja sadrže potpunu istinu. Definitor fra Ivan Mihaljić je izjavio, da su sva nabrojena mjesta uvijek bila pod jurisdikcijom makarskog biskupa. Njega i još 10 redovnika u Rami je zaredio biskup Lišnjić, a biskup Bartul Kačić posvetio je crkvu u Rami. Njemu je, kaže, poznato, da je bila neka prepirka između biskupa Lišnjića i bosanskoga biskupa zbog Rame, ali su se za vrijeme rata (bečki rat) obojica povukla i ništa nije bilo određeno. Također mu je poznato, da je Bijanković, kao apostolski vikar, pohađao spomenuta mjesta.

Isto je svojom izjavom potvrdio i fra Andrija od Rame. Postupak u Sinju završen je 19. travnja 1706. Svi su ispitani svjedoci na sudu u Splitu dali potvrdne odgovore na postavljena im pitanja.

Osim spomenutih izjava svjedoka Propaganda je primila i pismo splitskog nadbiskupa Cosmija od 2. rujna 1706. Cosmi je podupro pravo Bijankovića na spomenute sporne župe. On piše, da Bijankoviću i sami Turci izlaze na ruku prigodom njegovih pastirskih pohoda, pa čak slušaju i njegove propovijedi. Bosanski biskup, napominje Cosmi, rezidira u Slavoniji i udaljen je od tih krajeva više od 12 dana.

Biskup Patačić vjerojatno nije svoje dokumente ni dostavio Propagandi, jer je ona na svojoj sjednici od 2. srpnja 1707. zaključila, da stranke dostave svoje dokaze, a u međuvremenu makarski će biskup u ime Kongregacije pohađati spomenuta sporna mjesta bez prejudiciranja prava.

Tako je Patačićev pokušaj ostao bez uspjeha, a sporne župe i nadalje ostale pod jurisdlikcijom biskupa Bijankovića, koji je njima upravljao sve do svršetka svoga života. Biskup Patačić ni za vrijeme spomenutoga spora, a ni poslije, u Bosnu nije dolazio. Zbog toga franjevci se 23. rujna 1709. žale Propagandi, da se biskup Patačić još nije pojavio u Bosni, a njegovo rezidiranje van Bosne donosi veliku štetu vjernicima i svećenicima, jer nema tko dijeliti krizmu i rediti svećenike. Nije nam poznato, da li je biskup Patačić ikada dostavio Propagandi dokaze, kojima bi pokušao obraniti svoja prava na spomenute sporne župe. Ovo pitanje definitivno je bilo riješeno tek poslije Bijankovićeve smrti.

Dne 5. rujna 1735. za Bosnu je bio imenovan apostolski vikar s dostojanstvom i naslovom biskupa »in partibus«. Bio je to franjevac Mato Devinić. Njegova vlast protezala se na svu Bosnu i posebno na područje nekadašnje duvanjske biskupije. Tada je makarskom. biskupu bilo zabranjeno ubuduće se služiti naslovom »administrator duvanjski« uz iz izričitu zabranu obavljanja biskupskih čina u duvanjskoj biskupiji.

Sada, kada smo iznijeli slučaj u Opancima i sve ono, što je taj slučaj prouzrokovao smatramo potrebnim osvrnuti se na ono, što o tome piše Milan Mikulić, jer se njegovo opisivanje tih događaja posve razlikuje od našega.

Mikulić piše, da je Bijanković želio proširiti granice makarske biskupije na sjever. Na početku godine 1704. pokušao je dokopati se velikog dijela ne samo duvanjske biskupije, nego i bosanske. Budući da je bosanska biskupija ostala bez biskupa ubojstvom biskupa (Nikola Ogramić), predviđajući, da bi Venecija naskoro mogla one krajeve podvrći pod svoju vlast, Bijanković je 26. veljače 1704. područje bosanske biskupije južno od linije Kreševo, Fojnica i Jajce htio od Propagande isposlovati za sebe. Da bi u tome lakše uspio, Bijanković je pisao Propagandi, da tamo nema vikara, niti bilo kakva drugog predstojnika, koji bi bio odgovoran za duhovnu pastvu onoga naroda i da je on, gonjen žarom i pastoralnom ljubavlju, zamoljen od tamošnjih vjernika obašao one krajeve i u njima obavio biskupske čine, dijelio sakrament krizme, te ispitivao i potvrđivao na župama župnike.

Nadalje, Mikulić čak sumnja u to, da je Bijanković bio u tim krajevima bosanske biskupije pa zaključuje, da Bijanković ne samo nije postigao ono, što je tražio, proširenje granica makarske biskupije, nego mu je 5. svibnja 1704. Propaganda izričito zabranila miješanje u stvari uprave bosanske biskupije. I taj njegov pokušaj prouzročio je razmirice, u kojima je Bijanković bio izložen opasnosti da izgubi neka mjesta i same makarske biskupije. Naime, piše Mikulić, novoizabrani bosanski biskup franjevac Juraj Patačić, vjerojatno zato, da bi ubuduće spriječio slične Bijankovićeve pokušaje, za uzvrat je tražio mnoge župe makarske biskupije, koje su se nalazile u pograničnom području, kao što su: Imotski, Mostar, Ljubuški, Župa i okolna sela. Pošto je saznao za taj pokušaj biskupa Patačića, Bijanković je stvar izložio Propagandi tvrdeći, da su spomenuta sporna mjesta s Duvnom i Ramom od pamtivijeka, više od stotinu godina, bila u mirnom posjedovanju njegovih prethodnika, pa ih i on sada traži za sebe. A da bi to sigurnije postigao, Mikulić tvrdi, da se je Bijanković služio i sumnjivim sredstvima. Tako je on izvijestio Propagandu, da biskup Patačić nemarno vodi pastoralnu brigu oko svojih vjernika i da ga je optužio, da je zbog njegove krivnje posljednjih godina više od 6.000 vjernika otpalo od katoličke vjere.

Tako nam spor s bosanskim biskupom opisuje Mikulić. Očito je, da se gornje izlaganje posve razlikuje od našega. Zato smatramo potrebnim iznijeti razloge, zbog kojih Mikulićevo izlaganje smatramo neprihvatljivim.

Najprije donosimo sadržaj Bijankovićeva pisma, na kojem Mikulić temelji svoje izlaganje, da bismo vidjeli, što biskup piše i što on od Propagande traži.

Biskup Bijanković je pismom od 26. veljače 1704. izvijestio Propagandu, da je bio posve blizu bosanske biskupije i da je zato, što u Kreševu, Fojnici i Jajcu nije bilo vikara, niti bilo kakva predstojnika, koji bi bio odgovoran za duše onih vjernika, gonjen revnošću i pastoralnom ljubavlju, zbog odsutnosti njihova biskupa, pohodio te krajeve. Krizmao je. mnogo krizmanika, koji su tamo došli, izmirio mnoge pravoslavne s Katoličkom crkvom, ispitivao i potvrđivao župnike, podijelio oproste i jubileje, koje mu je poslao nuncij iz Venecije. Taj postupak biskupa Bijankovića odobrio je i pohvalio splitski nadbiskup.

Prema iznesenome vidimo, da nema nigdje govora o proširenju granica makarske biskupije, o čemu govori Mikulić. Bijanković je spomenuto pismo napisano je 26. veljače 1704. , dakle kada bosanska biskupija nije bila bez biskupa, dok suprotno piše Mikulić. Biskup Nikola Ogramić ubijen je g. 1701. , a novi biskup fra Juraj Patačić već upravlja biskupijom godine 1703.

Tek je pred par godina bio završen bečki rat (1699.), pa je malo vjerojatnosti, da se Bijanković nadao, da bi Bosnu naskoro mogla dobiti Venecija, kako navodi Mikulić. U to vrijeme i Imotska krajina se nalazi pod Turcima, pa bi se po našem sudu Bijanković pokazao kao pravi neznalica u poznavanju prilika, u kojima je živio, kada bi se nadao zauzeću Bosne do Kreševa, Fojnice i Jajca od Venecije, a s druge strane Turci su u samom zaleđu Makarske. I tek nastalo mirnodopsko stanje s Turcima nije moglo davati Bijankoviću nadu u oslobođenje dobrog dijela Bosne od Venecije. Osim toga, dobro je poznato, da je Veneciju zanimao samo naš primorski pojas, a ne toliko unutrašnjost. Da zbog sličnih Bijankovićevih pokušaja (obavljanje biskupskih čina u bosanskoj biskupiji), ne bi ubuduće nastali kakvi sporovi između bosanskog biskupa i njega, Propaganda je na svojoj sjednici od 5. svibnja 1704. zabraila Bijankoviću pohađati dijelove bosanske biskupije i odredila, da krizmu može dijeliti samo u svojoj biskupiji.

Prema tome, nije trebalo da se biskup Patačić boji, da bi Bijanković ubuduće mogao zalaziti u njegovu biskupiju, i nije imao nikakva razloga, da zbog toga, što je biskup Bijanković g. 1703. bio u Bosni, a što je Sv. Stolica to pitanje već definitivno riješila 5. svibnja 1704. , kako smo gore spomenuli, obnavlja spor, koji je već riješen od najviše crkvene vlasti. Ako bi to bio uzrok spora između Patačića i Bijankovića, kako misli Mikulić, zašto onda to pitanje Patačić nije pokrenuo onda, kada je ono bilo aktualno, t. j. god. 1704. , nego ga je pokrenuo tek poslije godinu i pol dana, t. j. 15. kolovoza 1705. , kada je izdao svoj dekret gvardijanima franjevačkih samostana u Rami i Imotskom i njihovim župnicima, da samo njega priznaju za ordinarija?

Smatramo, dakle, da je uzrok spora između Patačića i Bijankovića morao biti u nečemu drugom. Mi smo već iznijeli, da je to bio slučaj u Opancima, zbog kojega je uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene zatražila oslobođenje područja svojih samostana u Rami i Imotskom ispod jurisdikcije makarskog biskupa i priključenje jurisdikciji bosanskog biskupa.

Nameće nam se pitanje: je li Mikulić znao za slučaj u Opancima i zaključak provincijalnog definitorija o isključenju područja svojih samostana u Rami i Imotskom ispod jurisdikcije makarskog biskupa i priključenju bosanskoj biskupiji? U tekstu Mikulić to potpuno prešućuje. Ali, kada pogledamo navedene dokumente, na koje se on poziva i koje je, prema tome, imao u rukama, dolazimo do zaključka, da je to njemu bilo poznato. Tako Mikulić u svojoj knjizi na str. 50. , bilj. 17. navodi volumen arhiva Propagande 554 i folije 397 – 402. A upravo na fol. 397 stoji, da su franjevci na prošlom kapitulu održanom u Bosni odredili isključiti se ispod jurisdikcije makarskog biskupa i podvrći se jurisdikciji bosanskog biskupa, a na to su bili nagovoreni od fra Mate Juranovića i ostalih otaca.

Mikulić u istoj bilješci navodi i fol. 399 istog volumena. Upravo na toj fol. nalazi se pismo harambaša Gavrana i Alilovića od 10. listopada 1705. u kojem izvješćuju biskupa Bijankovića, da mu je bila isposlovana od age u Imotskom dozvola da pohodi vjernike u tom kraju, ali je to spriječio fra Mate Juranović s ostalim fratrima.

Nadalje se Mikulić na str. 51. , bilj. 24. poziva na Acta arhiva Propagande, i to volumen 76, fol. 82. On se samo poziva na taj dokumenat, alj ne donosi njegov sadržaj. Upravo u tom dokumentu piše, da biskup Bijanković nije mogao pohoditi svoje vjernike pod Turcima zbog protivljenja franjevaca i da je fra Mate Juranović silom otjerao iz župe Opanci uzorna i revna svećenika don Bartula Režića i postavio jednog franjevca uz žaljenje svega naroda.

Budući da je gornje dokumente Mikulić imao u svojim rukama, jer to izlazi iz njegove navedene dokumentacije, ne može se reći, da on nije znao za pravi uzrok spora između Bijankovića i Patačića. Potrebno je još napomenuti, da Mikulić, u gore spomenutom opisivanju, pripisuje Bijankoviću i ono, što mu se na temelju dokumenata ne može pripisati, a što baca ljagu na biskupov značaj.

Tako Mikulić piše, da je Bijanković u pismu Propagandi od 10. siječnja 1706. izjavio, da su sporne župe: Rama, Imotski, Mostar Bilo Polje, Duvno, Ljubuški i ostale iza planine Biokova od pamtivijeka bile u »mirnom« posjedovanju (tranquilla possessione) njegovih prethodnika. Zbog toga Mikulić piše, da to Bijanković netočno tvrdi, jer je poznato da je god. 1684. bio spor radi Rame između makarskog i bosanskog biskupa. Ako pogledamo original spomenutog Bijankovićeva pisma, možemo vidjeti, da se biskup Bijanković nije tako izrazio kongregaciji Propagande. U pismu ne stoji, da su spomenute sporne župe bile u »mirnom« posjedovanju njegovih prethodnika, nego da su od pamtivijeka bile pod jurisdikcijom makarskog biskupa, da su više od stotinu godina bile u posjedovanju posljednjih makarskih biskupa. Dakle, u originalu uopće nema onog izraza »mirno« posjedovanje.

Osim toga, već smo vidjeli, da je zbog spora s bosanskim biskupom Patačićem bio formiran sudski proces u Makarskoj, Sinju i Splitu, na kojem su svjedoci odgovarali na tri pitanja, koja je vjerojatno sastavio sam Bijanović ili je barem sudjelovao u njihovu sastavljanju. Originalni dokumenti tog procesa nalaze se u arhivu Propagande u Rimu. U njima se nigdje ne ovori o tome, da su Bijankovićevi prethodnici spomenuta sporna mjesta »mirno« posjedovali, nego samo to, da su nabrojena mjesta bila pod njihovom duhovnom upravom. Izraz »mirno« posjedovanje nalazi se samo u trećem pitanju, koje se odnosi na sedmogodišnje razdoblje, t. j. od kada je Bijanković spomenutim spornim mjestima upravljao kao makarski biskup.

Budući da u vlastoručnom Bijankovićevu pismu, kao ni u dokumentima sudskog procesa, nema izraza »mirno« posjedovanje spomenutih spornih mjesta, smatramo, da je neopravdana gornja Mikulićeva tvrdnja, da se Bijanković u svom pismu Propagandi poslužio netočnom tvrdnjom u obrani svojih prava na sporna mjesta.

Nakon iznesenog nameće nam se pitanje: je li Mikulić imao u svojim rukama Bijankovićevo pismo od 10. siječnja 1706. i dokumente sudskog procesa u Makarskoj, Sinju i Splitu? Da svoju tvrdnju potkrijepi, Mikulić navodi, između ostaloga, fol. 386 volumena 554 arhiva Propagande. A to je upravo pozicija spomenutog Bijankovićeva pisma u arhivu Propagande. Isto tako Mikulić navodi volumen 4 fol. 288. To je opet pozicija u arhivu Propagande sudskog procesa u Sinju.

Prema tome, očito je, da je te dokumente on imao u svojim rukama. Iako je spomenute dokumente Mikulić imao u svojim rukama, on se ipak nije poslužio njihovim tekstom, nego njihovom verzijom, t. j. njihovim prepričanim sadržajem od bilježnika Propagande. U tom prepričanom tekstu doista stoji, da su spomenuta sporna mjesta od pamtivijeka bila u mirnom posjedovanju makarskih biskupa i da njima upravlja Bijanković već godina bez ikakva osporavanja. Ali, kada u rukama imamo originalni tekst i njegovu verziju, smatramo, da u tom slučaju treba da slijedimo original, a pogotovo stoga, što je očito, da se verzija po svom sadržaju razlikuje od svog originala. Mikulić u gornjem slučaju tako nije postupio, pa je zbog takva iznošenja stvari neosnovano nanesena ljaga Bijankovićevu značaju.

U opisivanju spora između Bijankovića i Patačića Mikulić još tvrdi, da se Bijanković katkada služio i sumnjivim sredstvima, da bi u svojoj stvari uspio. Tako je, piše Mikulić, u spomenutom pismu Propagandi od 10. siječnja 1706. Bijanković optužio biskupa Patačića, da je u posljednjih nekoliko godina zbog njegova nemarnog obavljanja pastoralne službe više od 600 vjernika otpalo od katoličke vjere. Smatramo, da se iz Bijankovićevih riječi u spomenutom pismu ne može izvući zaključak, koji bi nam davao pravo da prigovorimo Bijankoviću, se služi sumnjivim sredstvima protiv biskupa Patačića, kako to drži Mikulić. U svom pismu Bijanković je izjavio, da se zbog pomanjkanja propovijedanja i duhovne nazočnosti u četiri godine poturčilo 6.000 vjernika. Taj se tekst ne odnosi samo na biskupa Patačića, nego je u njemu riječ i o odsutnost ostalih svećenika. Da u tom smislu treba da shvatimo gornji tekst, potvrđuje nam drugo Bijankovićevo pismo, koje je napisano samo dvadeset dana poslije, t.j. 1. veljače 1706. U ovom pismu, upućenom mletačkom ambasadoru u Rimu, Bijanković je izričito napisao, da se u Bosni zbog odsutnosti svećenika i biskupa u četiri godine poturčilo više od 6.000 kršćana. Neki od njih došli su u makarsku biskupiju i on ih je odriješio, s Crkvom izmirio i sada kršćanski žive. Smatramo, da se zbog takva pisanja Bijankoviću nema što prigovoriti. u toj stvari, a kamoli mu predbaciti upotrebu sumnjivih sredstava, kako to navodi Mikulić. Ne ćemo valjda priznati, da je odsutnost biskupa i svećenika od svojih vjernika u onim prilikama bila dobra stvar i da njihova odsutnost nije utjecala na slabljenje vjere kršćanskih vjernika, koji su bili pod Turcima. A da bosanski biskup Juraj Patačić do tada uopće nije bio u Bosni, to nam potvrđuje ne samo biskup Bijanković, nego i sami bosanski franjevci. Već smo spomenuli, da su se franjevci 23. rujna 1709. žalili Propagandi, da se biskup Patačić još nije pojavio u Bosni i da njegovo rezidiranje izvan Bosne nanosi veliku štetu vjernicima i svećenicima.

Mikulić navodi i drugi slučaj, da potkrijepi svoju tvrdnju kako se Bijanković u sporu s bosanskim biskupom služio »sumnjivim sredstvima«. On donosi pismo, koje je Bijanković 1. veljače 1706. uputio Morosiniju, mletačkom ambasadoru u Rimu. Da bi nam slučaj bio jasniji, smatramo potrebnim donijeti sadržaj toga pisma; tako ćemo vidjeti, koja su to »sumnjiva sredstva«, kojima se, prema Mikuliću, Bijanković u tom pismu poslužio. Bijanković u pismu najprije kaže, da je uprava bosanske franjevačkeprovincije odlučila isključiti se ispod jurisdikcije makarskog biskupa i podvrći se jurisdikciji bosanskog biskupa. Na taj korak franjevce je naveo fra. Mate Juranović s ostalim ocima. Biskup Patačić, kaže Bijanković, poslao je prošlih mjeseci okružno pismo gvardijanima i župnicima izjavljujući, da želi staviti pod svoju jurisdikciju župe: Imotski, Mostar, Bilo Polje, Duvno, Ljubuški i ostala zagorska mjesta, koja su od velike važnosti, a nalaze se pod Turcima. Ta mjesta od pamtivijeka su se nalazila pod jurisdikcijom makarskih biskupa bez ikakva protivljenja prethodnog bosanskog biskupa.

Bijanković dalje piše, da je tim župama on upravljao kao apostolski vikar i sada njima upravlja kao biskup. Bog je udijelio svoj blagoslov tom narodu, koji je odan mletačkoj republici i njezinu duždu, iako se nalazi pod Turcima. Ti vjernici, nastavlja biskup, ne smiju se napustiti, nego se za njih treba brinuti misijom i propovijedanjem apostolskih redovnika. Ako pak taj narod ostane pod jurisdikcijom bosanskog biskupa, koji je izabran od cara, sigurno je, da ne će živjeti u nadi očekivanja mletačkog dužda. Bijanković napominje, da u jednoj biskupiji revni biskupi mogu izvući mnogo javnog i privatnog dobra, te za sebe izjavljuje da u tom dijelu biskupije ne će uzmanjkati u svojoj pastoralnoj službi sa znojem i patnjama sve do krvi. Zato on moli ambasadora, da tu veoma važnu stvar preporuči papi i Kongregaciji, da biskup Patačić upravlja Bosnom, a njemu ostavi Hercegovinu i Dalmaciju i da se ubuduće ne upliće u njegovu duhovnu upravu, gdje je sada više od 20.000 kršćana vjernih Bogu i pokornih Sv. Stolici. Bijanković kaže, da tim dušama može brže priskočiti s duhovnim dobrima, nego bosanski biskup Patačić koji je kraćim putem udaljen 12 dana hoda, a dužim putem 15 dana. Na kraju svog pisma Bijanković sve to prepušta razboritosti ambasadora Morosinija.

I Mikulić s par rečenica, koje u cijelosti donosimo, vjerno donosi kratki sadržaj toga pisma. U sadržaju gornjeg pisma, kao i u njegovu sažetku kod Mikulića, ne vidimo ništa neobično, a još manje nepošteno. Bijanković želi obraniti prava makarske biskupije na župe, kojima su upravljali njegovi prethodnici i kojima je on do tada upravljao. Zato iznosi činjenično stanje i navodi razloge, zbog kojih bi trebalo da ta mjesta ostanu pod njegovom upravom, kako je to bilo i prije. Uz ovo pismo Bijanković je priložio i neke dokumente, da bi ambasador imao bolji uvid u čitav slučaj. Među priloženim dokumentima nalazi se kopija dekreta biskupa Patačića, kojim se proglašuje ordinarijem spomenutih spornih mjesta, i kopija pisma imotskih harambaša Gavrana i Alilovića biskupu Bijankoviću, u kojem mu javljaju, da je fra Mate Juranović uspio kod Turaka spriječiti Bijankovićev pastirski pohod Imotskom, iako je za to od imotskog age već bila izdana dozvola. Po našem sudu to sve spada u redovito i dopušteno traženje ugroženih prava. Zato uopće ne vidimo, koja su to »sumnjiva sredstva«, koja je Mikulić u gornjem pismu pronašao te ih pripisao Bijankoviću.

Oba gore spomenuta slučaja, koja Mikulić navodi kao dokaz, da se Bijanković u sporu s biskupom Patačićem služio »sumnjivim sredstvima«, odbacuju svaku mogućnost takva tumačenja, jer svaku takvu mogućnost sami dokumenti isključuju. A još nam je neshvatljivije to, što se Mikulić na kraju svoje knjige, gdje donosi sud o Bijankovićevoj osobi, koristi samo tim dvama slučajevima, da na temelju njih donese zaključak, kako se Bijanković služio raznim makinacijama, a u parnici s bosanskim biskupom poslužio se prevarom i klevetama (dolo et calumniis), da bi tako stekao pobjedu. Tako je Mikulić »sumnjiva sredstva«, koja je bezrazložno pripisao Bijankoviću na temelju dvaju gornjih dokumenata, najednom, bez ikakva posebnog argumentiranja, pretvorio u »prevaru i klevete«, pa je tako samovoljno i bez stvarnog razloga nanio tešku ljagu i pravu klevetu osobi biskupa Bijankovića, nazvavši ga varalicom i klevetnikom.

Pošto smo obradili slučaj u Opancima i spor, koji je zbog toga nastao između Bijankovića i Patačića, nastavljamo dalje izlagati našu temu o rezidenciji župnika i pastoralnim pitanjima u vezi s rezidencijom.

Dne 1. travnja 1706. Bijanković je poslao Koncilskoj kongregaciji u Rimu pismeni izvještaj o stanju makarske biskupije. U tome izvještaju opširno govori o franjevcima. Kaže, da oni skupljaju velike milostinje i da kupovanjem povećavaju svoje posjede. U neretvanska sela: Metković, Dračevo i Doljane župnici dolaze reći misu samo na blagdane i odmah se vraćaju u samostan. Zbog odsutnosti župnika u narod se uvlače mnoga zla, psovke i ubojstva. To bi se sve spriječilo, piše Bijanković, kada bi župnici živjeli s narodom u župama, jer je narod po naravi poučan, vjeran Bogu i odan svećenicima. Zbog odsutnosti župnika ne drži se ni vjerska pouka. Franjevci drže 31 župu, a svjetovni svećenici 5. Samostanu u Zaostrogu pripadale su župe u Neretvi: Obrize, Dubica, Struge, Brista, Obrovac, Dračevo, Vidogna, Doljane, Varbica, Plina, Norin, Dragovija, Borovci, Nova Sela. Iskisli, Opus i Desne. U Desnama je stanovao župnik za sva ta sela. Budući da su župnici živjeli u samostanu, slabo su marili za seoske crkve, jer su svu milostinju odnosili u samostan.

Samostanu u Zaostrogu još su pripadala sela: Drvenik, Zaostrog, Podaca, Brist, Lapčan, Baćina, Jezero i Vrgorac. Samo u dva od tih. sela stanovao je župnik, dok je u ostala dolazio na neke blagdane reći misu.

Samostanu sv. Križa u Živogošću pripadale su župe: Igrane, Drašnice, živogošće, Zavojane i Vlaka. Ni u jednom od tih sela nije stanovao župnik, nego bi samo na neke blagdane došao reći misu.

Samostanu u Makarskoj pripadale su župe: Makarska, Bast, Velo Brdo, Makar, Kotišina, Tučepi i Kozica. Župnici su stanovali u samostanu, a u spomenuta sela dolazili bi samo na određene blagdane reći misu.

U svom izvještaju Bijanković se tuži na spomenute samostane da imaju velike posjede i da župnici slabo upravljaju župama. On piše, da je više puta opominjao njihove poglavare, da na župe šalju sposobnije redovnike, koji samo će držati vjersku pouku, ali to nije ništa koristilo. Raznim nametima na vjernike u svojim župama izazivaju skandal. Tako u Velikoj sedmici svaka osoba, koja dođe na ispovijed, treba da donese 20 šolada. U Makarskoj i okolici svaki odrasli čovjek, koji je sposoban za rad, treba da tri dana godišnje radi na njihovim posjedima, osobito vinogradima. Na kraju svog izvještaja Bijanković ističe, da je velika ljubav i poslušnost naroda prema svećenicima, pa sve podnosi i trpi.

Dne 16. siječnja 1707. biskup Bijanković se pismeno obratio generalnom komesaru franjevaca ocu Celestinu u Rimu s molbom, da on poduzme neke korake, kako bi se riješili neki slučajevi, koji bi prema biskupovom mišljenju bili značajni za makarsku biskupiju. Tako Bijanković moli, da fra Ivan Bosan iz Splita, redovnik uzorna ponašanja, dođe u Makarsku. On bi stanovao zajedno s biskupom, koji bi ga vodio prigodom svojih vizitacija da propovijeda, bio bi njegov ispovjednik i poučavao bi biskupske klerike.

U svom pismu Bijanković je još molio, da fra Mate Juranović, koji je nemira, redovnik, bude premješten iz imotskog samostana u neko drugo mjesto, Još je biskup tražio, da se zbog brojnih razloga ne dopusti odvajanje Bosne od primorskih samostana, koji su pod vlašću Venecije. Bijanković ističe, da su bosanski redovnici prema njemu uvijek dobro postupali i da je ostao edificiran njihovim dobrim primjerom i vršenjem pravila.

Na ovo Bijankovićevo pismo bilo je odgovoreno, da će biti udovoljeno njegovoj prvoj i drugoj želji, t. j. da će fra Ivan Bosan biti poslan u Makarsku i da će fra Mate Juranović biti uklonjen iz imotskog samostana. A za treći Bijankovićev prijedlog bilo je rečeno, da će se učiniti sve, kako bi dalmatinski franjevački samostani i ubuduće ostali sjedinjeni s bosanskima.

Franjevci su, preko svoga generalnog vicekomesara, bili upoznani s gore iznesenim prigovorima, što ih je Bijanković protiv njih uputio u Rim, pa su oni sa sastanka svog definitorija od 26. rujna 1707. na njih pismeno odgovorili. Njihov odgovor sadržan je u 6 točaka.

  1. Sela, koja pripadaju samostanima, nisu župe, kako je to izvijestio biskup, jer u svakome od njih ima 10 ili najviše 15 obitelji. Sva spomenuta sela, pišu oni, redovnici proviđaju sa svom brigom. Oni su u selima podigli i kapelice, da bi što bolje mogli udovoljiti svim potrebama vjernika.
  2. Stanovnici spomenutih sela daju milostinju zbog toga, što redovnici danju i noću, po vrućini i studeni, dijele bolesnicima sakramente, propovijedaju i narod ispovijedaju. Ako tko oltaru služi, od oltara i živi. Najudaljenija sela daleko su od samostana dva sata hoda, a ostala manje.
  3. Biskup lažno tvrdi, pišu oni, da je narod u duhovnom pogledu zapušten. On u isto vrijeme piše, da se narod boji Boga i da je crkvi veoma pokoran. A tko je onda narod poučio, ako ne naši redovnici!
  4. Redovnici ne primaju nikakvu desetinu, nego narod, koji je veoma odan serafskom redu, videći naš trud, svojevoljno nešto pridonosi, što mi sa zahvalnošću primamo. Biskup to iz zavisti govori.
  5. Nama se predbacuje, da od ljudi, koji pristupaju na ispovijed, tražimo godišnju naplatu. To se nikako ne će moći dokazati, pišu franjevci. Ako redovnici idu po kućama skupljati milostinju, i ako dobar kršćanin hoće nešto dati, to ovisi o njegovoj dobrohotnosti, bez prisile. Nadalje franjevci predbacuju svjetovnim svećenicima, da gospoda župnici ovdje ili ondje iznuđuju od ljudi isplatu pomoću svjetovne vlasti. Oni pišu, da je i sam presvijetli biskup odriješio pridržani grijeh za novac. To treba dokazati, zahtijevaju oni. Zato nama Gospodin ne će dati plaću za nepravdu, nego plaću za trud, koju je on obećao dati u nebeskom kraljevstvu.
  6. Biskup lažno tvrdi, da svaki odrasli, kao naplatu za sakramente, treba da tri dana radi na franjevačkim posjedima. Ako netko radi, pišu oni, to čini iz ljubavi i to ne nanosi nikakvu štetu biskupu, koji nas kleveće. To on nama čini iz zavisti i vlastitog interesa, kako bi mogao župnike po vlastitoj volji premještati. Pokušava nam oteti kruh iz usta i zbog toga takve klevete pripisuje ocima bosanske provincije. Zbog svega toga, na kraju svoga isma franjevci najponiznije mole kardinale, da presvijetlom gospodinu biskupu u tome ni najmanje ne vjeruju.

Osim spomenutog pisma franjevci su u svoju obranu poslali Sv. Stolici i prijepis pohvalnog pisma, koje im je dne 20. lipnja 1698. izdao korčulanski biskup Nikola Španjić. Uz prijepis Španjićeva pisma poslali su i pismene izjave svjedoka, koji su bili ispitani u Zaostrogu i Živogošću. U Živogošću su svjedoci bili ispitani dne 7. listopada, a u Zaostrogu 28. listopada 1707.

Te dokumente poslali su u Rim u studenome iste godine. Iz izjava svjedoka vidimo, da je brojno stanje obitelji u selima bilo slijedeće: Drašnice 28 obitelji, Igrane 27, Živogošće 25, Zavojane 28, Vlaka 17, Drvenik 8, Zaostrog 19, Podaca 29, Brist 7, Lapšan 20, Baćina 20, Vrgorac 65. Svi su ispitani svjedoci izjavili, da župnici brižno obavljaju svoju službu, da svakog dana govore misu, da na blagdane propovijedaju, da drže vjersku pouku, pohađaju bolesnike, dijele sakramente bez simonije, a žive od milostinje. Ne obvezuju vjernike na obrađivanje njihovih malih zemljišta, koje im je dao dužd, a one, koji rade isplaćuju vlastitim novcem.

Biskup Bijanković je saznao, da su franjevci ispitivali svjedoke, da bi opovrgli njegove prigovore, pa je 1. i 20. prosinca 1707. Koncilskoj kongregaciji uputio dva veoma opširna pisma, koja se u cijelosti odnose na franjevce. U pismu od 1. prosinca piše, da je vrijeme, da se od sna probudimo i da izloži istinu Sv. kongregaciji protiv zlobe i nehaja franjevaca, koji se u makarskoj biskupiji nalaze u četiri samostana i jednom hospiciju u Neretvi i koji posjeduju većinu župa. Biskup na njih primjenjuje riječi psalma 26 (25): »Na rukama je njihovim zločin, a desnica im puna mita. «

Oni svake godine oblače novake bez obzira na njihove sposobnosti i ne ispitujući, da li imaju pravi duh zvanja, nego gledaju samo na broj. Biskup kaže, da već osam godina podnosi neprekidno mučeništvo u Makarskoj i da ga više poštuju Turci nego oni. Oni nemaju Božjeg duha i ne idu putem prave opservancije i redovničke discipline. Nedostaje im kršćanska ljubav prema bližnjemu. Glavno im je što više steći. Za izvlačenje koristi služe se svakom vještinom kako bi se okoristio samostan, ali ne i napučilo nebo. Svi traže svoju korist, a ne Isusa Krista. Bijanković piše, da je već izvijestio, a sada ponavlja, da oci župnici borave samo u nekim župama, a u druge dolaze samo na zapovjedne blagdane reći misu. Ne drže vjersku pouku osim malo prije ili poslije mise, U samostan nose svu milostinju, koju u župi skupe, a za siromašne crkve ne ostavljaju ništa. Zato su crkve u bijedi i bez svete odjeće. Bijanković pred Bogom izjavljuje, da je istina sve ono, što je već izložio i što sada izlaže.

Kada su oci franjevci bili od generalnog vicekomesara upoznani s njegovim prošlim obavijestima, odmah su potajno doveli u svoja tri samostana sudskog pisara, tumača talijanskog i njihovu rodbinu. Najprije su im pripremili gozbu poslije koje su ih prevarom, obmanom i novcem podmićivali i onda ispitivali. Tako je bilo i u Neretvi, gdje je i zapažena spletka. Svjedoci su bili potkupljeni. U svim mjestima činili su ispitivanja ne držeći se pravnih propisa. Svjedočili su, da franjevci na župama vrše svoje obveze i da nisu uzmanjkali u svojim dužnostima te da pomažu narodu. Kada su obavili ispitivanja, odgovore su poslali u Veneciju prekoravajući biskupovo djelovanje. Bijanković pretpostavlja da su to poslali i Sv. Stolici, pa kardinalima piše, da ne vjeruju svakom duhu, nego da provjere, da li je duh od Boga. Ponavlja ono, što je rekao jedan mudri učitelj: »Majmun je uvijek majmun, ako i zlatne znakove nosi. «

Biskup kaže, da su franjevci u makarskoj biskupiji nekorisni, da ne vode dovoljno brige za duše, i kada bi on šutio, kaže, da bi tada narod vikao. Piše, da ne govori to iz strasti, nego iz pastoralne revnosti, da bi duše bile što bolje vođene, poučene, prosvijetljene poukom i propovijedanjem i čuvane od svojih župnika u župama danju i noću. Dok župnici stoje u samostanu, ne mogu udovoljiti svojoj dužnosti i spriječiti toliki nered, psovke i uvrede, koje se nanose Bogu u odsutnosti župnika.

Prošle godine u selu Tučepi bio je smrtno ranjen Mijo Kulunzija od Vrgorca, koji je živio šest sati i više puta pozivao ispovjednika, a umro je bez ispovijedi, jer u selu ne boravi župnik. U Vrgorskoj krajini ove godine umrla je jedna žena bez ispovijedi. U Metkoviću je umrlo pet osoba, koje su bolovale više dana, ali, budući da tamo ne boravi svećenik, umrle su bez sakramenata. Tako su i u Doljanima umrle četiri osobe bez sakramenata.

Poznato nam je, da je biskup Bijanković u svojoj kancelariji vodio statistiku onih, koji su umrli bez sakramenata, da bi tako mogao lakše dokazati Sv. Stolici i samim franjevcima opasnosti, koje dušama donosi odsutnost župnika sa župa, Tako je on na temelju statističkih podataka, koje je imao u svojoj kancelariji, 20. rujna 1707. poslao Propagandi popis desetero umrlih bez sakramenata u franjevačkim župama u Neretvi. Iz tog opisa može se vidjeti, koliko je dugo pojedina osoba bolovala i koliko vremena župnici nisu pohodili svoje župe. Neki su bolovali i po tri sedmice, a umrli su bez sakramenata. U istom dokumentu Bijanković izjavljuje, da franjevci u župama: Metković, Doljani i Dračevo nikada i nikada ne održavaju vjersku pouku. Godine 1706. doljanski je župnik rekao u tom selu misu samo dva puta od Božića do blagdana sv. Jure. Jednu je rekao na blagdan, a drugu u obični dan, kada je došao skupljati redovinu. U svom izvještaju od 1. prosinca 1707. Bijanković još piše, da franjevci čine što ih je volja i da se protive njegovim naredbama i osnivanju nove župe sv. Marka u Makarskoj, koju je on osnovao uz odobrenje vlade. Crkva sv. Marka župska je crkva za sve stanovnike Makarske, a ujedno je i katedrala. Franjevci međutim, mutni i nemirni, zavode narod, da je njihova crkva još župska i da se u njoj dijele sakramenti i drugi župski čini kao i prije. Bog, koji vidi ljudska srca, zna, piše biskup, da on nema nikakvu drugu nakanu, nego služenje Bogu i dobrobit duša, koje su povjerene njegovoj pastoralnoj brizi.

Bijanković piše, da je u Makru i Kotišini prigodom prošlog pohoda naredio, da se napravi krstionica, ali to su spriječili fratri iz makarskog samostana i nagovorili prokuratore, da ne slušaju njegove odluke, nego da donose djecu na krštenje u njihovu crkvu u blizini samostana, koja je više od jedne milje udaljena od tih sela. A to je vjernicima nezgodno, a djeci pogibeljno. Biskup piše, da mnoge druge stvari izostavlja. Kaže, da su fratri više puta nagovarali ljude u Makarskoj, da ne treba da zovu biskupa da dođe dati bolesnicima blagoslov na času smrti, jer i oni imaju sve ovlasti.

Također nagovaraju narod, da biskupu daje manje doprinose želeći sve sebi, Bijanković piše, da je njegov prethodnik imao tri bačve vina, a on sada jedva može imati 12 barila. Sve su to podvale zlobnih otaca, koji imaju još desetinu svih plodova i nagovaraju stanovnike, da desetina po pravu njima pripada. Neki pak pokazuju odbojnost prema gradnji nove katedrale sv. Marka koja će biti na dobrobit svemu narodu, ali mnogi ne daju pomoć, jer su od njih nagovoreni. Franjevci su nemirni i ne uče drugo nego da što više nagomilaju za potkupljivanje pravde da nanovo izađe na njihovu sa štetom za siromahe i za biskupovu crkvu. Oni se ne drže crkvenih propisa ni biskupovih odluka, piše Bijanković. Više puta biskup je pontificirao u njihovoj crkvi u prisutnosti svega naroda i nikada mu ne bi podigli baldakin. On je naredio svim župnicima, da blagoslivljaju krsnu vodu na Veliku subotu i na vigiliju Duhova, ali franjevački župnici nikada nisu htjeli poslušati njegovu naredbu propisanu od Crkve. Krštavaju samo običnom vodom ili pak vodom blagoslovljenom na Bogojavljenje.

Biskup je više puta naredio župnicima i kapelanima koji borave u hospiciju u Čitluku na Neretvi, da vode knjige krštenih, vjenčanih i umrlih, a na to je upozorio i predstavnike vlasti i govorio njihovim provincijalima, pa ponovio više puta u svojim pismima, ali je sve bilo uzalud. Velika je nemarnost, a veoma mala briga tih redovnika. A piše, da je proklet čovjek, koji nemarno vrši svoj posao. Kako se onda biskup ne smije osjećati pogođenim zbog toga i kako, dakle, ne smije govoriti i pisati svim pretpostavljenima, da budu ukoreni zbog toga. Bijanković navodi riječi: »Jao tebi, jer si šutio. «

U Makarskoj je biskup više puta naredio gvardijanima i njihovim zamjenicima, da u Nedjelju muke pokriju oltare sa slikama u svojoj crkvi, ali su njegove opomene bile uzaludne. Nikad nisu htjeli poslušati. Oni pokrivaju samo križeve. Jednom je biskup na vrata župske crkve, koja je uz samostan, postavio svoje pismene odluke i pastoralne upute za dobro upravljanje dušama, ali poslije nekoliko dana to je bilo uklonjeno. Biskup misli, da su to vjerojatno uklonili fratri, jer mu je jednom zgodom rekao gvardijan, da oci ne žele, da on stavlja svoje opomene i dekrete na vrata župske crkve. Osim toga gvardijan je izjavio, da ne dopušta, da biskupski vikar moli za vrijeme održavanja kršćanske pouke Gospinu molitvu poslije pjevanih litanija, koja se obavljala u župskoj crkvi, koja je ujedno i samostanska, i to je gvardijan više puta spriječio premda je i biskup bio prisutan. Da bi izbjegao mnoge neprilike, biskup je učinio, da se pouka održava u njegovu stanu, a godine 1706. u novosagrađenoj kapeli sv. Marka. Tu bi dolazio narod i biskup bi držao pouku prema katekizmu kardinala Bellarmina. Ljudi su bili veoma zadovoljni. Pouka je započinjala poslije podnevnog zvonjenja i trajala dva sata. Poslije pouke bila je večernja, na koju su dolazila djeca i odrasli, a biskup bi na svršetku podijelio svoj blagoslov. Bijanković je često dijelio djeci i odraslima poslije večernje svete sličice, medalje i krunice. To im je bio poticaj, da bolje dolaze na pobožnost i pouku.

Na kraju svog izvještaja Bijanković se nada, da će Kongregacija upoznati papu s postupkom i ispitivanjima što su ih protiv njega učinili franjevci sa sinovima tame i đavolskim majstorijama i dostavili duždu i Kongregaciji. Kaže, da se ne boji franjevaca niti njihovih proganjanja. On se boji samo Božjeg veličanstva. Podiže svoje oči prema nebu i sa sv. Stjepanom mučenikom govori: »Oprosti im, Gospodine, jer ne znaju što čine« Sa svom vlasti, neustrašivošću duha biskup izjavljuje, da je bolje upasti u ruke ljudi nego u ruke Božje. Svoj izvještaj Bijanković završava riječima Marka Marulića, svoga sugrađanina, da je kratka povijest istine, a duga laži. A u pismu od 20. prosinca iste godine piše, da bi bilo bolje, da u Makarskoj nema franjevačkog samostana, jer fratri hoće vladati, rušiti biskupsku vlast i biti iznad biskupa. Bez njih bi, piše on, u makarskoj biskupiji bio Božji mir i javni probitak. Kada bi on osjećaje svoje pastoralne revnosti skrio u svom srcu, tada bi kamenje vikalo, kaže Bijanković. Istina je to, da oni odveć sjede i imaju velike prihode od zemalja i u dobru provode svoje dane. Piše, da su se domogli brojnih kuća, zakupnina i nekretnina u Makarskoj. Bilo bi najbolje, kada bi papa svojom vrhovnom vlašću postavio u makarski samostan oce prave opservancije ili pak da se samostan pretvori u svećeničku kuću. U dijelu makarske biskupije, koji je pod Venecijom, tri franjevačka samostana na teret su siromašnom, pobožnom i vjernom narodu, na koji su postavili nesnosni teret. Oni su bogati novcem i čine pologe kao gazde. Odveć su slobodni i prave oporuke na svoj način. Novcem i svojom drskošću dižu podložnike protiv biskupa i njegovih odluka. Franjevci su u jednoj propovijedi u Makarskoj ovog adventa rekli, da svi Makarani treba da dolaze na njihove obrede u njihovu crkvu, gdje su im pokopani mrtvi.

Fra Mate Juranović je u jednoj propovijedi rekao, da je biskup naredio držanje vjerske pouke, ali to nije potrebno, ponavljajući više puta, da su vjernici dobro poučeni. Gvardijan Turić u Živogošću rekao je Šimunu Jukiću neka mu Bog oprosti, što mu je sin postao pop, bilo bi bolje da je fratar. Osim toga, on je rekao jednom mladiću, koji je napustio samostan u Zaostrogu, da ne ide k biskupu u Makarsku, jer će ga on učiniti popom i bit će na štetu franjevačkom redu.

Bijanković piše, da bi najbolji lijek za sve te nerede, kojih nema samo u makarskoj biskupiji nego i u cijeloj Dalmaciji, bio taj, da papa pošalje jednog apostolskog vizitatora, jer je već prošlo mnogo godina, da ga nije bilo u ovoj provinciji, koja bi od toga imala mnogo ploda, Bijanković nabraja neke apostolske vizitatore, koji su bili u prošlosti. Spominje Augustina Valiera, veronskog biskupa, koji je bio vizitator g.1579. Piše, da je Alvise Priuli, biskup iz Vicenze, bio vizitator g. 1602. Dok je Oktavijan Garzatupski, zadarski nadbiskup, bio apostolski vizitator g. 1625. , a Marko Antun Mocenigo, nadbiskup Krete, g.1636. Poslije toga došlo je do ratova, piše biskup, i više nije bilo vizitatora, Sada je ovdje velika žetva, a malo radnika u vinogradu Gospodnjem. Sadašnje je vrijeme veoma prikladno, da se pošalje apostolski vizitator, piše Bijanković, da sav narod ne propadne.

Dne 24. lipnja 1708. biskup Bijanković je uputio pismo kardinalu Sacripanteu, prefektu Propagande. U Pismu se tuži na franjevce, da ne rezidiraju na župama i da ne vrše svoje župničke dužnosti. Oni su, piše biskup, drski, nemirni i puni novca. Zbog svega toga bilo bi bolje, da ih nema u biskupiji. Oni su više na štetu i smetnju, nego na korist i pomoć. Bijanković piše, da on brani stvar Božju, svoju biskupsku duhovnu vlast i svoju crkvu. Kaže, da je spreman radije proliti svoju krv nego zanemariti svoju pastirsku dužnost.

U pismu Propagandi od 3. kolovoza iste godine on se ponovno tuži na franjevce i kaže, da bi bilo bolje. da ih nema. Piše, da oni među narod siju svaku vrstu skandala, nemirni su duhovi i rušitelji mira. Nastoje samo oko skupljanja novca, da pomoću njega dobiju pravdu. I u pismu tajniku Propagande od 4. kolovoza 1708. Bijanković kori franjevačke župnike, da gledaju samo sebe i svoju korist i da nemaju žara, ni Božjega duha.

Dne 1. rujna 1708. Bijanković je uputio pismo kardinalu Sacripanteu, spomenutom prefektu Propagande, u kojem se posebno žali na fra Franu Budalića i fra Bartolomeja Arbića, kao glavne osporavatelje. Piše, da su oni mutni, nemirni, bez Božjega duha, neznalice, gazde, zavodnici i da pomoću novca čine što god hoće. Kaže, da je makarska biskupija puna fratara neznalica.

Poslije toga, Propaganda je 17. rujna 1708. odredila, da preko svoga tajnika obavijesti franjevačkog generalnog vicekomesara, da se, da bi prestale svađe u makarskoj biskupiji, uklone, pod nekim drugim izgovorom, vođe franjevaca osporavatelja Budalić i Arbić. U isto vrijeme Propaganda je zatražila informaciju o stanju u makarskoj biskupiji od splitskoga nad. biskupa Stjepana Cupillija.

O odnosima između biskupa i franjevaca u makarskoj biskupiji informirao je Propagandu splitski nadbiskup Cupilli pismom od 17. studenoga 1708. Cupilli najprije kaže, da su dva uzroka slabih odnosa između Bijankovića i franjevaca, koji su se u posljednje vrijeme navikli imati za biskupe svoje redovnike, koji su stanovali s njima u samostanu. Zbog toga franjevci nisu osjećali podložnost biskupskom autoritetu. Sada je pak biskup svjetovni svećenik, koji stanuje izvan samostana, pa ga stalno sumnjiče zbog nekih predrasuda. To bi, prema Cupilliju, bio prvi uzrok slabih odnosa između Bijankovića i franjevaca. A drugi uzrok takvim odnosima jest, piše Cupilli, prevelika revnost biskupa Bijankovića. Kad bi biskup prema franjevcima bio blaži, splitski nadbiskup misli, da bi tada mogao od njih očekivati veće poštovanje, poslušnost i ljubav. Zbog takva odnosa između biskupa i franjevaca nastaju u gradu i biskupiji mnoge predrasude u narodu. Cupilli kaže, da je narod naklonjeniji franjevcima nego biskupu, zbog rodbinskih i prijateljskih veza. Često se čuje gunđanje fratara protiv biskupa i jadikovanje biskupa protiv fratara. Cupilli dalje kaže, da u franjevačkom samostanu u Makarskoj ima 30 redovnika svećenika, među kojima je glavni suparnik biskupa Bijankovića otac Budalić, bivši provincijal, koji je od franjevaca cijenjen. On je veoma ugledan i među Morlacima i među Turcima. Morlacima pozajmljuje novac, a Turcima dijeli darove. On ima oko 60 godina. Nema strpljivosti boraviti u samostanu i zato ide naokolo uživajući u razgovorima sa župnicima, prijateljima i svojim dužnicima. Ribari po moru i Neretvi, ali to ne izaziva nikakvo čuđenje, piše Cupilli, jer to čine i ostali fratri i svjetovni svećenici.

Fra Bartolomej Arbić otac je provincije. On je rodom od Neretve. Desetak godina bio je jedan od trojice župnika u Čitluku. Ima oko 60 godina. Cupilli piše, da je bio u Veneciji kao franjevački zastupnik u parnici s Bijankovićem. O njemu nadbiskup Cupilli zasad nema potanjih podataka. U svom pismu nadbiskup Cupilli piše, da će naknadno saznati, kakvo je ponašanje franjevačkih župnika; zatim piše o načinu svoga postupanja prema franjevcima za vrijeme svoga biskupovanja u Trogiru. Kaže, da s franjevcima nije imao nekih neprilika. Piše, da su zagorske župe u našim krajevima prevelike, pa je zbog toga u njima i rad drugačiji. Te župe se ne mogu uspoređivati s onima u Italiji.

Što se pak tiče nemarnog vođenja župskih matičnih knjiga, Cupilli misli, da se tome može lako doskočiti na taj način, da ih sami župnici svake godine donesu biskupu na pregled, kada dođu na župske konferencije. Što se tiče milostinje, piše nadbiskup, da nije ni on sasvim zadovoljan. Svaka kuća, piše on, daje određenu količinu žita i drugih stvari za samostan. Franjevci od blagdana preko mise skupljaju milostinju u novcu kao prinos za misu. To se narodu sviđa, jer više voli, da se taj novac upotrebljava u korist crkve. Zbog toga je Cupilli u Trogiru, a i sada u Splitu, naredio, da se preko mise u isto vrijeme skupljaju dvije milostinje, jedna za župnika, a druga za crkvu. Tako su, kaže Cupilli, zadvoljni župnici i narod.

Kada su primljene gornje informacije splitskoga nadbiskupa Cupillija na sjednici Propagande od 25. veljače 1709. bilo je određeno, da franjevački generalni vicekomesar naredi svojim redovnicima, da poučavaju narod u kršćanskoj vjeri. Također je franjevački vicekomesar izvijestio Propagandu da je već izvršen premještaj fra Frane Budalića i fra Bartolomeja Arbića iz makarske biskupije, kako je to zatražila Propaganda 17. rujna 1708. U izvještaju o stanju makarske biskupije od 15. svibnja 1710. Bijanković se ponovno požalio na franjevce, da nisu svi serafski revni, da većina njih traži svoju korist, a ne samo ili barem ne na prvom mjestu korist Isusa Krista. U istom izvještaju Bijanković se posebno žali na franjevce u Makarskoj, koji odvraćaju narod od klera i biskupa i ne obaziru se na prava gradskog župnika, svjetovnog svećenika, kao ni na prava kaptola prigodom sprovoda. I u izvještaju o stanju makarske biskupije, koji je Bijanković poslao Koncilskoj kongregaciji 10. siječnja 1716. , spominju se franjevci. Biskup piše, da oni u Makarskoj skupljaju desetine, a biskupu i kleru ostavljaju neprestani rad. Župskoj crkvi sv. Marka ne daju polovicu svijeća od sprovoda. Zato biskup moli Kongregaciju, da ona posreduje, kako bi franjevci poštovali crkvena prava, kao i pravo patronata, Kaže, da oni do biskupovih opomena i naredaba uopće ne drže.

Na temelju svega toga Kongregacija je 3, listopada 1716. odredila, da se o tome sasluša franjevački general. Nije nam poznato, da li je što bilo od generala poduzeto. U pismu od 10. kolovoza 1720. Bijanković piše, da franjevci žele na silu oteti sela u Neretvi: Klek, Smrdan, Slivno i Rabu. Kaže, da im se on odupro i njima ih ne da, jer oni govore, a ne čine, i traže vremenito, a ne duhovno.

Dne 20. rujna 1720. u pismu prefektu Propagande Bijanković piše, da su franjevački župnici nekorisni za duhovno, ali korisni za povećanje prihoda. Oni su nemirni i bundžije protiv biskupa, zavode narod i traže novac, a ne duše. Slobodna su ponašanja, a desnica im puna mita. Oni ne poštuju biskupove odluke, a starješine i vlasti ih štite. Iste primjedbe Bijanković je ponovio i u drugom pismu prefektu propagande od 8. listopada iste godine. U ovom pismu dodaje, da rijetko drže vjersku pouku. Biskup kaže, da mu je Bog svjedok, da ih opominje sa svom strpljivošću i naukom, ali oni za to slabo mare, Ne priznaju katedralnu župu s njezinim pravima, ne dolaze na uobičajene procesije. Piše, da oni prave nove crkve i kapele bez njegove dozvole i žive slobodarskim duhom. Biskup moli, da Propaganda imenuje čovjeka, koji će stvar ispitati, pa u tu svrhu Bijanković predlaže don Ivana Sirotkovića Prelju.

Dne 12. studenoga 1720. Propaganda je saslušala Bijankovićeve izvještaje i odredila, da preko svoga tajnika upozori starješine franjevačkog reda na iznesene primjedbe i da se zatraži informacija od zadarskog nadbiskupa Zmajevića. Zadarski nadbiskup Zmajević informirao je Propagandu pismom od 21. siječnja 1721. Zmajević najprije žali zbog nesretnih prilika u onome dijelu makarske biskupije, koji je pod upravom župnika franjevaca. Nadbiskup im predbacuje nemarnost u pastoralnoj službi, a piše, da je kod njih desiderabilna ćudorednost, pa i sama sveta čistoća. U neka udaljenija sela dolaze samo dva puta mjesečno, što je uzrokom zapuštenosti naroda u duhovnoj naobrazbi i njegova neznanja božanskih otajstava, a narod je po naravi poučan. Prokleti interes, koji je uvijek okrutna kuga u svetištu, piše Zmajević, uzrok je toga zla. Oci naime ne dopuštaju povećavati broj župnika, da im se ne smanji prihod, koji izvlače. Među njima trijumfira sablažnjiva pohlepa i donosi ne manje tereta narodu, koji je strpljiv i odan svetom habitu, koliko krnji dužna prava onoj siromašnoj katedrali. Zmajević kaže, da prepotentni fratri novcem prkose bogougodnim odredbama biskupa, koji zaista vrši svekolike dužnosti gorljiva pastira.

Zmajević piše, da oni kupuju protekciju kod svjetovnih vlasti i slijepo se opiru svakoj biskupovoj volji i naredbi. Nadbiskup misli, da kanonik Sirotković ne bi bio prikladan za vođenje parnice s franjevcima zbog toga, što je sada on u ratu s onim ocima u Splitu zbog neke burne parnice između njih i splitskoga kaptola, pa bi to redovnike još više razdražilo. Nadbiskup Zmajević piše, da bi uspjeh bio veći, da je dobri biskup bio stroži protiv njihove nepokornosti. Najvećem uspjehu, piše zadarski nadbiskup, trebalo bi se nadati od generalnog vicekomesara franjevačkog reda. Prije su i u zadarskoj nadbiskupiji isti oci,kaže nadbiskup, neuredno vodili nekoliko župa, ali ih je sam autoritet generalnog starješine otjerao i uklonio zlo. Zmajević misli, da bi on tako mogao učiniti i u makarskoj biskupiji na diku franjevačkog reda i na spas svetih duša, koje propadaju bez kršćanske pouke, a mnogo puta i bez sakramenata zbog njihova ili nemara ili udaljenosti.

U međuvremenu je i franjevački vicekomesar obavijestio Propagandu o poduzetim mjerama prema redovnicima u makarskoj biskupiji. On piše, da je novi franjevački provincijal u Albaniji otputovao iz Rima i da će se na svom proputovanju navratiti k makarskim franjevcima i za navedene nerede pronaći lijek. Ne znamo, kakav je bio rezultat susreta novog franjevačkog provincijala u Albaniji s makarskim franjevcima.

Svakako je 16. veljače 1721. biskup Bijanković uputio Propagandi opširno pismo, u kojem piše, da je na području zagorskog dijela biskupije u Imotskoj krajini, zbog nedostatka svećenika jedan redovnik posluživao tri župe za vrijeme Turaka. Na tom području danas se nalaze tri crkve, piše biskup. To je kraj, koji se nalazi na području Rašćana, Župe, Slivna i Poljica do turske granice. Budući da se spomenuto područje sada nalazi pod mletačkom vlašću, jedan svećenik nije u stanju zadovoljiti svim potrebama vjernika kao prije. Bijanković piše, da je smatrao potrebnim na tom području postaviti dvojicu svećenika redovnika na udaljenosti od 12 milja, ali su se tome usprotivili franjevci iz Makarske.

Otac Nikola Gojak, piše Bijanković, raspalio je veliki požar u tim selima protiv biskupa. On je nagovarao narod. da se ne pokori biskupu i da može uzdržavati samo jednog svećenika kao i prije. Franjevci su zbog takva pokušaja optužili Bijankovića vladi u Veneciji. Biskup je izvijestio vladu o svojim pravednim zahtjevima i da mu se franjevci moraju pokoravati, jer je on po volji Božjoj odgovoran za duše. Ako franjevci to ne žele prihvatiti, biskup piše, da će postaviti dvojicu svjetovnih svećenika, koji će pastoralnu brigu voditi bolje od redovnika. Kaže, da su franjevci nemarni, da izazivaju narod i da ga zavode protiv biskupa. Zato Bijanković moli Propagandu, da ona piše bosanskom provincijalu ili pak fra Šimunu Tomaševiću, provincijalnom delegatu u makarskoj biskupiji, da se iz dalmatinske pokrajine ukloni fra Nikola Gojak, jer je nemiran i mutan redovnik.

Župe, o kojima je riječ, Bijanković piše, da imaju više od 1.000 duša, koje franjevci slabo duhovno proviđaju, jer traže samo svoju korist. U nekim mjestima ne rezidiraju i ne drže vjersku pouku. Drski su i nepristojni, puni taštine i tvrdoglavosti. Bijanković kaže, da se bolje susreće s Turcima nego s obijesnim fratrima. Nakon toga Propaganda je 27. svibnja 1721. odredila, da se franjevački vicekomesar pobrine za uklanjanje spomenutih zloporaba i da se fra Nikola Gojak svakako makne iz makarske biskupije.

U međuvremenu je franjevački general obavijestio bosanskog provincijala o prigovorima, koje je protiv franjevaca u makarskoj biskupiji iznio Bijanković, a potvrdio Zmajević. Zbog svih prigovora franjevci su se željeli opravdati pred svojim generalom i pred Propagandom. Sada su oni iznijeli dokaze u svoju obranu. Provincijal fra Filip Šurković s dva opširna pisma o svemu je obavijestio generala franjevačkog reda.

Prvo pismo uputio je provincijal Šurković svom generalu u Rim 8. veljače 1721. Pismo sadrži osam točaka, koje su odgovor na Bijankovićeve prigovore, što ih je biskup u svojim pismima uputio Sv. Stolici. Provincijal kategorički odbacuje kao neistinite sve Bijankovićeve optužbe. Provincijalovi odgovori na pojedina pitanja jesu zapravo protuoptužbe na račun biskupa.

Donosimo sve provincijalove odgovore.

  1. Šurković kaže, da franjevci ne prave nikakvu štetu svjetovnim svećenicima, dapače obratno.
  2. Franjevcima je od bečkoga rata oduzeto više od 30 župa, koje su oni kroz stoljeća držali pod Turcima, živeći s narodom u najvećoj bijedi i uz pogibelj vlastitog života. Provincijal piše, da su danas fratri više pritisnuti od nekih biskupa i svećenika nego od samih Turaka. Franjevci svjetovnim svećenicima nisu uzeli, a i ne žele uzeti njihove župe. To osobito ne žele u makarskoj biskupiji. On piše, da im je Bijanković uzeo tolike župe i htio bi imati sve. Biskup javno proklinje s oltara one, koji mu ne daju milostinju. Šurković kaže, da prelazi preko drugih stvari. On moli generala, da obavijesti Sv. Stolicu, da je biskup Bijanković podjetinjio. Što on čini, to ne bi činilo dijete od četiri godine. Biskup je uvijek bio nastran i zbog svojih nastranosti možda će naskoro biti pozvan i u Veneciju. On je čovjek pravdaš i za sve ono, što mu čine svećenici i svjetovnjaci okrivljuje fratre, Utuvio je u glavu, da treba protjerati sve fratre, a i tisuću drugih gluposti. Šurković piše, da sela: Smrdan, Klek, Slivno i Žaba imaju svega 19 katoličkih i isto toliko pravoslavnih kuća. Poslije zauzeća Gabele tamo je umrlo pet fratara i drugi nisu htjeli tamo poći. Nekoliko godina sela je posluživao fratar iz Gabele, a nekoliko godina opet jedan razuzdani svećenik. Više od stotinu puta, piše provincijal, Bijanković je molio fratre, dapače preko svjetovnjaka, i silio ih da tamo pošalju jednog fratra. Dosad je tu bio za dvije, tri godine jedan svećenik bjegunac iz Dubrovnika. Kada su umrli on i kapelan iz Norina, poslužuje ih fratar iz Opuzena sa svojim drugom. Ta mjesta ne bi nitko držao, a nije ih ni moguće držati. Kako onda biskup piše, da ih hoće fratri? Bijanković je pisao, da župnici ne vrše svoje dužnosti. Šurković tvrdi, da oni vrše svoje dužnosti bolje nego on i njegovi popovi u samoj Makarskoj. U tome je biskup polulažac, kaže provincijal.
  3. Kako se Bijanković ne stidi reći, da franjevci ne priznaju katedralu s njezinim pravima. To on laže, kaže Šurković. Biskup je došao dotle, da je zabranio ispovijedati mnogim fratrima, koji su ispovijedali od pridržanih grijeha, a nisu obvezali pokornike da dolaze badava kopati njegove vinograde i obavljati radničke poslove.
  4. Bijanković je optužio fratre, da ne sudjeluju u procesijama. Provincijal piše, da oni prema dogovoru dolaze uvijek, a da im on ne prisustvuje, jer ponajviše stanuje u Splitu, a fratri nisu nikada uzmanjkali.
  5. Da fratri grade crkve bez njegove dozvole, to apsolutno nije istina. Ako je u samostanima obnovljen koji oltar, to je učinjeno s dopuštenjem naših starješina. A hvala Bogu i Sv. Stolici da za to nije potrebno njega pitati.
  6. Na biskupovu optužbu, da fratri nemaju nikakva poštovanja prema njegovim dekretima i opomenama, provincijal odgovara, da oni slušaju bolje nego on sam i njegovi popovi. Biskup više puta fratre sili da učine ono, što on ne bi smio zapovjediti, ni fratri poslušati. I kada bi bilo slobodno napisati i otkriti sve ono, što bi mogli, tada bi stiglo u Rim više svešćića papira, kaže Šurković.
  7. Biskup prigovara, da fratri na tisuću načina bune narod protiv njega i svećenika, a provincijal piše, da će posvjedočiti više od tisuću svjedoka, da on radi protiv fratara, a nijedan fratar protiv njega.
  8. Šurković kaže, da ne stoji biskupov prigovor, da franjevci opterećuju ljude nametima u korist svojih samostana. Provincijal priziva Boga za svjedoka, da župnici samostana u Zaostrogu slabo pomažu samostan. Fratar crkava od glada, živeći više kao rob negoli kao redovnik i slobodan čovjek. Župnici ne mogu iznuditi od naroda ni vrijednost od jedne kokoši. Kada vjernici biskupu ništa ne donesu, on ih lako ne odrješuje; kada mu donesu, brzo su opremljeni, piše Šurković.

Što se pak tiče prigovora, da fratri žive slobodno, kako ne odgovara njihovu Redu, provincijal odgovara, da fratri imaju nad sobom toliko starješina, jednog boljeg od drugog. Zatim, tu je biskup, vikar, kaptol, svećenici, dužd, generali, inkvizitori, providuri, kapetani, vojnici, serdari, glavari i sami Morlaci, a fratar siromah, mjesta siromašna, ratovi i tolike nedaće, pa kako onda on može živjeti raspušteno.

Završavajući svoje izlaganje, provincijal Šurković piše generalu, neka se uvjeri, da se nijedna od iznesenih optužaba ne će moći dokazati. Optužbe su sve izmišljene i više đavolske nego ljudske. On će s vremenom prikupiti dokaze i poslati ih u Rim. Na kraju piše, da se doznalo, da se ovdje nalazi jedna tajna klika nekih prelata (ne svih), koji bi htjeli našu provinciju i sve naše župe podvrgnuti popovima. Šurković još dodaje, da je ovo svoje pismo napisao na brzinu.

Provincijal Šurković poslao je svome generalu u Rim i drugo pismo, dan koje je napisano samo sedmicu dana poslije prvoga, t. j. 16. veljače 1721.

Provincijal napominje, da se iz njegova prvog pisma može vidjeti, da su Bijankovićeve optužbe protiv franjevaca sve lažne. Zato se u ovom pismu on uopće ne brani od biskupovih optužaba, nego je provincijal sa svojim opširnim pismom prikazao svome generalu osobu i značaj biskupa Bijankojkovića. Zbog toga sadržaj ovoga pisma ovdje ne donosimo, nego ćemo se na to pismo poslije posebno osvrnuti.

Kada je franjevački general u Rimu primio spomenuta dva pisma bosanskog provincijala fra Filipa Šurkovića, proslijedio ih je Propagandi, koja je na temelju njih mogla vidjeti, da su lažne sve Bijankovićeve optužbe protiv franjevaca i da biskup pokazuje namjeru progonstva franjevaca.

Propaganda je primila i izvještaj od delegiranog vizitatora u makarskoj biskupiji fra Šimuna Tomaševića. U izvještaju od 14. veljače 1721. vizitatorTomašević piše, da je obavio vizitaciju i sve našao u redu u samostanima i u župama. Piše, da je u Makarskoj uzrok svega zla sam biskup, koji iz zlobe želi uništiti samostane, i da su lažne sve optužbe, koje je protiv franjvaca poslao Sv. Stolici.

Delegirani vizitator zamolio je ovom zgodom radi dobra svoje Provincije i samostana u makarskoj biskupiji tri slijedeće stvari:

  1. Da svoje ređenike franjevci mogu slati na ređenje drugim biskupima zbog toga, što im Bijanković ne želi činiti ispite i dijeliti svete redove.
  2. Budući da biskup Bijanković ne daje franjevcima ovlast odrješivanja od pridržanih grijeha, vizitator moli, da se jednom od susjednih biskupa dade ovlast ispitivanja njihovih redovnika, koji bi im onda mogao podijeliti jurisdikciju ispovijedanja od pridržanih slučajeva, ili pak, da franjevci dođu na ispit u Rim, kako samostani i župe ne bi ostali bez ispovjednika.
  3. Da se ne dozvoli Bijankoviću da franjevcima oduzme procesiju u Makarskoj u nedjelju u tjelovskoj osmini, koju su oni od starine održavali.

U svoju obranu franjevci su dostavili Propagandi i izjave ispitanih svjedoka, koje su dali pod zakletvom prokuratoru u Makarskoj. Među svjedocima se spominju: Mate Banović iz Zaostroga, Frane Cvitanović iz Drašnica, Ivan Terzić iz Makarske i Ante Ivanišević, trgovac iz Makarske. Oni su se u svim pitanjima izrazili u prilog franjevaca.

Franjevci su dostavili Propagandi još dva pismena posvjedočenja u svoju obranu. Jedno je bilo Ivana Krstitelja Genave, zapovjednika Vrgorca, od 30. siječnja 1720. A drugo je bilo zapovjednika Neretve Vule Nonkovića, kojega je biskup Bijanković godine 1712. istjerao iz crkve u Čitluku zbog otmice djevojke. Njih dvojica potvrdili su isto što i ostali svjedoci. Propaganda je primila obavijest i od franjevaca, napisanu 7. listopada 1721. , kojom su oni obavijestili, da je iz makarske biskupije maknut fra Nikola Gojak, kako je to naredila Propaganda 27. svibnja iste godine.

Nakon svih tih informacija Propaganda je donijela konačnu odluku. Dne 15. prosinca 1721. odredila je, da se piše makarskom biskupu, da blaže postupa s franjevcima i da je dovoljno učinjeno, što je iz biskupije maknut Gojak. Što se pak tiče samih župa za koje se smatra da bi imale pripasti svjetovnom kleru, stranke treba da Propagandi dostave svoje dokaze, a u međuvremenu neka se biskup pobrine, da redovnici s pomnjom upravljaju župama. Ako pak oni u tome ne budu zadovoljavali, tada će biskup, uz potrebne dokaze, obavijestiti Propagandu o njihovim nedostacima. Propaganda je još naredila vrhovnoj franjevačkoj upravi u Rimu, da spomenute redovnike opomene da redovnički žive i da se s poštovanjem odnose biskupu Bijankoviću.

S gornjim rješenjem Propagande stanje se nije mnogo poboljšalo, pa prema tome, ni pritužbe nisu posve zamukle. Već 20. studenoga 1722. biskup Bijanković pisao Propagandi o svećenicima njezinim pitomcima, koji bi imali misionariti u krajevima pod turskom vlašću. On piše, da su u tim krajevima župnici franjevci, koji ne vole raditi. Oni traže svoju korist, govore, ali ne čine. Dne 16. ožujka slijedeće godine Propaganda mu je odgovorila, da u te krajeve može, ako bude potrebe, poslati kao misionare spomenute svećenike, ali na vlastitu odgovornost, a troškove će snositi Kongregacija.

Čini nam se, da Propaganda nije željela u toj stvari uzeti odgovornost na sebe, da to ne bude povod novim razmiricama s franjevcima.

Dne 5. kolovoza Propagandi se potužio na franjevce u makarskoj biskupiji don Ivan Kačić, makarski župnik i kanonik. On piše, da franjevci na župama ne rezidiraju i da ne drže Presveto u župskim crkvama. Samo u nekim selima govore mise od nedjelje i blagdana i malo drže vjersku pouku.

Iz samostana odlaze samo onda, kada su pozvani radi bolesnika. Župnici skupljaju milostinju za crkve, a nose je svojim starješinama. Crkve su siromašne, jer od milostinje nemaju nikakve koristi. U nekim selima s četiri crkve samo je jedna misnica, koja služi za sve. Kanonik Kačić na kraju svog pisma moli Propagandu, da se njegovo ime drži u tajnosti; ako pak Kongreijagacija želi doznati istinu, neka se obrati za informaciju susjednim biskupima.

Dne 2. listopada 1724. Propaganda je na temelju spomenutog Kačićeva pisma zatražila informaciju o stanju u makarskoj biskupiji od zadarskog nadbiskupa, a stvar je priopćila i vrhovnoj franjevačkoj upravi u Rimu. Na zatraženu Propagandinu informaciju zadarski nadbiskup Vicko Zmajević odgovorio je 26. prosinca 1724. Zmajević piše, da će potpuniju informaciju o stanju u makarskoj biskupiji moći dati trogirski biskup Antun Kačić, koji ima franjevaca u svojoj biskupiji, a on je, osim toga, i rodom iz makarske biskupije. Zadarska biskupija, nastavlja Zmajević, ima između svih biskupija u Dalmaciji veliku blagodat, da nema franjevačkih župnika i zahvaljuje Bogu, što to zlo drži daleko od njegove biskupije. Poslije takva savjeta nadbiskupa Zmajevića, Propaganda je zatražila informaciju od trogirskog biskupa Kačića. Trogirski biskup Kačić pismom od 5. travnja 1725. izvijestio je Propgandu o stanju u makarskoj biskupiji. Biskup Kačić najprije opisuje stanje u primorskom dijelu makarske biskupije, a zatim u njezinu zagorskom dijelu.

Biskup Kačić izvješćuje, da franjevačkom samostanu u Makarskoj pripadaju sela: Bast, Veliko Brdo, Makar, Kotišina i Tučepi. Samostanu u Živogošću pripadaju sela: Drašnice, Igrane i Živogošće. A trećem samostanu u Zaostrogu, pripadaju sela: Drvenik, Ostrog, Podaca, Brist, Lapčan i Baćina. Ni u jednom od navedenih sela ne stanuju župnici, nego u svojim samostanima. Spomenuta sela udaljena su od samostana dvije do sedam milja. Župnici ponajviše na zapovjedne blagdane, ali sigurno ne na sve, idu do sela reći mise i tada poučavaju narod u kršćanskoj vjeri. Poslije mise župnici se okrijepe sad u jednoga, sad u drugoga seljaka. Na neke blagdane narod iz tih sela dolazi na misu u samostane. Ni u jednom od spomenutih sela ne čuva se Presveto, pod izlikom, da su crkve siromašne, pa nisu u stanju uzdržavati vječno svjetlo. Kada su župnici od naroda pozvani, idu pohoditi bolesnike i podijeliti im sakramente. Ali, uza sve to dogodi se, da župljani umiru bez popudbine. Župnici rijetko prisustvuju samom preminuću, nego preporuče dušu i vraćaju se u svoj samostan.

Skupljanja, koja se zovu redovina, sastoje se od žita, ulja, vina, životinja, masla, vune i smokava. To svaka kuća daje prema svojim mogućnostima. Sve to pripada samostanu, pa župske crkve ostaju i bez najpotrebnijih stvari. U mnogim župama jedan parament služi za sve crkve koliko ih god u župi ima. Milostinju, koju župnici skupljaju u crkvama prigodom mise ili drugih obreda, nose u svoje samostane. Protiv toga je protestirao, piše trogirski biskup, i moj rođak Ivan Kačić. Taj slučaj zbio se u selu Podaci.

Od nekog vremena milostinja se u nekim selima dijeli. Polovica se daje župnicima za crkve, a drugu polovicu nose u svoje samostane. Onaj dio biskupije iza planine ima oko 30 sela. Na cijelom tom području ima svega pet franjevaca u pastvi. Dvojica se nalaze u Župi, dvojica u Vrgorcu i jedan u Podjezerju. Crkve su u zagorskom dijelu biskupije u gorem stanju nego one u Primorju. U tom dijelu i vjernici su slabije proviđeni zbog udaljenosti župnika, pa veći dio siromašnog naroda umire bez popudbine, jer se u crkvama ne drži Presveto. Koji put umiru i bez ispovijedi ili zbog toga, što župnici nisu na vrijeme obaviješteni, ili zbog toga, što zbog udaljenosti nisu na vrijeme stigli. U tim selima misa se katkad govori samo jednom mjesečno. Od blagdana misa se govori sad u jednom, a sad u drugom selu jedne župe, izuzevši Vrgorac, gdje se misi svakog dana, jer se tu nalazi hospicij s dva redovnika. Vjerska pouka sastoji se u recitiranju raznih vjerskih formula prije mise.

Polovicu milostinje, koju župnici skupljaju, a koja nije mala nose u samostane, a drugu polovicu ostavljaju za svoje uzdržavanje. Zbog toga više crkava sliči špiljama, a jedna misna odjeća služi za cijelu župu. Biskup Kačić piše, da mu se čini, da je sav nedostatak u posluživanju vjernika posljedica toga, što župnici žele obuhvatiti što više teritorija, umišljajući, da mali broj sela zbog siromaštva naroda ne bi mogao uzdržavati župnika. Moguće je, nastavlja Kačić, da jedno ili dva sela ne bi mogli uzdržavati župnika uz uvjet, da samo polovicu prihoda župnik ostavlja za sebe, a drugu polovicu da šalje u samostan. Ali nema razloga, kaže biskup zbog kojega bi župnik sva primanja, koja mu daju seljaci, zadržao za sebe, dva bi ga sela mogla dolično uzdržavati, kako je to slučaj s onim župama, koje drže svjetovni svećenici.

Primivši gornju informaciju od trogirskog biskupa Antuna Kačića, Propaganda je dne 28. svibnja 1725. odredila, da preko svoga tajnika upozori i franjevačkog generala. Da bi franjevački župnici mogli boraviti u svojim župama, bilo je rijeko potrebno zgraditi u njima župske kuće. Znamo, da je Bijanković ponekad od franjevaca to zahtijevao i da je pokušaje župnika u gradnji njihovih rezidencija podupirao. Tako je Bijanković 26. kolovoza 1725. izvijestio Propagandu o nastojanju fra Tome Bošnjaka, koji je od turskog zapovjednika u Mostaru uspio dobiti dozvolu, da na ruševinama starog franjevačkog samostana u Blatu, nedaleko od Mostara, podigne sklonište za redovnike, koji djeluju u krajevima pod Turcima. Ali, taj dobri pokušaj, piše Bijanković, bio je slabo primljen od franjevaca u kreševskom samostanu. Zbog toga je fra Toma od svojih starješina bio čak kažnjen. On se sada nalazi, kaže Bijanković, u samostanskom zatvoru u Našicama. Bijanković sada moli Propagandu za oslobođenje fra Tome, koji je svojim činom zaslužio pohvalu, a ne zatvor.

Bijanković je nastojao, da se župske kuće zgrade u Makru i u Kotišini, ali u tome nije uspio. Budući da je odnos franjevačkih župnika prema biskupu u mnogome ovisio o njihovu provincijalu, Bijanković je bio zainteresiran za provincijalne kandidate prigodom njihova izbora.

Svršetkom godine 1725. Bijanković je doznao, da se franjevački definitor iz Dalmacije, fra Ante Bandić, natječe za provincijala. To je ponukalo biskupa, da uputi pismo kardinalu Pauluciju, prefektu Propagande. Bijanković piše, da bi, ako Bandić bude izabran za provincijala, nastala u Božjoj stvari još gora pometnja, jer je on po naravi veoma mutan i nemiran redonik, koji zavodi narod. On je rušitelj biskupske vlasti. Kada je Propaganda primila gornju obavijest od biskupa Bijankovića odredila je 28. siječnja 1726. , da njezin tajnik o tome razgovara s franjevačkim generalom.

OSNIVANJE ŽUPA

Za vrijeme turske vladavine župe u makarskoj biskupiji obuhvaćale su velika područja, a župnici franjevci stanovali u svojim samostanima, kako smo to malo prije izložili, te išli od mjesta do mjesta obavljajući župničku službu. Tek poslije oslobođenja od Turaka moglo se pristupiti boljoj organizaciji župa. Primorski dio biskupije te Vrgorska i Neretvanska krajina oslobođene su od Turaka u velikom ili bečkom ratu, koji je završio mirom u Srijemskim Karlovcima g. 1699. , a Imotska krajina oslobođena je g. 1717.

Upravo u to vrijeme, kada Turaka u ovim krajevima nestaje, u Makarskoj je biskup Bijanković. Da bi stvorio što svrsishodnije župske zajednice, on pristupa cijepanju dotadašnjih prevelikih župa i stvara nove sa župnicima, koji u župama treba da stalno borave, kako bi mogli što uspješnije obavljati svoju župničku službu. Tako je Bijanković za vrijeme svoga biskupovanja u Makarskom primorju osnovao dvije župe: Gradac g. 1700. i Drvenik g. 1726. i obje povjerio franjevcima. U Vrgorskoj krajini Bijanković je osamostalio župe Dusinu i Orah, koje je otcijepio od prostrane župe Vrgorac te ih predao na upravu svjetovnim svećenicima.

U Neretvanskoj krajini osnovao je četiri župe. Opuzen g. 1716, Metković g. 1719, Borovce g. 1720. Te tri župe Bijanković je povjerio franjevcima. Župu Vidonje, koju je osnovao također g. 1720. , povjerio je svjetovnim svećenicima. Najviše župa Bijanković je osnovao u Imotskoj krajini poslije njezina oslobođenja od Turaka, g. 1717. U samom Imotskom osnovao je dvije župe. Jedna je obuhvaćala područje imotske tvrđave, a tu je župu osnovao 3. kolovoza 1717. ; druga imotska župa obuhvaćala je područje izvan tvrđave. Obje župe Bijanković je povjerio franjevcima.

Iste godine u Imotskoj krajini Bijanković je osnovao i slijedeće župe: Lovreć, Podbablje, Proložac, Slivno i Vinjane. Sve ih je povjerio franjevcima. Godine 1720. Bijanković je želio na prostrano područje današnjih župa: Rašćana, Slivna, Krstatica, Poljica i Župe Biokovske postaviti dvojicu franjevaca župnika, i to tako, da bi jedan župnik od drugoga bio udaljen 12 milja.

Međutim, tome su se usprotivili franjevci iz Makarske, koji su taj kraj pastorizirali. Fra Nikola Gojak obilazeći spomenuta sela uspio je pobuniti narod protiv te biskupove odluke. Bijanković je o događaju obavijestio Propagandu, koja je 27. svibnja 1721. donijela odluku, da se fra Nikola Gojak ukloni iz makarske biskupije, kako smo to već rekli.

Bijanković ipak u svojoj namjeri ovoga puta nije uspio. Tek mu g. 1729. pošlo za rukom postaviti još jednog svećenika na gore spomenuto područje i osamostaliti Župu Biokovsku. Upravu nove župe Bijanković je najprije ponudio franjevcima, ali su oni zbog siromaštva naroda i malog broja vjernika ponudu odbili. Bilo je naime svega 90 kuća, koje su davale župniku varićak žita, a neke ništa. Tada je biskup upravu nove župe povjerio svjetovnim svećenicima. Za prvog župnika imenovao je don Nikolu Glibotu, koji je u početku stanovao u svom rodnom selu Slivnu.

Katedralna župa sv. Marka u Makarskoj

Katedralna župa sv. Marka u Makarskoj najviše je uznemirila duhove i u Makarskoj i u biskupiji. Osim toga, zbog nje su nastajali mnogi nesporazumi između Bijankovića i franjevaca. Zato smatram potrebnim to pitanje opširnije izložiti. Kada je Bijanković došao u Makarsku g. 1699. kao biskup makarske biskupije, u gradu je našao samo franjevačku crkvu Marijina uznesenja, koja je ujedno bila i župska crkva, a župom su upravljali franjevci. Župa je obuhvaćala grad Makarsku i prigradska sela Makar i Kotišinu. Župničku službu vršio je sam makarski gvardijan, ali tako, da je u prigradska sela mogao slati i druge redovnike.

Čim je došao kao biskup u Makarsku, Bijanković je započeo graditi katedralu. Već je g. 1706. zgradio pokrajnu kapelu buduće katedrale, koju je posvetio sv. Marku i Jeronimu. Kapela je mogla primiti tridesetak osoba. Dne 14. srpnja 1707. biskup je izdao dekret, kojim je spomenutu kapelu proglasio katedralnom i župskom crkvom u Makarskoj, pošto je 9. veljače iste godine dobio pristanak mletačke vlade. Tako je upravu makarske župe oduzeo franjevcima i povjerio svjetovnom kleru. Premda je prema Bijankovićevu dekretu trebalo da makarskoj katedralnoj župi ripadnu i prigradska sela Makar i Kotišina, to se ipak tom zgodom nije ostvarilo. Franjevci su se žalili vladi u Veneciji, dokazujući, da spomenuta prigradska sela nisu ovisna o gradskoj župi. Vlada je prihvatila žalbu makarskih franjevaca, pa je odredila, da se ne uvodi takva novost. Tako su franjevci iz svoga samostana u Makarskoj i dalje pastorizirali Makar i Kotišinu.

S takvim rješenjem Bijanković se slagao dvadeset godina. Međutim, on je g. 1727. poduzeo potrebne korake kod Propagande i mletačkog generalnog providura u Dalmaciji, da se prigradska sela Makar i Kotišina pripoje katedralnoj župi sv. Marka u Makarskoj. Propaganda je 6. srpnja 1728. odredila, da Bijanković i franjevci dostave Kongregaciji dokaze, kojima dokazuju svoja prava na spomenuta sela.

Sada su se obje strane dale na prikupljanje potrebnih dokaza, kako bi Propagandi dokazale ne samo svoja prava na prigradska sela Makar i Kotišinu, nego se u isto vrijeme pred Kongregacijom opravdale od svih prigovora, koje su jedna drugoj predbacivale. franjevci su poslali Propagandi pet svjedočanstava od različitih uglednih osoba, na temelju kojih su željeli dokazati svoje zasluge za Crkvu, narod i Veneciju.

Prvo svjedočanstvo bilo je ono, koje im je izdao Foscolo, generalni providur Dalmacije, 8. srpnja 1650. U tom svjedočanstvu Foscolo hvali franjevce, koji su za vrijeme kandijskog rata s narodom došli iz Bosne i nastanili se u području Drniša i Knina.

I drugo svjedočanstvo bilo je generalnog providura Dalmacije Dolfina, izdano 18. travnja 1695. godine. Dolfin hvali franjevce, koji su podnijeli mnoge patnje za očuvanje katoličke vjere pod Turcima i koji su za vrijeme morejskog rata doveli mnogo naroda iz Bosne pod vlast Venecije.

Treće svjedočanstvo izdao je franjevcima Antun Bolani u Makarskoj 27. prosinca 1686. U svome svjedočanstvu Bolani hvali franjevce u Imotskome. Posebno ističe zasluge fra Mate Juranovića prigodom oslobođenja Zadvarja od Turaka.

Četvrto svjedočanstvo bilo je od Jerolima Cornera, generalnog providura Dalmacije, od 16. studenog 1687. U tom svjedočanstvu Corner posebno hvali fra Matu Juranovića zbog njegove hrabrosti pri osvajanju Sinja i Herceg-Novog.

Peto svjedočanstvo od franjevaca poslano Propagandi bilo je ono, koje im je izdao Pavao Balbi, makarski providur, 28. kolovoza 1711. U tom svjedočanstvu providur ističe zasluge franjevaca za vrijeme epidemije, koja je iste godine harala u Makarskoj.

Franjevci su željeli dokazati, da su prigradska sela Makar i Kotišina neovisni o gradskoj župi u Makarskoj. Zato su Propagandi dostavili izjave svjedoka, koji su bili ispitani na civilnom sudu u Makarskoj 6. i 10. prosinca 1726. Sud je ispitao svjedoke na zahtjev makarskog gvardijana fra Stjepana Pekića i još šest franjevaca. Bilo je ispitano svega 10 svjedoka. Pet ih je bilo iz Makra, a pet iz Kotišine. Svi su svjedoci, kao očevici, izjavili, da su franjevci od pamtivijeka bili župnici u Makru i Kotišini i da su oni u crkvi sv. Martina u Kotišini i sv. Ivana u Makru dijelili krštenje i druge sakramente.

I Bijanković je dostavio Propagandi svoje dokaze, kojima je pokušao dokazati svoja prava na Makar i Kotišinu, te u isto vrijeme ukazati na manjkavost franjevačkih župnika u upravljanju župama. On posebno ističe, a to i dokazuje, da su sporna sela Makar i Kotišina uvijek bila sastavni dio gradske župe u Makarskoj, pa, prema tome, i sada toj župi pripadaju. U pismu Propagandi od 15. prosinca 1728. Bijanković piše, da je franjevački gvardijan u Makarskoj bio župnik grada i dvaju prigradskih sela Makra i Kotišine. Tako je to potrajalo i poslije njegova (Bijankovićeva) dolaska u Makarsku, jer nije imao svoje crkve. Ali, kada je zgradio kapelu koju je uz odobrenje mletačke vlade proglasio katedralnom i župskom crkvom, istodobno je bila prenesena i župnička služba iz samostanske Crkve u katedralu. Tom prigodom franjevci nisu htjeli, piše Bijanković, Prepustiti sela Makar i Kotišinu, iako su ta sela uvijek bila sjedinjena s gradskom župom.

20. prosinca 1728. Bijanković je uputio Propagandi i drugo pismo, u kojemu piše, da franjevci žele na silu zadržati sela Makar i Kotišinu. Ističe da franjevci u krajevima pod turskom vlašću ne udovoljavaju dovoljno svojim župničkim dužnostima. Katedrali u Makarskoj čine razne poteškoće, Na području grada Makarske skupljaju desetinu svih plodova. One, koji im daju desetinu, uza se vežu na različite načine. Tako starješini obitelji prigodom njegove smrti daju jedan stari habit za ukop.

Bijanković je osim spomenutih pisama dostavio Propagandi i izjave svjedoka, koje su svjedoci dali pred civilnim sudom u Splitu g. 1710. Izjave je dalo deset svjedoka. Svjedoci, koji su bili iz Makra i Kotišine, pod zakletvom su izjavili, da je narod tih sela, prije sagrađenja crkve sv. Marka u Makarskoj, uvijek priznavao za župsku crkvu franjevačku crkvu u Makarskoj i da je makarski gvardijan svake godine bio odobren i potvrđen za makarskog župnika, uz odobrenje, da sela Makar i Kotišinu mogu posluživati i drugi redovnici. Još su svi svjedoci izjavili, da spomenuta sela nikada nisu imala svoga posebnoga župnika i da u njima nema ni župskih kuća ni krstionica. Da bi dokazao pripadnost sela Makra i Kotišine gradskoj župi, Bijanković je dostavio Propagandi i originalno pismo franjevačkog provincijala od 5. svibnja 1698. U tom pismu provincijal izjavljuje, da je u župskoj crkvi u Makarskoj samo jedna krstionica i jedna knjiga krštenih i vjenčanih, kako za sam grad, tako i za prigradska sela Makar i Kotišinu. Također je i jedan župnik, otac gvardijan, za grad i spomenuta sela.

Bijanković je dostavio Propagandi i svjedočanstvo Andrije Bemba, čitlučkog providura, od 27. listopada 1706. U: tom svjedočanstvu providur potvrđuje, da franjevci u Čitluku ne vode knjige krštenih. Da bi dokazao manjkavost franjevaca u pastoralnoj službi, Bijanković ie. dostavio Propagandi popis desetero umrlih bez sakramenata, koji su živjeli u župama otaca franjevaca u Neretvi.

Pismom od 1. travnja 1729. , koje je uputio Propagandi, Bijanković je još jednom izložio napeto stanje u Makarskoj i iznio neke nove prigovore protiv franjevaca. Piše, da su u Makarskoj nastali neredi zbog toga, što franjevci žele zadržati sela Makar i Kotišinu, koja su uvijek pripadala gradskoj župi. On kori franjevce zbog toga, što u tim selima nisu zgradili nikakvu kućicu za prenoćište svećenika, iako su ih za to molili narod i biskup, jer su seljani davali gvardijanu desetinu svih plodova, Bijanković kaže, da tri samostana u primorskom području imaju mnogo posjeda, ali uza sve to skupljaju od naroda milostinju. Ova tri samostana mogla bi se, piše on, uzdržavati samom milostinjom, kako se uzdržavaju drugi samostani u Dalmaciji, koji nemaju nikakvih posjeda. Bijanković piše, da bi trebalo da papa svojom vrhovnom vlašću reformira ove samostane, koji pripadaju bosanskoj provinciji, a nalaze se pod vlašću Venecije i posjeduju najveći dio zemljišta. Samostani su zbog toga velika propast. Oni zgrću veliki novac. Posjeduju mnogo zlata i srebra, Kako samostani tako i pojedini redovnici. Posebno samostan u Makarskoj ruši biskupski ugled i vlast. Crkve u župama u bijednom su stanju zato, što se sve odnosi u samostane. Neki su redovnici izloženi velikoj moralnoj opasnosti, kada idu po selima i noćuju u kućama seljaka. Tako su se dogodili skandali s fra Grgom Lovretićem, fra Franom Boroevićem i fra Filipom Vidoševićem. Bijanković pred Bogom izjavljuje, da je sve to istina, i da će, ako se ti neredi ne dokrajče, doći do još gorih i većih.

U sporu između Bijankovića i franjevaca zbog prigradskih sela Makra i Kotišine Propaganda je bila pošteđena od donošenja bilo kakve odluke. Naime, spor je istodobno rješavao i generalni providur Dalmacije, koji je svojom odlukom pretekao odluku Propagande. Dne 22. srpnja 1729. Petar Vendramin, generalni providur Dalmacije, dosudio je pravo Bijankoviću na sela Makar i Kotišinu i naredio, da se ta sela pripoje gradskoj župi sv. Marka u Makarskoj.

Dne 28. prosinca 1729. Bijanković je naredio franjevcima, da napuste Makar i Kotišinu. Tom njegovom odlukom franjevci su bili nezadovoljni, pa je fra Nikola Gojak, makarski gvardijan, rano poslao dva franjevca u spomenuta sela, da reknu mise i obavijeste narod o biskupovoj odluci.

Nakon toga narod je bio ogorčen, te je za Novu godinu 1730. zatvorio crkve i nije dao reći mise svjetovnim svećeničima, koje je bio poslao biskup. Šest mjeseci crkve su bile zatvorene, a narod lišen mise i sakramenata, jer pobunjeni seljani nisu htjeli primiti svećenike određene od biskupa. Franjevci, nezadovoljni takvim rješenjem, vodili su narod i u Split, da protestira pred civilnim vlastima. Još su po cijeloj pokrajini razaslali okružno pismo, u kojem je pisalo, da biskup sa svojim svećenicima želi narod podvrći desetini. Zbog toga se narod još više udaljio od biskupa i svjetovnog klera. Ipak, poslije šestmjesečnog negodovanja ljudi su se pomirili s činjeničnim stanjem, primili svjetovne svećenike i tako pokorili biskupovoj odluci. Na katedralnu župu u Makarskoj Bijanković je želio prenijeti i sve one župske funkcije, koje su nekada vodili franjevci, kao jedini kler u gradu i kao makarski župnici. Zbog toga franjevci su se smatrali pogođenima i nerado su primali takve biskupove odluke, pa je više puta između njih dolazilo do nesuglasica, koje su se katkada pretvarale u javne skandale.

Posebno napetu situaciju u Makarskoj izazvala je Bijankovićeva odluka g. 1723. Tom odlukom Bijanković je oduzeo franjevcima procesiju, koju su oni vodili po gradu u nedjelju u tjelovskoj osmini. Naime, dok su franjevci bili župnici Makarske vodili su procesiju s Presvetim na Tijelovo i u nedjelju u osmini toga blagdana. Bijanković je odmah pošto je osnovana katedralna župa oduzeo franjevcima tjelovsku procesiju, dok im je i nadalje ostavio onu u osmini. Ali je trebalo da svaki put za vođenje te procesije franjevci od biskupa dobiju dozvolu. On bi im dozvolu katkada udijelio, a katkada uskratio.

Konačno je g. 1723. Bijanković oduzeo franjevcima i procesiju u nedjelju u tjelovskoj osmini, te je procesiju predao svjetovnom kleru. Franjevcima je biskup ostavio mogućnost, da spomenute nedjelje, ako to žele, mogu držati procesiju oko svoje crkve i u klaustru svoga samostana. S tom odlukom biskupa Bijankovića franjevci su se nekoliko godina slagali. Godine 1727. žalili su se vladi u Veneciji zbog oduzete procesije, i vlada im je slijedeće godine žalbu prihvatila i procesiju odobrila. Pismeno odobrenje mletačke vlade franjevci su čuvali u tajnosti sve do uoči dana održavanja procesije. Dne 30. svibnja 1728. franjevački gvardijan zatražio je od Bijankovića dozvolu za procesiju, koja se imala održati slijedećega dana. Biskup mu dozvolu nije dao. Tada je gvardijan pokazao župniku i kaptolskom predstavniku pismeno odobrenje vlade.

Čim je Bijanković za to saznao, poslao je po jednom kleriku pismenu opomenu franjevcima, kojom ih je upozorio, da će, ako održe procesiju biti istog časa suspendirani od ispovijedanja. Ne mareći za biskupovu opomenu, franjevci su, uz potporu civilne vlasti, u nedjelju 31. svibnja 1728. održali u gradu javnu procesiju, u kojoj je sudjelovao predstavnik vlasti s 12 naoružanih vojnika, iako je istoga jutra biskup s kaptolom i narodom vodio javnu procesiju po gradu. Zbog toga je Bijanković 1. lipnja 1728. suspendirao od ispovijedanja sve one franjevce, koji su u procesiji sudjelovali, izuzevši slučaj bolesti.

Poslije toga Bijanković je pošao u vizitaciju Neretve, a približavao se blagdan sv. Ante, kada se u franjevačkoj crkvi u Makarskoj skupi mnogo naroda. Budući da su franjevci, zbog suspenzije, ostali bez ispovjednika, uzeli su dva dekreta izdana od Sv. Stolice i pokazali ih, u odsutnosti biskupa i njegova generalnog vikara, kanoniku Miji Antuloviću. Te je dekrete Sv. Stolica izdala 20. studenoga 1615. i 14. svibnja 1648. U njima je stajalo, da biskupi ne mogu suspendirati redovnike, koje su sami ispitali, izuzevši slučaj, koji dolazi iz ispovijedi. Franjevci su tada izložili kanoniku Antuloviću, da su njihovi redovnici svi ispitani od biskupa Bijankovića i izjavili su, da će za blagdan sv, Ante ispovijedati. Oni su tako i učinili.

Propaganda, da bi bila što bolje informirana o procesiji, koju su franjevci održali protiv izričite Bijankovićeve dozvole, zatražila je 23. kolovoza 1728. informaciju od trogirskog biskupa Antuna Kačića. Trogirski je biskup 16. svibnja 1729. uputio Propagandi svoj pismeni izvještaj. Biskup Kačić piše, da su franjevci u Makarskoj držali sve procesije za vrijeme, dok je njihova crkva bila župska. Ali, otkada im je s odobrenjem vlade oduzeta župa i prenesena u crkvu sv. Marka, procesije vodi katedralni kler. Poslije toga franjevci su željeli držati procesiju u nedjelju u tjelovskoj osmini, pa su za to svake godine redovito slali biskupu molbu za odobrenje te procesije.

Bijanković je franjevcima procesiju katkada dozvolio, a katkada nije. U posljednje vrijeme biskup je odredio, da procesiju vodi svjetovni kler, Zbog toga franjevci su se žalili vladi u Veneciji, koja im je dozvolila voditi procesiju. Dozvolu mletačke vlade franjevci su držali u tajnosti. U subotu, uoči same procesije, gvardijan je zamolio biskupa, da dopusti franjevcima slijedećega dana voditi procesiju. Bijanković mu to nije dopustio. Zatim je gvardijan pokazao župniku i predstavniku kaptola odobrenje mletačke vlade. Zbog toga se biskup našao povrijeđen u svojim pravima, piše trogirski biskup, pa je odmah poslao pismenu opomenu franjevcima, da će istog časa upasti u suspenziju, ako održe procesiju. Ali su franjevci pomognuti od državnog predstavnika, koji je poslao naoružane vojnike, održali Procesiju. To je skandaliziralo dobre, piše Kačić. Nakon toga Bijanković je franjevce i suspendirao, ali su oni nastavili misiti, ispovijedati i dijeliti sakramente. U svom izvještaju biskup Kačić upozorava i na dekret Kongregacije obreda koji zabranjuje u jednom mjestu istoga dana držati dvije procesije s Presvetim.

Do sporova između katedralne župe, čije je interese zastupao biskup Bijanković, i makarskih franjevaca znalo je dolaziti i zbog krštenja, sprovoda, načina odijevanja mrtvaca i zvonjenja. pismu Propagandi od 28. studenoga 1727. makarski se franjevci žale zbog toga, što je biskup oštro ukorio njihova redovnika, koji je uvjetno onovno krstio jedno dijete u njegovoj smrtnoj opasnosti koje je bio krstio jedan svjetovni svećenik. Franjevci smatraju, da je za to redovnik zaslužio pohvalu, a ne ukor. Bijanković je u pismu Propagandi od 1. travnja 1729. razjasnio gornji slučaj. On piše, da je ponovno krštenje obavio fra Ante Puharić. Kada mu je bilo rečeno, da je zbog smrtne opasnosti dijete krstio svjetovni svećenik, Puharić je tada primalji odgovorio, da je to krštenje nevaljano, pa je krštenje ponovio, zbog čega se narod skandalizirao. Mrtvi su se u to vrijeme u Makarskoj pokapali u samostanskoj crkvi. Biskup Bijanković je želio, da župnik, koji vodi sprovod, procesionalno sa štolom ulazi u franjevačku crkvu. S tom biskupovom odlukom franjevci se nisu složili, nego su biskupu odgovorili, da više ne će dopuštati pokapanje mrtvih u svojoj crkvi. Tada se jedan kanonik zaprijetio franjevcima, da će razbiti vrata na njihovoj crkvi, ako ih nađe zatvorena prigodom sprovoda.

Pismom od 28. studenoga 1727. franjevci su o tome obavijestili Propagandu. O toj stvari obavijestio je Propagandu i Bijanković 15. prosinca 1728. On kaže, da se ni u jednoj redovničkoj crkvi u Dalmaciji ne drže sprovodni obredi. To čini župnik s kaptolom u župskoj crkvi. Piše, da franjevci u Makarskoj ne dopuštaju župniku i kaptolu ulazak u svoju crkvu, jer žele na silu obavljati sve župničke obrede za mrtve u svojoj crkvi, iako su već obavljeni u župskoj crkvi sv. Marka. To dovodi do mnogih razmirica i neugodnosti. Franjevci su izrazili svoje nezadovoljstvo Propagandi i zbog toga, što je Bijanković odredio, da se tijelo pokojnika mora donijeti u župsku crkvu, u kojoj treba da se obave svi sprovodni obredi, a nakon toga se ima nositi u franjevačku crkvu, gdje se vrši ukop.

Neki vjernici u Makarskoj istodobno su bili članovi Trećeg reda sv. Franje i raznih župskih bratovština, koje je osnovao biskup Bijanković. Nikome od njih Bijanković nije dopuštao pokop u franjevačkom habitu, nego u odijelu bratovštine, kojoj su pripadali. Zbog takva Bijankovićeva postupka franjevci su se 28. studenog 1727. žalili Propagandi.

Makarski franjevci posebno su se osjetili pogođenima time što im je Bijanković zabranio zvoniti u badnjoj noći g. 1727. za jutarnju i misu polnoćku, koja se u njihovoj crkvi slavila poslije jutarnje. Razlog zbog kojega je biskup to učinio, jest, pišu franjevci Propagandi 2. siječnja 1728. skupljanje naroda različitog spola i mogućnost griješenja, koja iz toga proizlazi. Ovaj dobri pastir, pišu franjevci, budan je čuvar svojih ovaca, ali kako se onda ne boji mogućnosti griješenja za one, koji iste noći dolaze u njegovu crkvu, ili pak za one, koji iste noći pješače po selima nekoliko milja do crkve. Mi smo trpjeli koliko smo mogli, ali više ne možemo trpjeti kažu oni, te nastavljaju, da će biti prisiljeni napustiti svoj samostan u Makarskoj i razići se po drugim krajevima.

Pošto je Propaganda bila obaviještena o svim spomenutim sporovima od makarskih franjevaca, samoga Bijankovića i trogirskog biskupa Antuna Kačića, koji je na zahtjev Propagande poslao posebni izvještaj o procesiji, koju su franjevci održali u Makarskoj 31. svibnja 1728. Propaganda je 12. studenoga 1729. odlučila, da sve dokumente o spomenutim sukobima dostavi splitskome metropoliti, da on obje strane ispita, izrazi svoju želju i o svemu obavijesti Propagandu. Međutim, splitski nadbiskup Ivan Laghi, kojega je Propaganda zadužila da privede kraju postupak između Bijankovića i franjevaca, nije stvar ni započeo rješavati, jer je već u to vrijeme bio teško bolestan, pa je umro 12. veljače 1730. A nije trebalo ni da novi splitski nadbiskup Antun Kačić, koji je iz Trogira bio premješten u Split, spor rješava, jer je i biskup Bijanković već 10. kolovoza 1730. bio mrtav.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s